Deklaracija jedinstvenog “srpskog kulturnog prostora” je izvan svake dvojbe, još je jedan praktičan korak u radu na ostvarenju “Velike Srbije”, velikosrpskog osvajanja. U ovom trenutku ne bi se smjelo gubiti iz vida realno postojanje i drugih platformi velikosrpskog utjecaja, koji egzistenciju “Velike Srbije” čine realnom tamo gdje je danas mogu činiti realnom. Od onoga što svatko može vidjeti to je prije svega platforma Srpske pravoslavne crkve, kojom se upravlja iz Beograda, no također to je i načelo univerzalne pravne jurisdikcije, a potom to je i nekakav političko-pravni okvir nedovoljno definiranog Zapadnog Balkana. Sada dolazi i ova povelja-deklaracija.
Marko Jurič
Prije nekoliko dana, 4. ožujka, u Vojvodini, u Sremskim Karlovcima, je objavljen i formalno potpisan tzv. Kulturni memorandum Srbije. Nakon Memoranduma SANU-a iz 1986. i 2011. godine, a s obzirom na izmijenjene odnose snaga i trenutnih međunarodnih okolnosti Srbija se odlučila za nešto suptilniju velikosrpsku kampanju. Stoga je osmislila i objavila ‘Povelju o srpskom kulturnom prostoru’. Dokument su potpisali Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja i Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture tzv. Republike srpske. O ovom, u hrvatskoj javnosti potpuno prešućenom dokumentu razgovarali smo sa Stjepanom Lozom autorom kapitalnog djela ‘Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima’. Lozo je dugogodišnjem djelatnik u kulturi, utemeljitelje i ravnatelj Hrvatskog pomorskog muzeja te autor niza značajnih naslova među kojima se ističe spomenuti koji ga svrstava među eksperte velikosrpskog imperijalizma.
Kako biste uvodno komentirali Povelju o srpskom kulturnom prostoru?
Pa, iako sam znao kako rade na ovoj platformi, mogu reći kako je ovo hitac dalje ambicije nego što sam očekivao. Uz dozu crnog humora rekao bih kako mi se čini da je najbolje vodstvo ovog “srpskog kulturnog prostora” prepustiti “Srpskom kulturnom klubu” četničkih vođa Mihailovića i Moljevića. I to pod četničkom parolom “Srbi na okup” iz 1939. godine. To je to. Dakako, prostor odgovara prostoru Pećke patrijaršije, pa onda sve pod arhivodstvom Srpske pravoslavne Crkve, sa svim njezinim zaslugama u raju i u paklu. Srbi ovim drskim iskorakom nastavljaju rad na projektu svoga državnoga širenja, a već su opterećeni hipotekom teških genocidnih zločina i agresije prema susjednim narodima, posebno prema Hrvatima, tijekom 20. stoljeća, o 19. stoljeću ovdje nećemo, pa je utemeljeno držati kako će i ovaj “kulturni” iskorak završiti u recidivu agresije i gen ocida. Tako se, hoćemo–nećemo, pred jugoistočnu Europu problem Srbije postavlja kao problem Kartage pred Rim. U svakom slučaju, problem je velik, dodatno ću objasniti zbog čega još. Dakle neće biti dovoljno tek izolirati uporišta velikosrpske kulturne hegemonije na hrvatskim prostorima.
To dakle stavljate u kontekst obnovljenih radova na širenju države Srbije?
Deklaracija jedinstvenog “srpskog kulturnog prostora” je izvan svake dvojbe, još je jedan praktičan korak u radu na ostvarenju “Velike Srbije”, velikosrpskog osvajanja. U ovom trenutku ne bi se smjelo gubiti iz vida realno postojanje i drugih platformi velikosrpskog utjecaja, koji egzistenciju “Velike Srbije” čine realnom tamo gdje je danas mogu činiti realnom. Od onoga što svatko može vidjeti to je prije svega platforma Srpske pravoslavne crkve, kojom se upravlja iz Beograda, no također to je i načelo univerzalne pravne jurisdikcije, a potom to je i nekakav političko-pravni okvir nedovoljno definiranog Zapadnog Balkana. Sada dolazi i ova povelja-deklaracija.
