Stav jednog bivšeg diplomata djeluje, u aktualnim okolnostima, gotovo fatalistički. Podsjetio je, naime, kako je BiH bila najkorumpiranija u Europi i kada je Dodik dolazio na vlast uz pomoć vojne sile te kako će i kad sutra – možda?! – ista sila svome drugu laktaškom kaže kako mu je odzvonilo, BiH ostati najkorumpiranija.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjedan
Gotovo bi se moglo kazati kako je u BiH – kako nam to i jesu nekoć davno obećali – konačno zaživjela pravna država. Raspisana je evo centralna tjeralica za eresovskom trojkom: Milorad Dodik, Radovan Višković i Nenad Stevandić, kojima je Sud Bosne i Hercegovine odredio pritvor zbog neodazivanja Tužiteljstvu BiH na saslušanje, te je raspisivanje centralne potjernice izvršeno po automatskoj naredbi Suda BiH. A, onda, tako je to u nas kad krene, pravna država nastavila funkcionirati i u utorak.
Pogledaj kroz prozor!
Naime, 18. ožujka pripadnici Granične policije BiH po naredbi Suda BiH proveli su operativne aktivnosti međunarodnog karaktera zbog sumnje da je počinjeno kazneno djelo „organizirani kriminal“ u vezi s kaznenim djelom „neovlašten promet oružjem i vojnom opremom te proizvodima dvojne upotrebe“. (U pravi čas, malo ironije nije naodmet…) Dobro, nije to baš prvi put u nas, u Bosni napaćenoj. Ali je ovoga puta zanimanje izazvalo to što je akcija izvedena na području: Banje Luke, Bosanske Gradiške i Prnjavora. Na, dakle, teritoriju koga je Milorad Dodik proglasio zabranjenom zemljom za sve državne agencije i institucije, SIPA-u poglavito! Što je njemu i ostalim desperadosima iz eresovskoga političkog vrha svojevrsna poruka kako (više) ni u Laktašima nije (baš) siguran.
Ovaj upad SIPA-e kad mu vrijeme nije zbunio je i tamošnje medije. Tako je rano u utorak entitetski javni servis RTRS objavio vijest da SIPA djeluje u RS-u s naslovom: Akcija SIPA na području Banjaluke, Prnjavora i Gradiške. Vijest su, međutim, ubrzo obrisali, no „trag“ je ostao na Googleu, pa se jednostavnom pretragom može lako uočiti da je vijest prvobitno bila objavljena. Što, jasno, neki sarajevski portali nisu propustili.
I, kad smo se već vratili na teritorij Federacije, treba kazati kako su se, dok je SIPA radila svoj posao u Bajinoj avliji, na Marijin Dvoru na izvanrednom sastanku sastali čelni ljudi Federalnog ministarstva unutarnjih poslova s Komisijom za sigurnost Parlamenta Federacije BiH. Zbog aktualnog – i ovoga puta uistinu konkretnog – napada iz RS-a na ustavni poredak države, naprosto se nametnula potreba zakazivanja (žurno!) izvanredne sjednice Zastupničkog doma PFBiH. No, sudionici, makar većina njih, držali su kako je u FBiH sve pod kontrolom. Sve su, konstatirano je, federalne sigurnosne agencije na raspolaganju nadležnim državnim institucijama. Slijedom čega je prevladalo mišljenje kako ne treba podgrijavati paniku među građanima.
