Donosimo detalje iz knjige “Moj život”, koje je prvi Titov čovjek za odnose sa Zapadom pisao ne želeći ih objaviti
Memoari Vladimira Velebita – wagnerovski naslovljeni “Moj život” – spadaju među najčudnije koji su se pojavili na našim prostorima. Oni, naime, uopće nisu pisani da bi bili objavljeni.
Veliki Titov diplomat, izdanak stare austrougarske generalske obitelji, pisao ih je od 1972. godine do svoje smrti da bi njegova djeca i unuci znali “kako je to stvarno bilo…” Za objavu ovih zapisa najzaslužnija je Velebitova supruga Vera, briljantna 96-godišnjakinja, kći čuvenog hrvatskog slikara Vladimira Becića.
Vera Velebit poznavala je bezbroj važnih ljudi 20. stoljeća – englesku kraljicu Elizabetu II. susrela je četiri puta, poznavala je iranskog šaha Rezu Pahlavija i njegovu suprugu, ona i suprug družili su se s Isakom Deutscherom… Svaki detalj pamti i danas. Bez problema nam je prepričala dramatični događaj kad je Tito pročitao Velebitu telegram Staljina i Molotova, u kojem Rusi optužuju Velebita kao engleskog špijuna.
Velebit se 1948. povukao, a nakon razlaza s Rusima vratio se u diplomaciju. Potom prelazi na opis događaja tri godine kasnije, 1951., kad Velebit u Americi, na svoju ruku, odlazi u State Department, a potom i Pentagon, i tražio oružje za Tita.
“Odmah nakon toga Tito je pozvao Vlatka u Beograd. Primili su ga on i Koča Popović. Tito je bio oduševljen….” priča Vera. Bio je to trenutak u kojem je Jugoslavija postala dio Zapada, a to je odredilo – poboljšalo – živote milijuna ljudi…
“Počeo sam razgovore u tom smislu sa svojim poznanicima, Bobom Joycem iz State Departmenta i Frankom Wisnerom iz CIA-e. Rekao sam im otvoreno da pokrećem pitanje oružane pomoći na vlastitu inicijativu, bez vladinog znanja. Ne znam jesu li mi baš vjerovali… Vjerovatno nisu. U dobro organiziranim državama se jedan pomoćnik ministra nikad ne bi odvažio pokretati ovako važno pitanje bez znanja svoje vlade…, piše Velebit u “Mom životu”.
No njegova je inicijativa naišla na oduševljenje u Beogradu. Staljin bi, misli Velebit, sigurno vojno napao Jugoslaviju, ali se bojao reakcije zapadnih zemalja, a bio je i previše iscrpljen ratom.
No Tito nije odbio američku pomoć, iako je do jučer bio Staljinov sljedbenik. Ta je pomoć bila obilna i besplatna.
Prema današnjim procjenama, Amerikanci su Titu dali oko sedam milijardi eura vrijedne tenkove Sherman, avione, automatske puške Thompson i druga oružja i oruđa, cijelu jednu vojsku.
“Dan poslije mog dolaska u Beograd, mislim da je to bilo u siječnju 1951. godine, pozvan sam da dođem k Titu. Kod njega sam zatekao cijeli Politbiro KPJ, a od vojnih osoba bili su prisutni Ivan Gošnjak i Koča Popović, koji je tada bio načelnik Generalštaba naše armije. Moj izvještaj je prihvaćen od svih i donesen zaključak da stručnjaci Generalštaba sastave što brže listu naših potreba. Radi očuvanja naše tajne, Tito je rekao da ja trebam prevesti naše liste na engleski…”
Velebitu to nije bilo po volji, ali je to učinio. Amerikanci nisu postavljali nikakve uvjete, za razliku od Rusa, koji su prije razlaza strašno ucjenjivali Jugoslavene i ponašali se kao gazde.
Ta je Velebitova misija promijenila povijest ovih prostora. Godinu dana kasnije, kao ambasador u Rimu, Velebit je primio mladu ličku partizanku Jovanku Budisavljević.
“Ona je – pripovijeda Vera Velebit, došla k nama u Rim 1952. godine. Trebalo joj je dati poduku o ponašanju u otmjenijim društvima… Vlatko i ja nismo znali da je ona trebala postati Titova žena, da je izabranica. Vlatko je nešto takvo pretpostavljao, sumnjao je, ali nije to govorio. Jovanka je bila lička seljanka, ali je s vremenom zapanjujuće puno uradila na sebi.”
“Moram reći”, napisao je, “da me Tito od našeg prvog susreta osvojio. Imao je, barem za mene, neodoljiv prirodni šarm. Njegov smješak bi osvijetlio cijelo lice, a smijale su mu se i oči. Osjećao sam veliko poštovanje i povjerenje prema njemu. Znao sam da ću rado s njim ili za njega raditi, ako mi bude predložio suradnju.”
No Titovi suradnici nisu mu ulijevali povjerenje. Idućeg dana Tito ga je upoznao s Josipom i Stelom Kopinič.
Ti ruski obavještajci nisu mu se nimalo svidjeli.