Kakva je pozicija Hrvatske i Bosne i Hercegovine u ovom slučaju?
Potpuno je jasno kako je ovaj čin grubi izazov, bacanje rukavice u lice susjedima, jer je koordiniranje jedinstvenog srpskog “kulturnog prostora” izravan ulazak u državno štićene vrijednosti i kategorije drugih država. Deklaracije ne izriče, ali je potpuno jasno kako podrazumijeva i postojanje nekakvog ministarstva jedinstvenog “srpskog kulturnog prostora”, a to je onda paradržava, ili paralelna država. Za sada konkretno govore o o “lektoratu” i o “institucionalnim okvirima”, a to onda nema granica. Dakle ministar Srbije je sasvim eksplicitno najavio “jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda”, ali to ne nemoguće jer to otvara niz pravnih pitanja. On ih rješava tako što kaže da će tako biti “bez obzira na politički format i na državu u kojoj srpski narod danas živi”. Kako će tako biti ako neki Srbin živi u Dalmaciji, u državi Hrvatskoj? U Zagrebu? Tako što će se u Hrvatskoj provoditi politika ministarstva kulture Republike Srbije. Upravo to nudi ekipa iz Beograda i to je jedna kombinacija suvremenog asimetričnog kolonijalizma. Jer ne govori se o Srbinu pojedincu nego o “srpskom kulturnom prostoru”, a on onda ulazi u “kulturni prostor” koji ima nadležnost Republike Hrvatske. Tako bi Hrvatka mirno trebala promatrati kako na njezinom teritoriju proizvednom u imaginarni “kulturni prostor” kulturnu politiku provodi ministarstvo druge države, i to u osnovi još uvijek neprijateljske države Srbije.
Kako bi se zapravo trebalo predočiti što je to “kulturni prostor”?
Upravo ste dobro rekli, “predočiti”. U osnovi se radi o manipulaciji. “Srpski kulturni prostor” koji nadilazi granice države Srbije realno ne postoji. On je ovdje manipulacija. Dokle sežu i koja su utemeljenja ovakvih presizanja potrebno će biti i ponešto dublje teorijski raščlaniti i potkrijepiti, no to je stvar reakcije koja će tek doći. Upozoravam kako se tu Hrvati ni u kom slučaju ne bi trebali, poglavito ne u javnosti, zalijetati u nepotrebna raspravljanja i iscrpljivanja “iščitavanjem”, kako nam se dogodilo s Memorandumom SANU 1986. godine, a što su Srbi upravo i htjeli. To žele i danas u ovom slučaju. Ovo valja sasjeći realnim činima hrvatske države i društva, tihim ali učinkovitim, formalnim i neformalni. Ovo će i biti sasječeno, neka se nitko ne zavarava, pitanje je tek u kakvom raspletu.
Mogu li u državi Hrvatskoj biti dva kulturna prostora?
Kako vi to mislite da će Njemačka u Austriji proglasiti bilo gdje svoj kulturni prostor? Ili u Švicarskoj? Države imaju svoje odgovornosti. Ovim se Srbija ponovno potvrđuje kao neodgovorna država koja svijet oko sebe gura u konflikte i kaos. U Hrvatskoj postoji samo jedan kulturni prostor kada je riječ o onome što dizajnira ova Povelja srpskog ministarstva kulture. Riječ je o pravnom redu i proceduri, a onda i o identitetskoj paradigmi, osnovnoj predodžbi za postojanje države i zdravlje društva. U njemu može biti milijun sastavnica, no apsolutna ingerencija pripada zajednici koja tvori državu ili administrativnu cjelinu. U Hrvatskoj može postojati samo jedan politički prostor. U takvom prostoru se ne daju niti misaono ekscidirati pojedine sastavnice. Jedinstveni “srpski kulturni prostor” smo na neki način imali u Kraljevini Jugoslaviji, a na posebno nakaradan način izraženo i u SR Hrvatskoj i to je bila prava katastrofa za Hrvate. Hrvati su taj problem dva puta već razriješavali ratom. Srbi u Hrvatskoj toga moraju biti svjesni i na vrijeme se distancirati. Hrvatska država im u tome mora pomoći.