Šuplja (istočna) granica
Sa svim rečenim korespondira – ali je i u koliziji! – informacija RTRS-a kako su Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima entiteta RS i Zakon o graničnoj kontroli napisani te su već na stolu Vlade RS-a koja ima obvezu utvrditi ih te ih potom poslati Narodnoj skupštini RS-a na usvajanje. Nastavak je to (državnog) udara na Bosnu i Hercegovinu, jer ovim potezom eresovski vožd utvrđuje entitetske granice i općenito preuzima nadzor na granici. Što mu je, dakako, u aktualnim okolnostima vrlo važno. Mada je dojam kako državnu među, makar onaj dio njima najvažniji prema Srbiji, eresovski Srbi ionako drže u svojim rukama. Jedan od trojice s tjeralice, predsjednik NSRS-a Stevandić, bio je u Srbiji nekoliko dana, podržao „Vučićeve studente“ i mirno se vratio… E, sad – možda je preletio, u oba pravca…
Kako bilo, događaji, koji bi se komotno mogli nazvati Dodikovi dani, nastavili su unositi, bez obzira što o tomu mislili na spomenutome sarajevskom sastanku, stanovitu nelagodu među, kako se to voli kazati, običan svijet. U utorak, 18. ožujka Darko Ćulum podnio je ostavku na mjesto direktora SIPA-e. Što znači da je, nakon stanovitog kolebanja, Ćulum ispoštovao uredbu Vlade RS-a prema kojoj se svi zaposlenici četiriju državnih institucija iz RS-a moraju povući do srijede, 19. ožujka ukoliko žele prijeći u entitetske institucije. Ili to, ili će, zaprijećeno im je, biti izloženi sankcijama. Ćulum je, inače, odavno stekao uvjete za mirovinu, tako da je za njega ovo relativno lak potez. Njegova penzijica, njegova slobodica.
Svjestan kako je ova abdikacija „penzionera Darka“ znakovita, najava zapravo kako bi njegovim stopama mogli krenuti i drugi Dodiku lojalni Srbi, oglasio se, baš toga, potencijalno kobnog 19. ožujka, predsjednik Visokog i tužiteljskog vijeća BiH Sanin Bogunić prisegnuvši pred novinarima kako pravosudne institucije na državnoj razini funkcioniraju na normalan način. Sve kolege, veli, koje su dio Vijeća došle su na sjednicu, te obznanio i kako je u kontaktu s glavnim tužiteljem i v.d.-om predsjednika Suda BiH utvrdio kako kod njih ne postoji niti jedna osoba koja je izrazila želju ili podnijela zahtjev za prelazak u neku drugu državnu instituciju. U biti, svi ti potezi ovise o tomu koliko još utjecaja ima eresovski (dosadašnji…) neprikosnovenik. Ostala dvojica, Stevandić i Višković, u ovom su puču manje važni.
Daleko je lijepa Moskva
Slijedom čega treba kazati kako je za prošlu srijedu Mile najavio let za Moskvu, pa se predomislio. Mada, na prošlotjednom je sastanku sa Stevandićem, čim se ovaj vratio iz Beograda, najavio kako će obojica 9. svibnja u Moskvu na tradicionalnu paradu za Dan pobjede. Što je s obzirom na njegovu (i Stevandićevu) situaciju, uistinu koliko dugoročan, toliko i ambiciozan plan…
Inače, o tomu što će biti s Bajom, proteklih je dana proliven barem olimpijski bazen tinte. Od toga kako mu, baš kao što on rado i pjeva, ne može nitko ništa, do toga kako je samo pitanje dana kada će u (gotovo) novi zatvor u Vojkoviće. U kontekstu čega se vrlo znakovite Napoleonove gorke mudrosti ovih dana sjetio (nažalost) bivši bh. diplomat Slobodan Šoja. „Neka viša sila gura me jednom dalekom cilju koga još potpuno ne razaznajem. Sve dok ne budem dosegnuo taj cilj, bit ću nepokolebljiv i nepobjediv. Čim ne budem potreban tom cilju, obična muha bit će dovoljna da budem svrgnut“, govorio je Bonaparte, proročki. A Šoja pak drži kako se ovih riječi cara i generala sjetio zbog muha, jer, veli, dolazi njihovo vrijeme. „Kod nas će, doduše, ulogu muha preuzeti miševi, oni koji su do jučer bili najbliži Dodiku i koji samo čekaju da mu prvi udarac zada netko mnogo snažan pa da oni nastave“, poručuje.
No, jedan drugi njegov stav djeluje gotovo fatalistički, ali i, nažalost, realno. „I kad je Dodik dolazio na vlast uz pomoć strane vojne sile, Bosna i Hercegovina bila je najkorumpiranija zemlja u Europi. Kad sutra ista sila, možda, kaže svom drugu da je završio misiju, ostat ćemo najkorumpiraniji“, upozorava.
