Dr. Tomislav Šagi-Bunić, izvanredni profesor Rkt. bogoslovskog fakulteta u Zagrebu i koncilski teolog kardinala Šepera, objašnjava smisao suvremenih težnji za jedinstvom svih kršćana i ukazuje na perspektive ekumenskoga rada u našim krajevima…
Od 18. do 25. siječnja obavlja se u našim crkvama Svjetska molitvena osmina za sjedinjenje svih kršćana. U okviru ove jubilejske godine, kad moramo po želji Svetog Oca Pape što dublje ići u misao i ciljeve II. vatikanskog koncila, ti dani Svjetske molitvene osmine posebno nas sile da zakoračimo čvršće putem ekumenizma – novog i zamašnijeg nastojanja za što skorije sjedinjenje svih kršćana…
Ekumenističko nastojanje bitan je sastavni dio ovog Koncila. Vjernost koncilu usko je vezana uz vjernost ekumenizmu. To je i završetak Koncila očigledno pokazao, jer je bio obilježen dvjema manifestacijama iskrenosti ekumenističkog usmjerenja buduće Crkve. Zajedničko bogoslužje riječi u bazilici sv. Pavla izvan zidina na koje su se sa Svetim Ocem Pavlom VI. sabrali koncilski oci i promatrači drugih kršćanskih Crkava, pa onda uklanjanje stare obostrane anateme između Zapadne i Istočne Crkve na posljednjoj sjednici Koncila, htjedoše da svemu svijetu reknu da su sljedbenici Kristovi ozbiljno i neopozivo odlučili da idu putem prema potpunom jedinstvu.
Nešto treba zaboraviti – iako nije sve u tome
Posebno ovo posljednje, uklanjanje starog izopćenja, uzbudilo je veliku radost i nadu u nekim našim krajevima. Ipak je to bio jedan korak koji bi više trebao simbolizirati sve ono što ćemo ubuduće u tom smjeru učiniti, negoli da bi sam u sebi i po sebi imao neku stvarnu crkvenopravnu snagu. Kako je poznato, izopćenje je g. 1054. bacio poslanik rimskog Pape kardinal Humbert na carigradskog patrijarha Mihaila Cerularija, a na to je patrijarh zajedno sa svojim sinodom bacio izopćenje na Rimskoga Papu. Kasnije su u dva navrata Papa i Patrijarh bili sklopili sjedinjenje, koje međutim nije ostalo trajno. Tako da je teško reći treba li uopće spominjati tu prastaru anatemu. Osim toga je teško reći imaju Ii uopće pojedine pravoslavne Crkve, kao Ruska, Srpska, Rumunjska, kakvu vezu s tom anatemem koja se ugurala u odnose između Rima i Carigrada kad ove nacionalne Crkve još nisu ni postojale. Baš radi toga, kako piše jedan od sudionika komisije koja je iz Rima išla ovom prigodom u Carigrad u vezi s tim činom, mons. Maccarrone, nisu ovaj put htjeli govoriti o “opozivanju” ili o “poništenju” te anateme jer bi to davalo dojam kao da se radi o nečemu što je dosad bilo na snazi. Nisu htjeli načiniti ni povijesni proces o toj stvari, nego kao u jednoj obitelji koja se nakon dugog vremena našla zajedno odlučilo se da se stare svađe i stare smetnje bratskim razumijevanju “stave u zaborav”, “uklone iz sjećanja i iz sredine Crkve”.
U stvari, nas zapadne i istočne kršćane do sada nije zapravo razdvajala ta davna anatema, koja je igrala neku ulogu tamo na početku, već mnogo toga drugoga. Čitava jedna povijest međusobnog neslaganja, različitih zaoštravanja, međusobnih optuživanja, neprijateljskih stavova. Uklanjanje anateme sačinjava jedan od prvih čina, punih simbolike i obećavanja na ovom velikom putu i velikom djelu koje će toliko od svih nas tražiti, ali kojim svi mi kršćani na svijetu moramo poći, ako hoćemo ostati vjerni Kristu i Duhu Svetome koji nas je po Koncilu tim smjerom uputio.