Od kuda sada “Republika Srpska” u priči o kulturnoj edukaciji?
Kao prvo, tzv. Republika Srpska je dio države Bosne i Hercegovine pa treba vidjeti kakve će ovo reperkusije imati u toj državi. No, svakako je posebno nastrana činjenica što o “srpskom kulturnom prostoru” velikosrpski istupa tzv. Republika Srpska. Ta je povijesna pojava nastala na genocidu, razorila je mnoge, gotovo sve vjerske, dakle i kulturne, objekte i simbole Hrvata, katolika, muslimana, istjerala ljude, narod kao nositelja kulture, i do danas svim silama protucivilizacijski čuva stečevin zločina protiv čovječnosti, srpsku “čistoću” svoga “kulturnog prostora”, ali povrh svega objavljuje nove ciljeve “srpskog kulturnog prostora” drugima oko sebe.
Postaje li tako i “Republika Srpska” ponovno platforma za neprijateljski ulazak u Republiku Hrvatsku?
Pa, simbolički rečeno, s teritorija Bosne i Hercegovine već su vršeni i gori napadi na Republiku Hrvatsku. S druge strane, treba li danas, u zlokobnoj sjeni ove povelje-deklaracije, uopće reći što je u Hrvatskoj? Kakve su posljedice predavanja djelova Ministarstva kulture Republike Hrvatske u ruke jedva prikrivenim četnicima i velikosrbima nakon dolaska na vlast crne družine 2000. godine i dalje. Nevjerojatna je inventura nacionalnih dobitaka i gubitaka u posljeratnom razdoblja u Hrvatskoj i “Republici Srpskoj”, o Republici Srbiji da i ne govorim. Nacionalno je neusporedivo čišći “srpski kulturni prostor” tzv. Republike Srpske, genocidne tvorevini, nego što je to “hrvatski kulturni prostor” u Republici Hrvatskoj koja je višestruka žrtva velikosrpske agresije i genocida u recidivu. Dakle Republika Hrvatska je već u nekoj mjeri velikosrpski kulturno kolonizirana i zloporabljena. Hoće li dakle od danas i Republika Hrvatska plaćati sastavnice od strane Srbije državno deklarirano jedinstvenog “srpskog kulturnog prostora”? Ovakvo stanje u hrvatskoj kulturi nedorživo je i treba ga iz temelja i žurno mijenjati. Pokraj svega drugoga što također treba mijenjati. Ono će i biti promijenjeno, samo je pitanje u kakvom procesu.
Predviđa li ovo kulturnu autonomiju Srbima u Hrvatskoj?
To je tek posebno polje manipulacije, ali hrvatskih vlasti prema hrvatskom narodu. Ovo što su vlasti Republike Hrvatske dozvolile, recimo tako, Pupovčevim “Srbima” u Hrvatskoj, završilo je pravom katastrofom za Hrvate, a bojim se da će tako završiti i za obične Srbe. Kulturnu autonomiju Raškoviću, dakle Srbima u Hrvatskoj, htio je naivno dati i Tuđman još 1990., na neki način izigravajući većinu hrvatskog naroda, no oni su to odbili, pa je i to završilo pravom katastrofom za Hrvate, a vidjeli smo i za Srbe. Nema više povratka. Ali, po svemu sudeći ovo što danas objavljuju Srbi ide dalje od toga, a ni to nisu dobili, barem ne legalno. Poništavaju se granice i teoretski se uzima sve. No valja upozoriti sve strane, Hrvati su to pitanje razriješili obrambenim i oslobodilačkim ratom i nije pametno dirati u stečevine takvoga rata.
Može li se po svemu ovome zaključiti kako je ovo doista jedan od najprovokativnijih istupa obnovljenog velikosrpstva do sada?
