Najstarije marijansko svetište u Gospićko-senjskoj biskupiji
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u središtu Oštarija je veličanstvena trobrodna crkva koja je izgrađena oko 1450. godine.
Kao i mnogo toga u našemu kraju za crkvu i svetište zaslužni su Frankopani, krčki knezovi koji su spojili hrvatski sjever i jug, a u kamenu zdanju kao da još uvijek prebiva duh popova glagoljaša i krbavskih, kasnije modruških biskupa.
Dana 31. ožujka 1459. papa Pio II. (1458. – 1464.) izdao je svečano pismo (bulu), kojim obdaruje oprostima crkvu Blažene Djevice Marije, nazvane Čudotvornom (de Miraculis), jer je mjesto od davnine bilo poznato po čudesnim uslišenjima, koje Svevišnji danomice čini na zagovor naše Gospe.
Iz bule se razabire da je na istom mjestu postojala manja crkva oko koje se narod masovno okupljao, pa je zato izgrađena veća crkva.
Prema istraživanju (Fras) smatra se da je svetište sagradio Martin Frankopan koji je 1453./54. sagradio i trsatsko svetište i samostan u Rijeci.
Postavka biskupa Bogovića je da je Stjepan II. predložio Franju Modrušanina za biskupa u Krbavi, a kod prijenosa biskupije u Modruš nastala je ova crkva koja je možda jedno vrijeme bila i katedralna.
Svećenici i pojedinci darivali su oštarsko svetište Gospe od Čudesa vrijednim predmetima od kojih se ističu glagoljski misali i brevijari. Bila je to tada najveća trobrodna gotičko – renesansna (57,50 x 20 m) crkva u ovom dijelu Hrvatske. Lađe su dijelili veliki mramorni stupovi, toranj je stajao visoko iznad pročelja crkve sagrađen osmerokutno.
Svetište Gospe od Čudesa okupljalo je sve više vjernika, Frankopani su otvorili gostionice (tal. – osteria), pa je selo Otočce dobilo novo ime koje se sačuvalo do danas – Oštarije.
Godine 1521. Turci su zapalili crkvu i nakon toga se godinama urušavala.
Nakon prestanka turske opasnosti, 1668. godine sagrađena je današnja župna crkva kojoj je kasnije dograđen i toranj, dok joj se ostali dio nastavio urušavati.
U 16. st. ostaci crkve pretvoreni su u krajišku utvrdu u cilju onemogućavanja prijelaza preko rijeke Mrežnice.
Popravak crkve započinje u 18.st. da bi s preuređenjima na kraju 19. st. (J.pl.Vancaš i S.Podhorski) dobila današnji izgled.
Crkveni inventar je u većem dijelu nastao početkom 20. stoljeća, kada je svetište opremljeno s dva oltara, postajama križnog puta, krstionicom, orguljama i s tri pojedinačne skulpture.
Predivni glavni oltar sa skulpturom Bogorodice, sačuvan je sa starijeg oltara kao i povijesno vrijedne stare orgulje iz radionice Heferer. Svetište Gospe od čudesa kao najveća sakralna građevina u srednjovjekovnoj Hrvatskoj kao i unutrašnjost crkve koja predstavlja reprezentativan primjer neogotičkog opremanja sakralnog prostora nalaze se u Registru kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao zaštićeno kulturno dobro sakralne graditeljske baštine.
U duhu višestoljetne tradicije štovanja Majke Božje, u Svetište Gospe od čudesa, svake godine za blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, tisuće vjernika i hodočasnika pohode Oštarije. Tada naše malo Oštarije ponovno postaje veliko i važno.
To znači da je Velika Gospa i naše svetište ostalo zapamćeni znak ne samo na putu crkve, nego i na putu hrvatskog naroda.
ŽUPNA CRKVA SV. JOSIPA – JOSIPDOL
Župna crkva sv. Josipa u Josipdolu je prostrana jednobrodna građevina izgrađena 1785. godine, u klasicističkom stilu s češkim (oslikanim) svodovima i pravokutnim odvojenim svetištem.
Sagrađena je nakon posjeta cara Josipa II hrvatskoj Vojnoj krajini i području današnjeg Josipdola. Sačuvala je izvorne karekteristike sakralne gradnje baroknog klasicizma, pa uz povijesni značaj ima i arhiktonsku vrijednost. Iz vremena gradnje sačuvani su propovijedaonica i sakristijski ormar.
Neobarokni glavni oltar sv. Josipa je iz 1897. godine, a uz sv. Josipa na njemu su i kipovi malog Isusa, sv. Petra i Pavla.
Desno je oltar Majke Božje, a lijevo sv. Valentina.
Bočni prozori su 1973. godine, dobili vitražne slike sv. Katarine i sv. Antuna. U unutrašnjosti je pjevalište s orguljama iz 1906. godine. Sakristija je smještena lijevo od svetišta. Na pročelju okrenutom prema istoku je niski četvrtasti piramidalni zvonik.
Župna crkva sv. Josipa u Josipdolu se nalazi u Registru kultrunih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao zaštićeno kulturno dobro sakralne graditeljske baštine. Sv. Josip je nebeski zaštitnik župe Josipdol, zaštitinik katoličke crkve i domovine nam Hrvatske.
