Foto:Facebook/Marko Perković Thompson
Piše: Ante Jukić/Budnica.info
Jedan dio Hrvatske u povratničkom koncertu Marka Petrovića prepoznao je skup na kojem se veličalo ustaštvo, širila netrpeljivost i poticala mržnja. Takvi ljudi samo čekaju prigodu u kojoj će čuti sporne pozdrave, vidjeti problematične oznake i slova, prepoznati bujajući fašizam. Oni su jednostavno opsjednuti time. Sudeći po njihovoj angažiranosti prilikom ovakvih događaja i naporima koje ulažu kako bi sve institucije upregnuli u suzbijanje te ‘opasnosti’, to je najveći problem današnje Hrvatske. Po meni, potpuno promašena teza. Ili, ako ćemo rječnikom nedavno održane Sinjske alke, pogodak ‘u ništa’.
Kamo sreće da su događaji poput onog iz Imotskog najveći problem Hrvatske, jer to bi značilo da mi pravih problema nemamo, da se bavimo ‘kozmetikom’. Ako netko u tome zaista vidi nešto toliko opasno i nepoželjno, ako vidi sramotu današnje Hrvatske, dvije su mogućnosti. Ili je zaista, da ne koristimo neke druge riječi, naivan i neupućen, ili se samo pravi takvim. I neke svoje osobne simpatije skriva iza brige za društvo.
Svatko, naravno, ima pravo na mišljenje o bilo kojoj temi, danas više nego ikad. Nije uopće sporno što se nekome događaji poput ovog koncerta ne sviđaju, nije sporno ni ako mu se gade iz dna duše. Ima i takvih, prepoznat ih možete, između ostalog, i po posprdnom pisanju imena grada Imotskog, čime sugeriraju manjak inteligencije i zatucanost onih koji pohode ovakve događaje. No, kad se ide ‘van’ i kad se iz sfere privatnog prebacimo u sferu javnog, osobne preferencije treba ostaviti kod kuće, a emocije zamijeniti koliko-toliko zdravim razumom. A on će svakom dobronamjernom čovjeku reći kako velikoj većini okupljenih u Imotskom ni na kraju pameti nije bilo nekakvo slavljenje fašizma, pozivanje na mržnju i(li) veličanje zločina.
Bio je to skup na koji su se (većinom) mladi ljudi došli proveseliti, dati oduška emocijama i nacionalnom zanosu. Koji su bili posebno izraženi zbog toga što je ovo bio prvi koncert poznatog pjevača nakon dvogodišnjeg odsustva sa scene. I to je u srži bilo to. Nikakvu opasnost po društvo ovakvi događaji ne predstavljaju, nije život u Hrvatskoj postao teži ni za koga nakon koncerta u Imotskom. Nije ovo prvi takav događaj, bilo ih je već podosta. I tad smo slušali osude, i tad se izražavao nekakav strah, a dogodilo se u principu nije ništa. Još jednom ponavljam, ako netko zaista u ovakvim okupljanjima vidi veliku opasnost i ako je iskreno uplašen zbog toga, to ne bi trebao biti. Vjerujte, nema tamo ni 10 % posto onoga što neki vide. Ili bi željeli vidjeti.
No, kao što su u Perkovićevom koncertu oni kojima on nije ideološki blizak vidjeli nešto čega nema, bojim se kako isto vrijedi i za one koji su zbog tog koncerta u euforiji. Pa u njemu vide nepokolebljivu i probuđenu hrvatsku mladost, koja će svojim zanosom, domoljubljem i energijom izvesti Hrvatsku na pravi put. Razumljiv je takav osjećaj, ne može nitko tko barem malo diše Hrvatsku ostati hladan na ovakve događaje, ali kad se malo slegnu emocije, treba ipak razmišljati hladnom glavom. Takvim euforičnim optimistima možemo poručiti zapravo isto ono što smo i dežurnim braniteljima od bujajućeg fašizma. Bio je to skup na koji su se (većinom) mladi ljudi došli proveseliti, dati oduška emocijama i nacionalnom zanosu. Očekivati kako će se na krilima njega u Hrvatskoj dogoditi neke tektonske promjene je, po mom mišljenju, preoptimistično.
I opet ću povući paralelu s ‘napredno-progresivnima’. Ako smo njima poručili kako razloga za strah nema, jer smo i prije imali ovakve događaje nakon kojih se ništa opasnog nije dogodilo, tako i domoljubne Hrvate treba podsjetiti kako slični događaji iz prošlosti nisu urodili plodom kojeg su oni očekivali. Postoji li većeg okupljanja nabijenog domoljubnim zanosom od onog nezaboravnog dočeka nakon ruske bajke prije šest godina? Ne postoji i teško da ćemo ga u skoroj budućnosti doživjeti. I tad se očekivalo mnogo, tad se zaista i moglo učiniti mnogo, no u konačnosti ništa konkretno dogodilo se nije.
Možda mi svi skupa previše očekujemo od ljudi, mladih pogotovo, i vidimo u njima nešto što oni nisu. Možda te velike skupine razdraganih ljudi, poput one sa zagrebačkih ulica i trgova 2018. i ove iz Imotskog od prije nekoliko dana, nisu toliko homogene kao što mi mislimo. Ako dva mlada čovjeka zagrljena i zaogrnuta zastavom zajedno razdragano pjevaju domoljubne pjesme, to ne znači kako imaju iste poglede na život i kako će zajedno nakon koncerta krenuti mijenjati Hrvatsku. Njih možda povezuje tek ta domoljubna nota, dok se u svemu ostalom razlikuju.
Možda čak i u glazbenom ukusu (budimo iskreni, dobar dio onih koji su bili u Imotskome, sutra će otići na koncert pjevača potpuno drugačijeg izričaja), dok o drugim stvarima ne trebamo ni govoriti. Pitanje je koliko ti mladi ljudi sudjeluju u politici, koliko ih ona uopće zanima? Izlaze li na izbore, kome daju svoj glas? Čini mi se da bi odgovori na ova pitanja razočarali mnoge koji iskreno vole Hrvatsku i koji žele da ona konačno prodiše punim plućima. Da se oslobodi ove mirnodopske okupacije. Lijepo je vidjeti i doživjeti domoljubni zanos na utakmicama i koncertima, no tamo se Hrvatska ne mijenja. To može biti tek kotač zamašnjak promjena koje se donose na drugim mjestima.
Kao što smo naveli i na početku ovog komentara, ljudi u Hrvatskoj različito gledaju na nedavni koncert u Imotskom, no dojam je kako ipak imaju jednu zajedničku točku. Svi oni, po meni, u njemu vide nešto što on nije. I dok za teze nesimpatizera ovakvih događaja možemo reći kako na sreću nisu točne, za teze optimističnih domoljuba možemo reći kako one nažalost nisu točne. Tako nas, barem, uče iskustva iz povijesti. Ipak, tko zna, možda ovog puta bude drugačije. Možda je baš ovaj koncert iz Imotskog prekretnica.