Hrvati mogu ovako misliti: “Ideja srpskog kulturnog prostora obit će se Srbima o glavu jer će se drugi, pa i Hrvati, homogenizirati te izolirati strano tjelo”. Doista, to će se sigurno dogoditi, no srpski stratezi to znaju, pa to svatko vidi iz prve, a ipak idu s ovakvim dizajnom. O čemu bi se, dakle, tu moglo raditi? Djelom zasigurno blefiraju i riskiraju, ali očito su dijelom, što komplotima i intrigama, a što upornim tajnim radom i korupcijom, osigurali podršku jačih.
Želite reći kako postoje snage koje podupiru stvaranje “Velike Srbije”?
Proširenje države Srbije, da. Upozoravam, Dačić je prije koju godinu, 2014., “gradu i svijetu” sasvim jasno s međunarodne tribine rekao: “Strateški interes Srbije je izlazak na more”! Psi su šutjeli, a karavan je išao dalje. Sa Haškog sudišta koje ulazi u antologiju svjetskog beščašća kada su u pitanju Hrvati, 2016. godine puštaju na slobodu notornoga Šešelja. To što su ga pustili jedan je problem, obrazloženje po kojem je “Velika Srbija” legitimna politička ideja, drugi je problem. Niz je prisnažio 2017. godine Aleksandar Dugin, ruski politički analitičar, utjecajan u Kremlju, koji je u svojoj dionici apokalipse otkrio kako je “Došlo vrijeme stvaranja Velike Srbije”. I mediji su to tako prenijeli. Iste godine rimski biskup Bergoglio na funkciji pape zaustavlja proces kanonizacije hrvatskom mučeniku i pravedniku Alojziju Stepincu. Nije to trebao učiniti, no, dobro, valjda ima neke razloge, čovjek je visoko, ima na to pravo, iako je to neuobičajeni problem. No to što je osnovao komisiju koja će Stepincu ponovno suditi, a u nju kao glavnog partnera pozvao Srpsku pravoslavnu crkvu, to je nazabilježen moralni pad, možda i među najdubljima u povijesti Katoličke Crkve. Bergoglio na to nije imao pravo. Takav postupak mogao je nastati samo vrlo snažnom korupcijom, neovisno u kojem njezinom obliku. Kao kruna svega predsjednik SAD-a Trump, oženjen za Melaniju, prošle godine je ničim izazavan, kao grom iz vedra neba, šokirao jugoistočnu Europu govorom kako su Crnogorci “agresivan narod” i kako prijeti pobigibelj da mogu “povući svijet u treći svjetski rat”. Predsjednik svjetske super sile. Zbog čega je, dakle to tako rekao. Nakon toga za srpske “fige u džepu” Trump pokazuje sklonost žrtvovanju možda najvjernijeg američkog saveznika na svijetu, kosovskih Albanaca. Nakon toga Hrvati u prozirnom performansu, ostaju bez zrakoplovstva. Trumpova politika je u kratkom vremenu dopustila vidno uzdizanje Srbija, egzistencijalnu ugroženost Kosova i znatno slabljenje Hrvatske. Ne mogu se donositi konačni zaključci na temelju primjera koje sam gore iznio, ali rekonstrukcija položaja aktera u kontekstu, daje male šanse za pogrešne zaključke.
Od kuda odjednom tako snažan utjecaj Srbije u međunarodnom miljeu?
Pa i nije baš odjednom. Kao prvo, postoji mudrost iskorištavanja procjepa među velikima kako bi se unaprijedila srpksa pozicija. Srbi su tu dugo na sceni. Tu je stvar prilično jednostavna i nije je potrebno dublje elaborirati. Recimo, sjediti na dvije stolice. Ali Srbija tako sjedi ne kao “umiljato janje koje dvije majke siše”, nego kao zločesto dečko koje ucjenju malo majku, malo oca. No, to u povijesti uvijek dođe do dana odluke, do zida, i ovaj će se puta tako dogoditi. Po onome što vidim, Srbi će ponovno proći loše. Mogli bi i jako loše. No Srbi su sada doista posložili jake karte. Tek možemo razmišljati koliko je od toga plaćeno novcem, crnim koruptivnim novcem, kojeg su izvuki preko svoje agenture u Hrvatskoj prodajući hrvatsko nacionalno bogatstvo i hrvatske tvrtke. To može, ako bude spremnosti i politčkog raspoloženja pomoći hrvatskoj državnoj politici.
