Ima nekih liturgijskih propisa i običaja kojima, možda, i ne razumijemo smisao. Tako je u starom misalu bilo propisano da se na Petu nedjelju korizme (Gluhu nedjelju) zastiru križevi i slike, a u važećem je misalu to ostavljeno kao mogućnost:
Može se zadržati običaj pokrivanja križeva i slika u crkvi. Sud o tome donosi biskupska konferencija. Križevi ostaju zastrti sve do svršetka službe Muke Gospodnje na Veliki petak, a slike do početka Vazmenog bdjenja. [1]
1. Podrijetlo i smisao ovog običaja
Prekrivanje križeva i slika vuče podrijetlo od srednjovjekovnog običaja germanskog podrijetla da se u korizmi između oltara i vjernika razapne veliko platno, tako da vjernici ne mogu vidjeti oltar.[2] Zašto? Dva su tumačenja: ljudi u ono vrijeme nisu imali kalendare, pa im je to bio znak duboke korizme. Platno je označavalo hramsku zavjesu i micalo se na Veliku srijedu na riječi evanđelja: „I zavjesa se hramska razdrije po sredini.” Drugo, vjerojatnije tumačenje, veli da je taj običaj vezan uz kanonsku pokoru. Pokornici su, naime, bili isključeni iz euharistijske službe. Kasnije, u srednjem vijeku, kad pokornika više nije bilo, svi su vjernici bili smatrani pokornicima. Kako je oltar bio zaklonjen platnom, svi su oni tako na simboličan način bili isključeni iz euharistije. Kasnije je to zastiranje svedeno samo na zastiranje križeva i slika, a ne cijelog svetišta.
2. Zašto na Gluhu nedjelju?
Ostaje daljnje pitanje, zašto baš na Gluhu nedjelju? Po sebi bi bilo logičnije da je tome tako tijekom cijele korizme. Razlog leži u tome da se do zadnje liturgijske obnove ova nedjelja nazivala Nedjeljom muke, jer su misna čitanja od toga dana pa do svetog trodnevlja govorila o događajima koji su prethodili Kristovoj muci.[3] U svakom slučaju, može se reći da se s Gluhom nedjeljom (kojoj je prethodila nedjelja „Laetare“) ulazi u „duboku korizmu“.
3. Boja platna
Boja platna uvijek je bila ljubičasta, jer je to korizmena boja.[4] Valja napomenuti, da u dosadašnjim misalima (pa i u najnovijem iz 2002.) nije izrijekom spomenuta boja platna kojim se prekrivaju križevi i slike. Međutim, u papinskoj se liturgiji Velikog petka moglo vidjeti da je križ zastrt crvenim velom (jer se u bogoslužju Velikog petka uzima crvena boja). Prva dva izdanja rimskog misala nakon sabora (1970. i 1975.), pa tako i važeći hrvatski misal ne spominje boju platna kojom se zastire križ na Veliki petak. Međutim, Misal iz 2002. za klanjanje križu u bogoslužju Velikog petka jasno veli:
Đakon s poslužiteljima ili drugi prikladan službenik ode u sakristiju iz koje u ophodu nosi Križ, zastrt ljubičastim velom…[5] Prema tome, ako se traži da križ bude prekriven ljubičastim velom i na Veliki petak, kada je po sebi crvena boja, onda to više vrijedi za ostale dane od Glušnice do Velikoga petka.
4. Današnja vrijednost
Kao što smo vidjeli, zastiranje slika i križeva izgubilo je svoju prvotnu nakanu. Međutim, i danas može biti vrijedno i znakovito zadržati ovaj običaj, koji vuče podrijetlo čak od 9. st. [6] Taj običaj, rekao bih, daje ipak određenu „dramatičnost“ i ozbiljnost vremenu duboke korizme. Ako je dosadašnja liturgija i bila opterećena nekim nepotrebnim elementima, mi danas ne bismo trebali ići u drugu krajnost, tj. oduzimati liturgiji znakovitost, otajstvenost i mističnost. Jer, što je bogoslužje drugo, nego djelatna nazočnost Kristova spasenja izraženog vidljivim znakovima?
dr. Zvonko Pažin | Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije 143(2015.) 3
Članak je objavljen s dopuštenjem autora. Sva prava pridržana.
[1] Predsaborski je misal precizirao da se to čini u subotu prije I. večernje. U važećem hrvatskom misalu ta napomena stoji nakon mise u subotu uoči Pete korizmene nedjelje, a u Misalu iz 2002. ta opaska stoji na početku mise Pete korizmene nedjelje.
[2] U njemačkoj se to platno nazivalo “Hungertuch”, što se odnosilo na post. Zanimljivo je da je tematski “Hungertuch” (redovito karitativnog karaktera) u Njemačkoj i danas prisutan. U praksi je to platno veličine zastave koje u korizmi bude izvješeno na prikladnom mjestu u crkvi.
[3] Međutim, izvorno je Nedjelja muke bila na Cvjetnicu, kako je to i danas slučaj. Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica., 2, L’anno liturgico, Ancora, Milano, 1969., str. 173-177.
[4] U prijesaborskim je misalima bio propis da se na Veliki četvrtak jedino oltarni križ umjesto ljubičastim prekrije bijelim platnom.
[5] Missale Romanum ex decreto Sacrosancti eocumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio tertia, Typis Vaticanis 2002., str. 323.
[6] Na primjer, ukoliko ima puno slika u crkvi, po sebi bi bilo znakovito prekriti samo jedan križ ili samo glavnu sliku na (pretkoncilskom) oltaru…