“Posebno mi se nije dopao bezrazložno nadmeni i prazni način Kopiničeve konverzacije. Dok je Tito postavljao vrlo umjesna i inteligentna pitanja, i na moje odgovore davao vrlo razumne komentare, primjedbe Kopiniča baš se nisu odlikovale ni duhovitošću ni razumijevanjem…”
Uskoro je Kopinič poduzeo, na svoju ruku, akciju oslobađanja komunista iz Kerestinca, koja je rezultirala njihovim ubojstvom. Kopinič, međutim, nije osjećao kajanja.
“Bio je toliko uvjeren u ispravnost svojih postupaka da su, po njegovu mišljenju, krivicu za fijasko snosili drugi a ne on.” Nakon Hebrangova pada u ustaške r uke, Kopinič grozničavo traži novu kuću za radiostanicu jer je Hebrang ulovljen kod njega. “Poslije nekoliko dana došao je opet k meni i ispričao da je tražio novac od Rade Končara, ali i od njega je bio odbijen…
Kopinič je prikazivao situaciju kao vrlo dramatičnu, i nagovarao me da mu dadem zlatnike koje mi je povjerila moja prijateljica iz djetinjstva, dr. Žuža Šarić.
Ona je bila Židovka i nadala se da će ti zlatnici kod mene biti sigurni. Ja sam limenu kutiju sa zlatnicima zakopao u vrtu naše kuće na Srebrnjaku.
Kopinič me uvjeravao da je moja prvenstvena dužnost da pomognem Partiji u toj kritičnoj situaciji. Poslije rata će Partija lako Šarićki nadoknaditi dobivene zlatnike.
Popustio sam i iskopao zlatnike i predao ih Kopiniču. MIslim da ih je bilo 120. Utržak od prodanih zlatnika bio je dovoljan za kupovinu te kuće.
Kad sam već započeo s tom pričom, reći ću i tužan svršetak. Poslije rata se pojavila dr. Šarić i tražila svoje dukate. Ispričao sam joj čitavu stvar i tražio od Kopiniča da od Partije zahtijeva bilo odgovarajući broj pozajmljenih zlatnika ili isplatu dinarskog ekvivalenta.
Kopinič, očigledno, nije bio raspoložen da ovo pitanje pokrne pred Partijom. Govorio je općenito kako je svatko za vrijeme rata trebao podnijeti žrtve, pa je pravo da Šarićeva pokloni zlato Partiji. Imao sam dosta muka da je uvjerim da se odrekne tog zlata.
Ali ne za dugo. Njen brat Bandy teško je obolio i živio vrlo siromašno. Jedva je sastavljao kraj s krajem. Bio sam se tek vratio iz Ženeve, i imao sam nešto novca. Smatrao sam svojom dužnošću da obeštetim Šarićevu i njenog brata.
Poslao sam joj 12.000 franaka od mog novca. To je bio otprilike ekvivalent za povjereno zlato. Poslije sam i shvatio zašto Kopinič nije htio tražiti novac od Partije.
On je kupio kuću na svoje ime i prenio je poslije na svoju kćerku. To nije želio priznati partiji.” O Titovu znanju jezika Velebit piše: “Tito je, po svojoj prirodi, bio vrlo aktivan, radoznao i poduzetan čovjek, pa me nije čudilo što je tražio da osobno razgovara s Ottom kako bi stvorio svoj vlastiti sud o tom čovjeku.
Razgovarali su na njemačkom jeziku. Titov njemački nije bio baš slavan. Naučio ga je bio za vrijeme svog rada u nekim austrijskim poduzećima. Što znači da je znao nekoliko stotina riječi i mogao izraziti neke jednostavnije rečenice.
Gramatiku nije znao, a izgovor mu je bio nalik na onaj kojim su se služili neobrazovani ljudi u Donjoj Austriji. Obdaren mnogim talentima, Tito sigurno nije bio talentirani lingvist.
On nikad nije dobro naučio ni materinji jezik. Ne mogu prosuditi njegovo znanje ruskog, ali slutim da je bilo slično poznavanju njemačkog jezika.
Interesantno je da Tito nikad nije bio svjestan svog ograničenog vladanja stranim jezicima, naprotiv, mislio je da dobro govori ruski, njemački, a poslije kad je počeo uzimati lekcije iz engleskog, i engleski jezik.”
Vlatko Velebit s jedva prikrivenim užasom primjećuje i neke druge stvari o Titovim suradnicima, osim da su bili lopovi: Primjerice, kako je Slobodan Penezić Krcun u glavi imao više očiju nego zubi; pa i ti su zubi bili žuti, i strašni, i kad bi se nasmiješio, iz usta bi sijevnula velika ružna rupa.
Delegacije na zapadu
Prve delegacije koje je Tito slao na Zapad nisu bile dorasle zadacima. Velebit je kritičan i prema Titu. On misli da je rušenje mosta na Neretvi bilo izraz panike a ne genijalan manevar zavaravanja protivnika.
“Situacija u kanjonu Neretve postala je sve kritičnija. Bolesnici i ranjenici su se gomilali, a Tito je dao naređenje Volođi Smirnovu da digne u zrak željeznički most preko Neretve.