Tko su najjači zagovornici srpskih pozicija i zahtijeva danas?
Zbog različitih razoga, to je evidentno Rusija. No pitanje je koga su sve Srbi pridobili osim Putina, u kojoj mjeri Trumpa, Merkel, ljude oko njih, u kojoj mjeri recimo Liebermana, Bergoglia? Širenje države Srbije je netko stavio na dnevni red, molim Vas lijepo! Hrvati su u teškoj situaciji. Odanom katolički većinskom narodu na vrhu piramide je Bergoglio. Na čelu masonske organizacije u Hrvatskoj je koliko smo obaviješteni odnedavno neki Srbin. Procjenjujem da za sada još nisu pridobili Veliku Britaniju, i da sada krajnjim snagama rade upravo na tome, uz još neke što se može prepoznati. Pozicija Izraela na zapadnom Balkanu mi nije jasna, mislim da nemaju čist odnos, a moguće je da kalkuliraju s ustupcima Rusiji u svom bližem okružju. Većem broj država Hrvatska bi mogla izgledati kao moneta za potkusurivanje, a nekima iz susjedstva kao meta. No, dakle, kako je povijest dinamična, i na dobro posloženoj “velikosrpskoj šahovskoj ploči” dolazi do promijena. Merkel je pred promjenom ili pred odlaskom, a Trump je dobrano načet, prosruski, pa u toj mjeri dakle i prosrpski ozbiljno prokazan. Tek ćemo vidjeti što će od toga izići, što je iza zavjese. Sila okolne ugorženosti sve više izolira Putinovu Rusiju, koja pod sankcijama slabi. Bergoglio je problem, no tu treba vidjeti što napraviti, ima načina. Možda i shvati. Mnogošto drugoga Srbima, velikosrbima, također ne ide na ruku, ne treba ovdje ići u detalje. Moraju dakle žuriti, a Hrvati ih u tome moraju ometati i u konačnici spriječiti. Kako, to je tema za neko drugo mjesto, a ovdje samo dio.
Što je Hrvatima danas na prvom mjestu, što trebaju činiti?
Hrvatska mora hitno, najhitnije, počititi prosrpsku, u toj mjeri i prorusku, agenturu koja se ma i u najmanjoj mjeri pokaže kao takva bilo gdje u strukturama koje kontrolira i financira. A među prvima i onu koja je instalirana u Briselu (Bruxelles) u i Rimu u kvoti Republike Hrvatske, jer su nam prijeko potrebni naši jaki prirodni saveznici prema kojima su nam Srbi stali na put. Odmah potom i u drugim ključnim metropolama. Republika Hrvatska ne treba misliti kako je mala i kako nema snage mijenjati uvjerenja u Europi. Moralna načela i istina te slobodarski duh jednog naroda imaju otvoren ulaz na najviše adrese. Republika Hrvatska mora snažno, neumorno i kontinuirano ukazivati na problem riječima koje će drugi shvatiti, ne gnjaviti drugoga nego ga upućivati i obogaćivati. Republika Hrvatska mora biti proaktivna, podučavati, pomoći Europi da se othrve velikosrpskoj p rijetnji, a nažalost ponovno i ruskoj toksičnosti umjesto prijateljstva, s obzirom na njihovo preuzeto pokroviteljstvo agresivne Srbije.
Problem Srbije narasta, Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska. Što je sljedeće?
Hrvate čeka ozbiljna bitka, tu je, i mogu je dobiti, sve su dobili, ali moraju ozbiljno shvatiti svoju situaciju. Hrvati moraju pokazati kako danas imaju svoju državu. A pogotovo je ozbiljno moraju shvatiti bosansko-hercegovački muslimani. Srbi ovom poveljom-deklaracijom na najvišoj razini drsko idu dalje, pa nije vjerovati kako je u pitanju tek blef. A na oči cijeloga svijeta se enormno naoružavaju. Stvar je opasna, donosi projektvelebit.com.
