Prije sto godina Stjepan Radić je upozoravao kako ne treba srljati u Beograd k’o guske u maglu. Deset godina kasnije smrtno ga je ranio radikal Puniša Račić usred beogradske Narodne skupštine. Na sreću predsjednika hrvatskog sabora, Račićev sljedbenik, vojvoda Voja u srijedu je, što mu se inače ne događa, zaboravio pištolj…
Olako se, gotovo ignorantski u hrvatskoj je javnosti, a osobito državnom vrhu, prešlo preko upozorenja Marijane Petir, koja je prije dvije i pol godine upozoravala kako je Kolinda Grabar Kitarović napravila gaf zakazujući svoj, potencijalno povijesni, susret sa Aleksandrom Vučićem za 20. lipnja. Baš toga dana, prije 88 godina srpski je radikal Puniša Račić smaknuo i ranio prvake HSS-a u sred srbijanske Narodne skupštine. Malo je nespretno, sugerirala je ta hrvatska europarlamentarka, baš na taj datum susreta bi se s radikalom. Pa makar i (samodeklarirano) bivšim.
OTVORENO PISMO Predsjednici Republike Hrvatske: Zašto baš sada poziv Vučiću za posjet Hrvatskoj?
No kako iz nedavne povijesti znamo, hrvatska predsjednica i srbijanski premijer sastali su se simbolično, ali i teatralno nasred dunavskog mosta na hrvatsko-srpskoj granici. Visoki je gost došao s obrazom, tj. s buketom cvijeća, potpisana je Deklaracija o (potencijlano boljim) hrvatsko – srpskim odnosima… Bio je to početak jednog divnog prijateljstva. Kolinda je vjerovala u novoprobuđeno naprednjaštvo najboljeg učenika Vojvode Šešelja te da mu se više ne trese na šubari cvijeće. Koga onda briga za Radiće i ostale žrtve ondašnjih srpskih radikala?! Jebeš simboliku! Uspomene su samo za sentimentalne budale!
Što si iš’o kad si znao…
Međutim, povijest se, što bi kazao Marx, uvijek dvaput ponavlja; Prvi put kao tragedija, a drugi pout kao farsa. U srijedu je Šešelj zaboravio samokres pa će se, eto, Gordna Jandroković ipak, (još) glave nanosati. Izbjegnuta je, dakle, tragedija na – za Hrvate – uvijek vrućem terenu srbijanske Skupštine. Uz to, četnički je vojvoda zaboravio i upaljač, pa nije, što mu je inače navada, zapalio hrvatsku zastavu. Dođe mi da predsjedniku Hrvatskog sabora, prvom koji je od kraja stoljeća prošlog do danas ugazio u tamošnji parlament, zapjevam: Što si iš’o kad si znao da si tamo najebao…
Ali, nakon što je šefica hrvatske države poletjela Vučiću u zagrljaj na njegovoj predsjedničkoj inauguraciji, te još iskoristila prigodu da mu ženi, inače drugoj, preda dar za novorođenoga nasljednika Vukana, nema više tog Hrvata koji može odbiti poletjeti tamo daleko.
Jandroković je, međutim, za ovu aktualnu farsu dobar primjer i zbog nadimka Njonjo. Sva je hrvatska politika prema Srbiji posljednjih godina, a baš je odnos aktualnog državnog vrha ilustrativan, nekako takva: Njo- Njo, Nja-Nja, jadno, gnjecavo… nikakvo. Štoviše, hrvatska je saborska delegacija poletjela u Beograd, na, dakle, mjesto zločina iako je baš Jandroković još kao saborski zastupnik prije tri godine konstatirao kako Srbija svoj tzv. procez europeizacije treba voditi odmičući se od velikosrpskog projekta, a radi upravo suprotno. Oživljene velikosrpske planove prodaje kao novu Srbiju i tako se gura ka Bruxellesu. Prilično uspješno, dodao bih. Ali, i uz nemalu pomoć zapadnih susjeda.
“Vrati se Mesiću, sve ti je oprošteno”
Nema danas, kao 1918, Radića da zavapi: „Ne srljajte u Beograd k’o guske u maglu“. A, evo, gdje to Hrvati danas srljaju, pa onda, poput Njonje, bježe na stražnja vrata i pritišću gas nekadašnjim Auto putom „Bratstva-jedinstva“ sve do Zagreba; Srbiju u posljednja dva predsjednička mandata vode Šešeljevi politički sljedbenici, isti, dakle, oni koji su u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća izgubili četiri rata, šef diplomacije je bivši Miloševićev glasnogovornik, rehabilitirali su đenerala Dražu, samo što nisu Nedića, spremaju se podići spomenik Slobi…I još toga.
S druge strane, iako članica Europske unije i NATO saveza, Hrvatska i dalje naprosto mazohistički srlja ka Beogradu. Mislio sam da će se umirovljenjem Stjepana Mesića te (još više) Ive Josipovića nešto promijeniti. Međutim, i dalje Njo-Njo, Nja-Nja… i zagledanost preko Save i Dunava kao prema obali spasa. Po, navodno, briselskim notama, jer, kako veli stara europska fraza, “odnosi Hrvata i Srba su ključni za Balkan”.
Štoviše, danas 100 godina od Radićeva upozorenja, Hrvati više ne srljaju u Beograd k’o guske u maglu. Lete ko muhe (bez glave) na govno.
I za kraj – spketakl: Šešeljeva sljedbenica Vjerica Radeta najavila je za 6. svibnja (na Đurđevdan) miting u Hrtkovcima. Na isti, dakle, dan kada je ’92. održan miting radikala i počeo progon Hrvata, za što je Šešelj prošloga tjedna osuđen za ratni zločin. Haagu u inat, a Hrvatima kao poruka, u Hrtkovcima će govoriti taj četnički vojvoda. Farsa – ili?!
Piše: J. V.