Stipo Mlinarić: Ima li u Vukovaru hodajuće velikosrpske agresije?

Ima. Ona dolazi preko Beograda u SDSS i to upravo u Zagreb. U nedjelju Milorad Pupovac gostujući na N1 televiziji prvi put javno gubi živce i njegova patetika i tužna faca pretvara se u razjarenog i ljutitog čovjeka. Kao da osjeća da mu se tlo lagano trese pod nogama, otvarajući prava pitanja kao što su suđenja za ratne zločine, suđenje generalu Vasiljeviću u Osijeku i otvaranju pitanja ratne odštete logorašima koji su bili na teritoriju Srbije.

Znam koji kurikulum njega najviše boli, a to je povijest. To bi on htio mijenjati, da se u školskim udžbenicima ne uči Domovinski rat, da se izbaci ionako malo što ima o novijoj hrvatskoj povijesti. Vjerojatno bi on onda možda i pristao na zajedničke škole koje su najveći problem razdora u gradu Vukovaru. Naravno da bi on tražio da se pobrine za sve ravnatelje i profesore srpske nacionalnosti. Tu je najveći problem današnje mladeži u Vukovaru koja uče različite povijesti iste države.

>Stipo Mlinarić: Kad vukovarska djeca utihnu

Onda se svi čude kada gradonačelnik Penava pokaže snimku gdje srpska djeca sjede za vrijeme intoniranja hrvatske himne. Volio bih da neka neovisna agencija napravi istraživanje mladih Vukovaraca do dvadeset godina s jednim pitanjem: „Što je za Vas 18.11. i kako gledate na taj datum?“. Siguran sam da bi rezultati iznenadili i mene koji sam često u gradu Vukovaru i znam stanje na terenu, a kamoli ne bi iznenadili salonske političare. Tek tada bi političari u RH shvatili što je gradonačelnik Penava rekao na tiskovnoj konferenciji i koliko je zapravo blag bio kada je upozoravao na problem koji se ne vidi iz zagrebačkih salona.

Stanje na terenu je puno gore nego što je on iznio u medije. Već sam pisao što vidim kada budem u Vukovaru, da niti u jednom srpskom selu nema zastave na kućama kada je državni praznik. Isto vidim kada prolazi svatovska kolona, ako se Srbi vjenčavaju bude jedna mala hrvatska zastava, zato jer mora po zakonu biti da ne bi platili kaznu, i bar dvadesetak od države Srbije koje se vijore cijelom kolonom,donosi narod.hr. .

Većina ekskurzija po srpskom programu idu na izlete najčešće u Srbiju a svoju domovinu Hrvatsku nisu upoznali dalje od Osijeka. Puno govori i kada igraju hrvatske reprezentacije da mladi Srbi koji prate sport ne navijaju niti za nogometnu niti rukometnu ili bilo koju drugu našu reprezentaciju. Puno govore i krovovi u ovome gradu i njegovim okolnim selima. Kada me ljudi koji prvi put dolaze u Slavoniju pitaju koje je čije selo jednostavno im kažem da samo pogledaju crijepove na kućama, gdje su svi krovovi novi to je hrvatsko selo, znači da je bilo sravljeno sa zemljom pa obnovljeno. Tako puno govore i krovovi gdje su kućne antene okrenute, ili prema srbijanskim odašiljačima ili prema hrvatskim.

Ne razumijem kako ih može zanimati hoće li padati kiša u Srbiji, a oni su posadili žito u Hrvatskoj. Stvarno čudno. Mislim da je puno veći problem kod mladih ljudi koji izađu iz škola sa srpskim programom nego starija populacija koja je preživjela tkz. Krajinu. Puno sam čuo od samih Srba kako su teško živjeli za vrijeme „ Krajine“ i kako im je bilo živjeti u jednom bezvlašću i nesigurnosti. U totalno srušenom gradu koji nije imao niti normalne institucije.

Mladi koji danas pohađaju osnovnu i srednju školu po srpskom programu to nisu doživjeli, a u školi ne uče što je bilo devedesetih godina. Odrastaju uz mitove koji se pričaju u zatvorenim društvima i time imaju skroz iskrivljenu sliku rata devedesetih. Imamo i u gradu mlade ljude hrvatske nacionalnosti koji uče hrvatsku povijest i znaju što je bilo te ratne devedesete. Sa školama učestvuju u obilježavanjima tužnih obljetnica u studenom i znaju što se dogodilo. Mnogi od te djece imaju u obitelji nekoga tko je stradao 1991. godine. Još je teže onoj djeci kojima nisu pronađene kosti njihovih djedova, stričeva i ostale rodbine. To je isto jedan od pokazatelja nepostojanja suživota u gradu koji još potražuje 400 branitelja, donosi narod.hr.

Riješenje toga problema krije se u drugoj strani koja nakon 20 godina ima zavjet šutnjei ne želi pomoći da se riješi jedan veliki problem koji narušava mirni suživot u gradu Vukovaru. Takve dvije mladosti totalno odvojene jedne od drugih kroz svoje školovanje trebale bi po političarima iz Zagreba funkcionirati u kasnijem životu zajedno, a zapravo nisu ni dvije rečenice izmijenili između sebe tijekom svoga školovanja.

Političari iz SDSS-a i ostalih srpskih stranaka stalno se pozivaju na Erdutski sporazumkojem je rok trajanja završio 2003.godine. Znamo što se dogodi s robom kojoj istekne rok trajanja. Erdutski sporazum je poslužio svojoj svrsi prvih par godina mirne reintegracije i politika ga je trebala staviti u ropotarnicu povijesti i u hrvatsko Podunavlje vratiti zakone RH kakvi su i u svim drugim dijelovima zemlje. Onda ne bi bilo 2019. godine ovakvih problema kakve iznosi gospodin Penava. Moje skromno mišljenje je da je Hrvatskoj manji problem hoće li F16 preletjeti Knin 2020. ili dvije godine kasnije. Mislim da je ovo problem koji politika mora riješiti radi budućnosti države.

Stipo Mlinarić