Tko je nadležan?
Tko je u Crkvi pozvan da izvede taj veliki zadatak koji će nas dovesti do svetog jedinstva? Što nas o tom uči Koncil? Dekret o ekumenizmu kaže da briga za uspostavu jedinstva spada na cijelu Crkvu, ne samo na pastire nego i na vjernike i na pastire. Baš u tome i vide neki povjesničari bitan nedostatak nekadašnjih nastojanja oko sjedinjenja, što su se time bavili samo vrhovi hijerarhije, a široki slojevi vjernika bili su nepripravljeni i nezainteresirani za to djelo, ili su čak bili protivni, iz različitih razloga. Baš ova molitvena osmina daje nam prigodu da svi, do zadnjeg vjernika (uostalom u Crkvi nema nikoga “zadnjega”), postanemo pozorni na ekumenistički rad i da pođemo ovim putem.
Hrvati ostaju Hrvati, a Srbi ostaju Srbi – jer o tome i nije riječ
Kod nas to dobiva sasvim posebno značenje i važnost, zbog naših posebnih prilika.
Prije svega, od bitne je važnosti da svi shvatimo da ovo ekumenističko gibanje ima samo i isključivo duhovni i religiozni značaj. Ovo pitanje smatramo bitnim, suštinskim. Svaki vjernik i svaki svećenik mora ovo kod nas najprije do srži razumjeti i prihvatiti. Ekumenizam je čisto religiozna i duhovna stvar, to nije pitanje ovozemaljsko. To nije pitanje ni nacionalizma, ni patriotizma, ni političko, ni rasno, ni krvno, niti pitanje bilo kakvih ovozemaljskih interesa. To je pitanje naše vjere u Spasitelja našega Isusa Krista i u njegovu Zaručnicu Crkvu. To je pitanje Kristove haljine koja je žalosno razderana. Naša nekadašnja nastojanja oko sjedinjenja bila su uglavnom pomiješana s nekim pitanjima ovozemaljskim. Slavensko bratstvo, jedinstvo svih Slavena, jedinstvo Južnih Slavena i slične plemenite inače misli naši su veliki muževi nekoć vezali uz sjedinjenje kršćana. Mi ih ne sudimo niti napadamo, ali danas shvaćamo da su pitanja slavenske uzajamnosti i sl. sasvim druga pitanja, koja se rješavaju na drugim temeljima i po drugim načelima. Svi naši vjernici moraju jasno shvatiti da sjedinjenjem kršćana niti Hrvati postaju Srbima niti Srbi Hrvatima. Mi se hoćemo sjediniti u Kristu Isusu, da izvršimo amanet Kristov da svi jedno budemo u Njemu kao što je On u Ocu i Otac u Njemu jedno, hoćemo se sjediniti u ljubavi Kristovoj, a nemamo nikakvih drugih nakana ni primisli u vezi s tim religioznim jedinstvom, koje bi se ticale ovozemaljskih stvari. Narodi ta druga pitanja rješavaju ne u okviru religije i ne po religioznim predstavnicima, već drugim putovima i pomoću drugih ljudi.
Mislimo da je ovo jasno razgraničenje pitanja, što hoćemo postići ekumenizmom na našem terenu, veoma važno i da se ne može zanemariti ni u početku. Ekumenističko nastojanje nikome ništa ne želi oduzeti niti koga staviti u bilo kakav dubiozan položaj, već se želi pravo duhovno jedinstvo u raznovrsnosti, gdje će svaki sačuvati svoja dobra i svoje vrednote. Ovdje se radi o jedinstvu kršćana, a druga jedinstva i slaganja druge su naravi i drugim se putovima trebaju rješavati. Hoće li religiozno sjedinjenje u ljubavi Kristovoj utjecati danas-sutra na drugim područjima ljudske koegzistencije i suradnje, to je moguće i poželjno, ali treba jasno lučiti ta dva područja i braniti njihovu stvarnu nezavisnost i međusobnu autonomiju, jer je i to jedan od bitnih dobitaka koje nam želi u srca utisnuti II. Vatikanski koncil.
