Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) zrela je za velike reforme. Takva kakva je, s počasnim članom Josipom Brozom Tito, ni izdaleka ne ispunjava zadaće koje su pred nju postavljene. Iz te državne institucije „besmrtnika“ ne čuju se prijedlozi, mišljenja, a još manje kritike, poglavito u svezi novije, suvremene hrvatske povijesti. Najviše se bave onim što je bilo prije „petsto“ godina, od „Matije Gupca pa do ostalih buna i pobuna“.
Kad im je povjereno Povjerenstvo za suočavanje s prošlosti, na čijem je čelu bio predsjednik HAZU, što su uradili osim zbrke? Većina članova se „začahurila“ i dovoljni su sami sebi. Osim toga, iznimno je problematično i biranje novih članova. Stječe se dojam da su neki (svaka čast iznimkama) naprosto „zalutali“ u ovu instituciju, odnosno da su primljeni „po babama i stričevima“, tako da mnogi i ugledni hrvatski intelektualci, da se malo našalimo, mogu nositi samo „kavu“ većini naših akademika, koji ništa drugo ne rade nego uživaju u (ne)zasluženom članstvu.
S obzirom na ograničeni broj akademika ne bi bilo loše da se razmisli i o osnivanju još jedne slične takve ustanove. Zašto ih ne bi bilo dvije? Kad bi se to kojima slučajem možebitno i dogodilo ova druga, vjerujte, imala bi barem dva puta „jače“ akademike (svaka čast iznimkama) od onih koji danas tamo „gube dane“.
Daleko bi nas odvelo da počnemo nabrajati sve one koji su zaslužili da budu u toj ustanovi. Nu, zadržat ćemo se ovoga puta tek na jednom imenu – Mirjan Damaška (r. 1931.). On je – dopisni član! Ako takav čovjek, sa svjetskom karijerom, ne može biti redovni član HAZU onda tko može? Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Ljubljani, predavao kazneno procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a od 1976. profesor je na Pensilvanijskom sveučilištu, a zatim već godinama na pravnom fakultetu Sveučilišta Yale (Yale Law School). Član je međunarodne Akademije za komparativno pravo (Pariz) i američke Akademije znanosti i umjetnosti (Boston) itd. i tako redom. Objavio je mnogobrojne i zapažene radove u inozemnim časopisima. Održao je brojne tribine i predavanja po svijetu, a o njegovu radu objavljene su i neke zapažene monografije.
Još bi se štošta moglo reći o ovom istaknutom hrvatskom pravniku, primjerice da je bio zastupnik Hrvatske u Haagu, ali… može on „sto puta“ predavati na najistaknutijim svjetskim fakultetima i dobiti „sve“ svjetske nagrade i priznanja, no za redovnog člana HAZU ne može i neće biti primljen, dok su „oni“ tamo!
Nu, kao što smo već rekli, nije ovaj svjetski i priznati stručnjak jedini koji može „sanjati“ redovno članstvo u HAZU. Takvih i sličnih „damaška“ možda nema puno, ali ima ih dovoljno da „prekriju“ većinu onih koji sada tamo uživaju u svojim (ne)zasluženim privilegijama!
Ako Mirjan Damaška ne može biti član HAZU tko može?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)