Drugo poluvrijeme
S druge (istočne) pak strane, Nenad Kecmanović, bivši, k’o i Dodik (i Kusturica…), Markovićev reformist, u Politici postavlja pitanje: „Žele li Bošnjaci drugo poluvrijeme?“ Sjeća se taj ratni član Predsjedništva BiH iz srpskog naroda (17. lipnja – 6. srpnja ’92.) kako je počeo rat u glavnom gradu – nacionalnom podjelom i sukobom kadra u specijalnoj policijskoj antiterorističkoj brigadi BiH, specijalcima zapravo. A, drži Bajin (beogradski) savjetnik, upravo se takav policijski raskol sprema i danas. Uz to, vjeruje kako je na djelu antisrpski poduhvat bošnjačkih i inozemnih aktera. Sve, više-manje, ono što već danima slušamo od Dodika, pa u biti nije jasno tko tu koga više savjetuje – Mile Nenada dok piše, ili ovaj njega dok priprema (i operacionalizira) državni udar.
Kako bilo, iz beogradske umirovljeničke sigurnosti zagovaratelj drugog poluvremena već vidi kako će doći do epiloga „slučaja potjernica“.
„Živa je to zgoda da dođe do sukoba između policajaca SIPA-e (oko 1 000 pripadnika), koji će srpsku trojku loviti na prepad, uz logističku podršku EUFOR-a i Policije RS-a (oko 8 000) koji će braniti svoje rukovodstvo i eno ih već patroliraju s isukanim dugim cijevima“, piše Kecmanović vjerujući usput kako okolnosti idu na ruku njegovu političkome pulenu, jer iz EU-a, veli, sve više odjekuju glasovi Orbana, Szijjarta (šef mađarske diplomacije, op.a.), Fica (slovački premijer)… negoli Ursule von der Leyen – Putin pobjeđuje u Ukrajini, a Trump mu pruža ruku pomirenja. Nakon čega taj beogradski savjetnik vjeruje da je Dodik osnovano procijenio kako je pravi momentum da Srpska dođe na svoje. „Nema odstupanja, a ako se sam ne suprotstaviš, neće ti nitko pomoći“, citirao je za potrebe svoje kolumne jednu konferenciju za medije svoga druga laktaškoga.
Fatalna ravnodušnost
Jasno je, dakako, koliko Kecmanović u ovom – ili bilo kojem drugom – slučaju može biti objektivan. Ipak, ova teza o (dominantnim) glasovima u Bruxellesu koji nadglasavaju uistinu onaj slabašni Von der Leyen, ima istine. A o korijenima europske sterilnosti glede Balkana pisala je prošloga tjedna za briselski Politico članica Doma lordova u Parlamentu Velike Britanije Arminka Helić podsjetivši na, i inače nezaboravnu, izjavu kancelara Otta von Bismarcka koji je tvrdio kako Balkan nije vrijedan života nijednoga pomeranskog grenadira. A što je, nastavlja dalje baronesa, bio šlagvort britanskome lordu Salisburyju da tvrdi kako se istočno pitanje ne može nikada riješiti, nego je jedino što se može učiniti – ne pogoršavati ga! Apsolutno je u pravu ta članica Doma lordova, takvi su stavovi oblikovali stoljeće politike, sve dok krvavi ratovi 1990-ih nisu razotkrili fatalnu cijenu ravnodušnosti.
I, evo, u novom stoljeću ta (europska) ravnodušnost prijeti fatalnim raspletom. Ukrajina se (već) dogodila pred europskim nosom, a cijena – potencijalnog – mira bit će visoka i pokazati kako EU gotovo nitko ništa ne pita. Zapadni bi Balkan uistinu mogao biti prigoda za Europu da redefinira sebe, ali ne, kako upozorava Helić, kao slabu i podijeljenu, već kao jaku, sposobnu i spremnu voditi. Spašavajući Bosnu, možda bi, nada se baronesa, mogla spasiti sebe.
Nema baš previše vremena kako bi se Europa prenula i pokazala kako svaki lokalni lola ne može više misliti da je (baš) Napoleon.