Originalan tekst je objavljen u Glasu Koncila 9. siječnja 1966.
Jedinstvo nije upereno ni protiv koga
Još je jedno važno ovdje jasno formulirati: ekumenizam i ekumenističko nastojanje nije upereno ni protiv koga na svijetu. Tko bi ekumenističko nastojanje shvatio kao rad protiv nekoga, protiv neke grupe ili protiv nekog pokreta ili gibanja, kao da se tobože kršćani grupiraju da se lakše odupru nekoj drugoj grupi osoba, krivo bi shvatio duh ekumenizma. Krist nije došao na svijet da bude protiv bilo koje grupe ljudi, on je došao da sve spasi i povede na put ljubavi. Nijedan čovjek, dakle, nije isključen i unaprijed osuđen od Krista, već samo grijeh kao takav. Ne grešnik, nego samo grijeh. Naš rad za zbliženje, razumijevanje, ljubav i sjedinjenje svih kršćana ide za tim da svi budemo jedno u Isusu Kristu, a ne da stvorimo neki front protiv bilo koga. Crkva nije nikakav zemaljski pokret za postizanje nekog zemaljskog cilja, a još manje za zauzimanje zemaljske vlasti. Crkva može mnogo ljudima koristiti u zemaljskom smislu, i ona to želi izvesti, ali ona u današnjem svijetu može to samo onda ako priznaje opravdanu autonomiju zemaljskim pitanjima, koja se ne rješavaju u okvirima crkvene organizacije, već izvan ovih okvira. Ne doduše izvan ideja i vrednota koje Crkva uči i proglašava, jer je velik dio tih ideja zapravo zajednički svim ljudima i predstavlja osnovicu svakoga života, ali Crkva kao zajednica koja nastupa u ime Krista ne uzima sebi pravo da stvara zemaljsko kraljevstvo kao takvo.
Dekret o ekumenizmu naglašava dvije stvari koje su bitne u radu za sjedinjenje: reforma Crkve kao cjeline i unutrašnje obraćenje srca. Sada možemo samo ukratko obrazložiti ove dvije točke. Crkva se mora stalno reformirati u onim stvarima koje bi mogle biti bolje u skladu s Evanđeljem i potrebama vremena. To dakako ne može učiniti svaki pojedini vjernik sam, već se to tiče Crkve kao cjeline. Ali sada je ovaj Koncil naredio jednu svestranu obnovu. Važno je da svaki vjernik prihvati ovu obnovu i svaki učini koliko na nj spada i koliko može da se ova obnova ostvari. Na području liturgije već je mnogo kod nas počelo. Nitko ne smije tu ostati pasivan i kočiti ovaj prolazak Duha Svetoga kroz svijet koji se zbiva po obnovi svete liturgije. To će uvelike utjecati na duhovnu obnovu svih nas, na našu što veću vjernost Kristu, pa zato i za što skorašnje sjedinjenje sviju. S tim u vezi svaki vjernik mora u ovo vrijeme težiti za tim da što bolje upozna i koncilsku misao i samu svetu vjeru. Čitanje i razgovaranje o Svetom pismu ovdje je od temeljne važnosti. Da bi svaki vjernik mogao pridonijeti dijalogu s odijeljenom braćom, on očevidno mora poznavati svetu nauku Isusovu.
I mi katolici moramo se obratiti
Obraćenje srca jest bitan elemenat za rad na sjedinjenju. Dosad smo uglavnom naglašavali da se odijeljena braća moraju obratiti i k nama povratiti. Sada nas Koncil uči da se i mi sami moramo obratiti, a da nije dosta da od njih tražimo obraćenje. Svi se moramo obratiti Kristu Gospodinu, predati se Njemu u poniznosti i ljubavi. Nitko se ne smije oholo proglašavati za pravednika, jer smo protiv ljubavi griješili svi. Tko je više kriv, to nije naše da sudimo, to će suditi Bog, koji dobro pozna i “bubrege i srca” i koji može dobro odmjeriti svačiju krivnju. Mi moramo u poniznosti i pokajanju za naše pogreške i naš nemar za riječ Kristovu moliti da nam se Gospodin smiluje i da sva naša srca, srca svih koji njega zazivaju na ovoj grudi, okrene prema samome sebi koji je jedini Spasitelj i jedini vrijedan hvale.