To Titovo naređenje je poslije, za vrijeme bujanja kulta ličnosti i njegovog uzdizanja kao genijalnog stratega, tumačeno kao uspjela varka nperijatelja.
Rušenje mosta je trebalo neprijatelja uvjeriti da se nećemo kretati tim pravcem kojim se, u stvari, namjeravalo kretati. Meni se čini da je sve to puka izmišljotina. Vjerujem da je Tito u toj izvanredno kritičnoj situaciji bio zahvaćen panikom, i da je točno znao što će i kako će. Vraćanje fronta i prodiranje, sa svim bolesnicima i ranjenicima, ususret njemačkoj glavnini, bila bi potpuna ludost i vodilo u sigurnu propast…
Tad se Tito odlučio na pregovore s Nijemcima, kako bi dobio na vremenu…” Riječ je o čuvenim “ožujskim pregovorima”. Tito do kraja života nije htio priznati da je pregovarao s Nijemcima, čak ni nakon što je o tome njemački obavještajac Hagen objavio knjigu.
Smisao pregovora je bio jasan: dati Nijemcima do znanja da oni nisu glavni protivnici nego su to četnici, i obustaviti borbene akcije. Velebit je u Zagreb, na pregovore, putovao dva ili tri puta.
“Poruka se”, piše Velebit, “sastojala u tome da smo započli pregovore oko razmjene zarobljenika te da smo privremeno obustavili ofenzivne akcije protiv njemačkih trupa, a naročito protiv glavne komunikacije Zagreb – Beograd”…
Iako je riječ o jasnome manevru, Tito je mislio da bi to bacilo sjenu na njegovu herojsku figuru. “Tu pogrešnu igru nastavio je sve do smrti. Ja sam mu još jedanput ili dvaput napomenuo potrebu da se objavi naša verzija.
Uvijek bez rezultata. Štoviše, Tito je povodom tridesetogodišnjice proslave bitke na Sutjesci održao govor u kojemu je implicirao da smo Đilas, Koča Popović i ja prekoračili dana ovlaštenja u pregovorima s Nijemcima i njima ponudili sklapanje primirja o kojem on ništa nije znao.
To je vrlo nespretna laž. Zašto, ako bi njegova izjava sadržavala samo trunčicu istine, nije pokrenut sudski postupak protiv nas trojice u tom dugačkom vremenskom razdoblju od čitavih 30 godina”, upitao se Velebit.
Nije manje kritičan ni kad je riječ o Titovu odugovlačenju proboja iz neprijateljskog obruča zbog čekanja engleske vojne misije.
“Mislim da možemo opet opravdano postaviti pitanje je li Titu u tom trenutku trebala saveznička misija. On je na nju čekao više od dvije godine, pa je mogao bez te misije još mjesec dana, to jest, dok se ne uspije obraniti od neprijateljskog napada. Za njega, do tada izvan Jugoslavije nepoznaog vođu oružanog ustanka, bila je velika čast biti zamoljen od britanskog feldmaršala da primi službenu vojnu misiju jednog od glavnih saveznika u antiosovinskoj koaliciji, vojnu misiju jedne velesile. Čini mi se da nije mogao dočekati vjerodajna pisma koja će mu predati šef britanske misije. Sve je to tražilo vrijeme, a vremena za čekanje ili oklijevanje nije bilo. Tito sigurno nije bio na visini svog, vrlo odgovornog zadatka. Nije načinio pravovremeno nikakav plan za spašavanje ranjenika, mijenjao je više puta pravce kretanja dane pojedinim jedinicama. To je izazvalo pomutnje kod nižih komandanata, prouzrokovalo uzaludno i nepotrebno marširanje – onako već oslabljenih i premorenih boraca, a sigurno nije ništa doprinijelo pravovremenom izvlačenju iz kotla…”
Vladimir Velebit s vremenom je jako evoluirao u stavovima. Bez ikakvih sustezanja piše da je marksizam, u koji je vjerovao u mladosti, bio himera. Formiran u austrougarskoj tradiciji pravne države, užasavao se revolucionarne samovolje.
Nisu bez razloga Kardelj i drugi u njemu uočavali natruhe prozapadnog vrijednosnog sustava. Velebit je i u socijalističke tvrtke htio imenovati sposobne kadrove, no Partiji je bilo puno važnije da su na čelu poduzeća dobri boljševici, da slijede partijsku liniju.
‘Tita nemam namjeru osloboditi od krivnje za Bleiburg
U jednom kasnijem intervjuu, Velebit je progovorio i o Bleiburgu: “To je bila strašna pogreška, iako se danas u vezi s tim najčešće licitiralo brojevima… Što se Golog otoka tiče, mislim da je zbilja bilo potrebno izolirati Staljinove pristaše’, izjavio je 2004. Velebit. ‘Zajednica europskih zemalja je logična perspektiva zbog sprečavanja američke dominacije, pa čak i mogućeg dalekoistočnog ekonomskog udara, zbog bolje suradnje među nacijama Europe’, razmišljao je o EU.