“Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30 hiljada ustaša 45.godine kod Maribora. Uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora.”
Ovaj dio iz intervjua Vlade Dapčevića, potpukovnika NOVJ-a, brata general pukovnika Peke Dapčevića, danog crnogorskoj privatnoj televiziji Blue Moon, 1998 godine, najbolje ocrtava što su hrvati dobili “Danom pobjede”.
Javno priznanje i svjedočenje partizanskog majora Sime Dubajića o masovnom pokolju oko 30.000 Hrvata u Kočevskom Rogu od strane partizana u kome je i sam sudjelovao potvrđuje riječi podpukovnika Dapčevića. Dubjaić je još 1990. godine za srpski list “Svet” priznao sudjelovanje u likvidaciji hrvatskih zarobljenika i civila.
O tom zločinu svjedoči i ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. Dalmatinske divizije u kojem govori o pokolju hrvatskih zarobljenika, vojnika i civila, kod Ljubljane i Kočevskog Roga.
Mnogo je ovakvih svjedočenja od strane samih nalogodavaca i izvršitelja, danih iz različitih pobuda, od sadističkog hvaljenja o ubijanju zarobljenih Hrvata do pokušaja pranja svoje duše i odgovornosti u zločinu.
U svom govoru u Ljubljani, u svibnju 1945. godine Tito govori: “Likvidirali smo 200 000 bandita, a još smo toliko zarobili”.
Danas je utvrđeno da se samo na Kočevskom Rogu nalazi nešto više od 40.000 kostura nedužnih ljudi i djece.
U 8 dana, kako svjedoče sudionici klanja, 40.000 ubijenih, u samo 8 dana na jednoj lokaciji .
I to je samo manji dio onoga što su hrvati dobili, o čemu su su se hvalili i svjedočili sami naredbodavci i egzekutori ne bojeći se kazne za svoja zlodjela. Dubajić je umro u Beogradu, 19 godina nakon priznanja zločina bez zaslužene kazne.
U doba Hitlerovske koalicije, nije samo Hrvatska pokušala iskoristiti povijesni trenutak i osigurati svoju državnost u nadolazećim vremenima. Sve države u susjedstvu su sudjelovale na ovaj ili onaj način u toj koaliciji, od Srbije, Slovenije, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, ali ni jedna nije platila toliku cijenu kao hrvatski narod.
Ni jedna država nema tolika stratišta svoga naroda kao Hrvatska, a najteže je prihvatiti istinu da su u tim zločinima sudjelovali i hrvatski partizani.
O tome svjedoči i Dapčević u navedenom intervjuu, govoreći kako su spašavali četnike i četničku Vladu, a surovije postupali sa “ustašama”, jer su za njih svi Hrvati “Ustaše”.
Zbog čega su hrvatski partizani toliko revno sudjelovali u surovom kažnjavanju svojih sunarodnjaka, a pristajali na spašavanje četnika, teško je procijeniti, ali je sigurno da posljedice njihovog bezpogovornog izvršenja zločina i danas utječu na podjele hrvatskog naroda ostavljajući sjeme razdora..
Iako je dr.Franjo Tuđman, svojom politikom pomirbe, pokušao ublažiti posljedice podjela, nakon njegove smrti i provedene “detuđmanizacije”, ponovo se razbuktala podjela koja i danas koči Hrvatsku na putu društvene stabilizacije.
Dan pobjede uistinu je nekim narodima donio slobodu i prosperitet, ali je i hrvatskom narodu donio poniženje, smrt i golgotu koja je trajala sljedećih 45 godina, sve do Domovinskog rata i osamostaljenja hrvatskog naroda.