Tko će pobjediti?
Vjerujem kako će pobjediti demokracija i sloboda naroda. U svakom slučaju, Srbi riskiraju i veliki poraz. U onom što vjerojatno slijedi, ako se ne zaustavi, u sukobu koji ni danas, to svatko može vidjeti, ničim ne izazivaju Hrvati, Hrvati bi mogli unaprijediti svoje pozicije. Ali prije toga Hrvatska Hrvatima! Kad mogu svi, što ne bi i mi. Hrvati imaju dovoljno vlastite snage, a imaju i snažna sudbinski vezana savezništva s onima kojima velikosrpstvo u dugom vremenu radi o glavi. Hrvatska politika mora, odmah, postati radikalna prema izvoru pobigelji, i prema onima koji nas na bilo koji način pritišću zbog obrane golog života. Svakome mora biti jasno da nema pravo i ne može tražiti od Hrvatske financiranje “srpskoga kulturnog prostora”, nakon što je rušiteljima izgradila kuće i plaća im mirovine, dok iz zemlje iseljava mlade Hrvate. Takve treba uvjeravati i javno i manje javno. Vrijeme je u kojem nema vremena za spavanje nikome, a pogotovo ne onima na položajima. Mora se raditi puno, učiti, doprinositi, i živjeti u skladu s mogućnostima, skromno, ulagati. Stalno nas dovode pred “gotov čin” i moramo shvatiti kako su se oblici ratovanja promijenili. U ono dijelu u kojem hrvatska država ne štiti elementarne interese hrvatskoa naroda, u tom dijelu je okupirana. Moramo upozoriti svoje vođe i pomoći im da budu na razini izazova naše generacije.
Postoji li mogućnost obnove Jugoslavije ili podjele Bosne i Hercegovine?
U povijesti uvijek postoje različite, pa i neočekvane mogućnosti, i svaka kriza, pa i stramputica, može biti i šansa. Ovisi o mnogim faktorima, prije svega o zrelosti političke i društvene elite. Vidimo kako samostalna hrvatska država kojom vlada Pupovac nije skoro ništa bolja od one kojom je vladao Bakarić. Kako je do toga došlo? Hrvati na to pitanje moraju dati odgovor. Moraju! A ako bi netko htio iskoristiti ovaj oblik iskazivanja srpskog iredentizma prema Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, pa nam plasirati priču kako je najbolji riješenje za suzbijanje takve “nemani” u nekom novom “jugoslavenskom ujedinjenju”, to trebamo raskrinkati. To bi, sasvim je jasno, bilo moralno potpuno promašeno, politički gotovo neizvedivo, a povijesno odbačeno. Ako je današnja Srbija Scila i Haribda, Hrvati s gnušanjem i prijezirom trebaju to odbaciti koliko je do njih. No, ne znamo što se krije iza zastora, možemo zazirati, zgražati se, ali ne zabijajmo glavu u pijesak. Legalizirajmo govor o tome. Promašeno bi bilo ići i za stol podjele Bosne i Hercegovine, kako se to u posljednje vrijeme provlači kroz pikantne vijesti. Ako se otvore međunarodne konferencije o tom pitanju, a nakon Kosova vidimo da je sve moguće, ne treba istrčavati u javnost. Naravno da je uvijek bolje imati više, ali pitanje je što bi u tom to “više” donijelo za ukupni hrvatski interes. Ne kupujmo rog za svijeću. Tu treba biti jako jako suzdržan, odlično obavješten i znanstvenim projekcijama potkovan. I svakako obziran prema bosansko-hercegovačkim muslimanima. A i oni prema katolicima i svim Hrvatima. Konačno želim u tom svjetlu reći kako Republika Hrvatska mora Hrvate u Bosni i Hercegovini tretirati kao temelj svoga državnog opstanka, donosi projektvelebit.com.
Intervju vodio:Marko Jurič – Izvor-OVDJE