Ovo nije samo lijep govor zbog propovjedničkog efekta, već zaista to mora ući u sva naša srca, kako srca svećenika tako vjernika muških i ženskih. Sveto sjedinjenje nije nikakav trijumf nikoga na zemlji, i baš to je jedan od velikih grijeha nas katolika u prošlosti, što su bar mnogi među nama shvaćali sjedinjenje kao našu pobjedu, a njihov povratak u očinsku kuću kao rasipnih sinova. Ovo shvaćanje – kaže nam Koncil – nije bilo u skladu s pravim Duhom Kristovim koji je Duh ljubavi. Put prema sjedinjenju nema ništa sličnosti s nekim trijumfalnim putem pobjede, to je više križni put. Potrebna je dugačka međusobna strpljivost i želja da se razumijemo u Kristu Isusu, da bismo na kraju izvršili amanet Kristov.
Ne tražimo od drugih ono što ne traži Isus
Očevidno je da molitva zauzima prvo mjesto u čitavom tom djelu za sjedinjenje. U molitvi, poniznoj i odanoj, mi ćemo otkriti put našega vlastitoga obraćenja Kristu od svih onih pogrešaka kojima smo i mi sami i naši djedovi griješili te otežavali kršćanskoj braći put k sjedinjenju, jer ni mi sami nismo to sjedinjenje dobro shvaćali. Očevidno je da se mi time ne odričemo ničega što nas naša vjera uči i da ni u čemu ne postajemo manje vjerni našemu katolicizmu ako sami sebi priznamo da smo možda katolicizam previše jednostrano shvaćali i da smo od drugih tražili što nije tražio naš Gospodin. Dapače mi time postajemo još vjerniji našoj vjeri i više puni ljubavi Kristove. Ako znamo da i odijeljena braća trebaju provesti obraćenje srca, mi smo svjesni da je obraćenje srca potrebno također nama: da u tom smjeru ne smijemo više oklijevati.
I stare molitve treba prožeti novim shvaćanjima
U našim molitvenicima nakane molitvene osmine formulirane su tako da im je na dnu ideja povratka ostalih kršćana u Katoličko jedinstvo. To je svakako ispravna kršćanska ideja, jer smo mi u Duhu Svetome uvjereni da je Katolička Crkva u potpunom jedinstvu s Kristom, pa kako onda ne bismo željeli drugima da i oni to jedinstvo postignu? Ali makar su te nakane zaista kršćanske, one ipak nisu u duhu ekumenističkom, jer onemogućuju da bi zajedno s nama mogli to isto moliti i odijeljeni kršćani. Oni ne mogu psihološki prihvatiti takve nakane. Zato preporučuju drugi drukčije nakane koje su u skladu s duhom ovoga ekumenističkog rada za sjedinjenje. Mi molimo za posvećenje; rast u Duhu Kristovu svih kršćana, svake pojedine kršćanska zajednice, počevši od nas katolika samih. Ako molimo za posvećenje svih u Kristu, očevidno je da molimo za onakvo sjedinjenje kakvo Krist hoće. A tako je onda omogućeno da se i oni tome pridruže. Kako će se nakane formulirati u budućim molitvenicima, to je ovisno o našim pastirima. Sigurno je da će one biti u skladu s duhom Dekreta o ekumenizmu. Ako sada još nisu te nove formulacije donesene, ne smijemo se ljutiti, jer nije moglo odmah sve biti provedeno. A nitko ne smije reći da one nakane kakve su u našim molitvenicima nisu kršćanske, ako bi i mogle u duhu ekumenizma biti bolje. To smo dodali da i naša braća drugi kršćani razumiju da je nakana Katoličke Crkve iskrena i čvrsta da pođe putem ekumenizma kako je zacrtan u Dekretu, makar će za vrijeme ove molitvene osmine u crkvama vjerojatno još čuti nakane kako smo ih prije imali formulirane.