Kao što se 25. prosinca proslavlja Isusov ovozemaljski rođendan, ako se 26. prosinca proslavlja Stjepanov nebeski rođendan, piše na stranicama Bratovštine sv. Stjepana…
Sveti Stjepan je prvi kršćanski mučenik, bio je jedan od sedam đakona izabranih u počecima crkve. Prvi je koji je za Krista posvjedočio svojom krvlju. On se svojim mučeništvom približio Kristu. Približio se malom Isusu, malom Bogu, Božiću. Dakle, kao što se 25. prosinca proslavlja Isusov ovozemaljski rođendan, tako se 26. prosinca proslavlja Stjepanov nebeski rođendan.
Bio je čovjek molitve i propovjednik, skrbio je za siromašne, udovice te se isticao u darežljivosi i čistoći, posvuda je navješćivao radosnu vijest. Činio je velike i čudesne znakove u narodu. Luka ističe da je Stjepan, “pun milosti i snage” (Dj 6,8). Njegove propovijedi su obratile mnoge Židove, a broj kršćana koji se obratio po njegovim propovijedima je iz dana u dan sve više rasta. Stjepan je iščitavao Stari zavjet u svjetlu navještaja Isusove smrti i uskrsnuća. Sve je to potaknulo Židove da ga uhite i izvedu pred sud te da pogube kamenovanjem.
Čovjek se rađa dva puta: jednom od majke za zemaljski rođendan, a po Kristovu otkupljenju i krvi za nebeski rođendan i vječni život. Svoju vjeru sveti Stjepan je posvjedočio krvlju kao prvi kršćanski mučenik i Bog mu je dao milost da u samom trenutku smrti vidi to nebo i “Krista gdje stoji zdesna Bogu”.
Dan nakon Božića vjernici diljem svijeta obilježavaju blagdan sv. Stjepana, prvog kršćanskog mučenika koji je bio jedan od sedmorice đakona u crkvenim počecima…
U Djelima Apostolskim Luka je posvetio cijela dva poglavlja Svetomu Stjepanu; šesto i sedmo. Sjepanov život u Prvoj Crkvi Djela Apostolskih znači jednu prekretnicu: ovime se završava prvi dio Isusova programa i počinje onaj drugi za koji jesam Isus rekao: “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u čitavoj Judeji i Samariji, sve do nakraj zemlje”(1,8).
Sv. Luka donosi dugi opis Stjepanova mučeništva te objašnjava i opravdava ovaj zaokret. Sjepanovo ubojstvo i progom kršćana koji je s njime uslijedio je bila prilika da helenisti-grci pobjegnu i tako postanu misionari Kristove riječi. Ako su ih istjerali iz Jeruzalema i zabranili im propovijedati, oni nisu zašutjeli, ohrabreni su osim Isusovim riječima i Stjepanovim svjedočenjem i hrabrošću.
Stjepanov govor nudi objašnjenje zaokreta: on kaže da kršćanin nije vezan za zakon i za hram.
Ovim izlaskom iz Jeruzalema kršćanstvo nije više samo unutarnja stvar židovstva, pa samim tim počinje put osvajanja svijeta. Bog se objavio Abrahamu još davno prije nego je bio hram, čak u Mezopotamiji (7,2), tako je i sa Josipom braća gar iz zavisti prodaju, ali ga Bog uzvisuje i mijenja izdaju u spasenje. Mojsija također njegov narod odbija i ne prima, niti ga razumije, ali Mojsije ide do kraja i žrtvuje sebe i nastavlja narod izraelski hod prema obećanoj zemlji. U pustinji oci naši nisu imali hram, već samo šator svjedočanstva; kad je Salomon odlučio graditi hram poruka je bila: “Nebo je moje prijestolje, a zemlja podnožje mojim nogama” (7,49).
Bog se ne može zatvoriti i obuhvatiti u nijednu ljudsku mjeru ili strukturu. Nije Stjepan protiv hrama ili Crkve, već je on protiv vezanja i zatvaranja Boga samo za taj prostor. On je posvemašnji i svačiji – sviju onih koji ga primaju. Sam je Spasitelj rekao onoj samarijanki na bunaru da će doći vrijeme da se ljudi neće više klanjati ni na Gerazimu, … već u dubini srca svoga. Najprije treba Boga pronaći i živjeti ga onda govoriti o Hramu ili Crkvi. On želi reći tvrdoglavom i poganskom narodu koji ga sluša da Isus nije vezan ni za Palestinu, ni za hram- crkvu, niti za zakon.
Zaključio im je da vidi otvorena nebesa, znači Bog je prinio njegovu žrtvu, a oni kao i pred svim prorocima koje su progonili, sudili i ubijali su zatisnuli uši da još jednom ne čuju Riječ Božju. No, Stjepan kao i Isus po čijem modelu i je mučenik, zaziva nebo i oproštenje. Njegova poruka je bila preteška i opasna za one koji su se tek riješili Isusa. Zato ga i kamenuju. Zato nama danas Stjepan ima puno toga reći i stalno nas pozivati na preispitivanje života Evanđelja među nama. Da li smo i mi sebični i želimo Isusa zatvoriti samo za sebe i nikoga drugoga. Da li mi danas ovdje imamo samo našu Palestinu, hram i zakon ili dopuštamo da nas Duh Sveti nosi onom širinom evanđeoske ljubavi koju je živio i širio Sveti Stjepan.
Isus je apostolima a i svojim sljedbenicima navijestio sudove, progone i učenja, čak će neki njihovo ubijanje smatrati Bogu ugodnim djelom. On je prvi dao svoje svjedočenje do smrti. Jednakom je ljubavlju posluživao i tako Krista svjedočio kao i pod uraganom stijena. Povijest kršćanstva je pokazala da su milijuni slijedili Krista u progonstvima, mučenjima i ubijanjima. Među njima su toliki Stjepani koji su svojim životom i mučeničkom smrću uzeli Kristovu krunu i pridružili mu se u slavi. Stoga će kasnije veliki kršćanski pisan prvih stoljeća reći da je krv mučenika sjeme kršćana. Krv je najvjernije svjedočenje i kod Stjepana i svih drugih mučenika do naših dana.
Kako prihvaćamo zadaće koje nam se čine malo težima ili uzmičemo? Ili na koncu još jače da li mi znamo oprostiti na Stjepanovom primjeru? Imamo tisuće razloga da kao Kristovi sljedbenici i svjedoci oprostimo i opraštamo, pa makar nikada ne bili kamenovani. Stjepan ne samo da je oprostio svojim mučiteljima, već im je kao i sam Spasitelj oprostio. Ovaj poziv mora odzvanjati u našim ušima, ili…
L.K.