27. prosinca Katolička Crkva slavi spomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste, ljubljenog Isusova učenika i najmlađeg od dvanaestorice apostola.
Sveti Ivan je rođen u ribarskom mjestu Betsaidi, na Genezaretskom jezeru. Otac mu je bio ribar Zebedej, a majka Saloma, koja se spominje na više mjesta u Novom zavjetu, i to kao pobožna žena koja je pratila Isusa na njegovom križnom putu, te kao jedna od svjedokinja njegova uskrsnuća.
Svetog Ivana je, zajedno s bratom Jakovom, jednom prilikom, dok su krpali mreže, pozvao sam Isus da pođu za njim, što su oni spremno i učinili. Njih su dvojica, zajedno sa svetim Petrom, bili najbliži Isusovi učenici, koji su mogli svjedočiti o posebnim događajima iz života svoga Gospodina. Tako su jedino oni nazočni u situaciji kada je Krist izliječio Petrovu punicu, kada je oživio Jairovu kćer, prilikom Kristova preobraženja na brdu Tabor, kao i onda kada se smrtno znojio na Maslinskoj gori.
Zbog njihove vatrene naravi, Isus Ivana i Jakova naziva “sinovima groma“. Primjerice, kad su se jednom vraćali iz nekog samarijskog sela koje nije htjelo primiti Isusa i apostole, njih su dvojica predložila Isusu da pošalje vatru s neba i uništi mjesto. No, unatoč takvoj žestokoj naravi, obojica će itekako posvjedočiti ljubav i vjernost svome Učitelju.
Dok će Jakov prvi od apostola podnijeti mučeničku smrt, sveti će Ivan svoju vjeru u uskrslog Gospodina svjedočiti životom, posebno osnivajući kršćanske zajednice i posvećujući se pisanju. Nakon Marijine smrti, koju joj je Isus na križu povjerio kao svoju majku, putovao je Judejom i propovijedao, a potom je otišao u Malu Aziju i ondje osnovao sedam Crkava.
Prema predaji, odveden je u Rim i mučen u vrelom ulju, a nakon što je preživio, prognan je na otoku Patmosu u Egejskom moru i osuđen na rad u rudnicima. Ondje je napisao Knjigu otkrivenja, a kad je za vrijeme cara Nerve bio oslobođen, vratio se u Efez, gdje je napisao svoje Evanđelje i tri poslanice i ondje je u dubokoj starosti od oko 100 godina i umro.
Umjetnici ga obično prikazuju s perom, a njegov je simbol orao, što treba gledati u svjetlu posebne dubine njegove misli. Poznata je rečenica ranokršćanskog pisca Origena, koji kaže ovako: „Cvijet Biblije su evanđelja, a cvijet evanđelja je Ivanovo evanđelje.“ Njegove se pak poslanice često nazivaju “poslanice ljubavi”, jer se ljubav u njima spominje preko 50 puta.
Štuje se kao zaštitnik teologa, pisaca, skladatelja, slikara, zazivaju ga kod opeklina, žrtava požara, a štuje se i kao zaštitnik prijateljstava.
Sv. Ivan, apostol je i evanđelist, čije ime u prijevodu znači „Gospodin je milostiv“. Rođen je u 1. stoljeću kao sin Zebedeja i sv. Salome. Poznat je po tome što je bio Isusov „ljubljeni učenik“, jer u Evanđelju stoji da je odano ljubio Isusa i da je jednako tako od Isusa bio ljubljen. Apostol Pavao nazvao je Ivana zajedno s Petrom i Jakovom “stupovima Crkve”.
Na Posljednjoj večeri kao „onaj koga je Isus osobito ljubio, nalazio se za stolom Isusu do krila“ (Iv 13,23), a najveću vjernost i hrabrost pokazao je kad je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem. Njemu Isus sa križa ostavlja svoju majku Mariju. Poslije Isusove smrti, laća se pera, te piše četvrto Evanđelje, tri poslanice, kao i knjigu Otkrivenja na otoku Patmosu, pretpostavlja se, pred sam konac svojega života. Ivanove poslanice mogu se nazvati i poslanicama ljubavi, jer, ne samo što ih piše iz ljubavi, piše ih ljubeći Onoga za čijim je križem išao i pod čijim je križem stajao. Ostavio nam je i najdivniju definiciju Boga kada je napisao: „Bog je ljubav!“
Liturgija poslije svetog Stjepana Prvomučenika, koji ljubeći Isusa, umire u mukama kamenovan, slavi svetoga Ivana, koji toj ljubavi posvećuje cijeloga sebe, sve do posljednjeg daha svojega života. Povijest nam tako pokazuje da svatko od nas ima svoj put spasenja, kojemu ne dolazimo „bez ljubavi“…
A.G.