ŽUPNA CRKVA PRESVETOG TROJSTVA – MODRUŠ
Župna crkva Presvetog Trojstva možda je iz 15. st. ili je građena tek odlaskom Turaka. Obnavljana i dograđivana početkom 18. st., više puta pregrađivana, a danas ima oblik jednobrodne građevine sa zvonikom u osi zapadnog pročelja i četvrtastim svetištem, koje je odvojeno lukom.
Glavni oltar je donesen iz ogulinske bolničke kapele sestara milosrdnica kad su ih komunisti protjerali iz bolnice. Na oltaru su kipovi Srca Isusova, sv. Josipa i sv. Antuna, a slika titulara je na bočnom zidu. Na pročelju crkve je 1996. godine, postavljena spomen ploča Urbaru modruškom (1486.).
Blagdan župe Modruš, Sveto trojstvo svake se godine obilježava u nedjelju uoči Tijelova.
Vjernički puk rado posjećuje ovu crkvu podno drevnog Tržan grada.
ŽUPNA CRKVA UZAŠAŠĆA ISUSOVOG – CEROVNIK
Župna crkva Uzašašća Isusovog sagrađena je 1843. godine. Bila je to tada jedna od najljepših crkava u josipdolskom kraju. Već na početku drugog svjetskog rata 1941. godine crkva je zapaljena, stanovništvo Cerovnika i okolnih sela je gotovo desetkovano a cerovnički župnik Dragutin Fifka je mučki ubijen.
Poslije II svjetskog rata mještani su na mjestu crkve tri puta podizali križ, koji su tadašnje vlasti uporno uklanjale ali unatoč svemu crkvu su uspjeli obnoviti tek 1964. godine, kada je uz kapelicu izgrađen i župni stan.
U Domovinskom ratu je ponovno oštećena ali i obnovljena 1996. godine. Crkva ima četvrtasti zvonik u osi pročelja, prostranu lođu i polukružno svetište. Na novom oltaru je slika Uzašašća Isusovog. Ispred svetišta su kipovi Majke Božje i sv. Ane. Na zidu pjevališta je slika sv. Leopolda, na zidu crkve je križni put, a kod ulaza je drveni kip sv. Antuna i raspelo. Poluokrugli lučni prozori su od obojenog stakla.
Župna crkva – Crkva Uzašća Isusovog vjerno čuva duh Cerovnika jer Cerovničani su ponosan narod svjestan sebe, svoje prošlosti i sadašnjosti.
U neposrednoj blizini crkve je otkriven Spomenik žrtvama drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata.
Uz pomoć Općine Josipdol i župljana crkva Uzašašća Isusovog u Cerovniku postala je još ljepša i uređenija nego ikada do sada.
CRKVA SV. ANTUNA PUSTINJAKA – MODRUŠ
CrkvIca Sv. Antuna pustinjaka nalazi se južno ispod zidina stare modruške utvrde Tržan. Smatra se da je pripadala dominikanskom samostanu, pa je posvećena svetom Antunu pustinjaku. Ostaci samostana i danas se naziru pokraj crkve.
Građena je po oslobođenju od Turaka na temeljima prijašnje crkve i od kamena s ruševina dominikanskog samostana. Stradala je u drugom svjetskom ratu ali je i obnovljena.
KAPELICA SV. KATARINE NA BRDU VINIČICI
Kapelica sv. Katarine nalazi se na brdu Viničica. Prostor je bogato arheološko nalazište iz 9. stoljeća prije Krista s ostacima japodske utvrde na gradini Metulum.
Vjerojatno su temelji kapelice iz predturskog doba. Narod je 1689. sagradio drugu kapelicu na istom mjestu. Godine 1943. je bombardirana, a 1990. mještani su je ponovno izgradili. Unutrašnjost je obložena u drvom. Na glavnom oltaru je slika sv. Katarine naslikana na staklu. Uz glavni oltar su kipovi sv. Ilije i Luke.
Kapelica je izgrađena i postavljeno je zvono isključivo nastojanjima i sredstvima domaćih vjernika. Sve ove godine Kapelica je omiljeno okupljalište za vjernike župa Josipdol i Oštarije.
Povišen položaj na brdu iznad Josipdola i vanjsko osvjetljenje kapelice, samo jednom svjetiljkom, u noćnim satima učinili su ovo mjesto prepoznatljivim u cijelom ogulinskom kraju.
Natpis na barjaku, „Sveta Kate zbrda Viničice čuvaj narod cile okolice“, pokazuje koliko je značila i kako puno znači ova mala kapelica svim vjernicima ovog dijela Hrvatske.
Okoliš je uređen i postavljene su stalne klupe za sjedenje stotinjak osoba. S brda Viničice se pruža lijepi pogled na naselja Josipdola i Oštarija, Klek i druge vrhove Velike i Male Kapele, a podno Modruša i na auto cestu koja vijuga prema moru.
KAPELA SV. NIKOLE PUTNIKA
Gospićko-senjski biskup i povjesničar mons. dr. Mile Bogović smatra da je kapela Sv. Nikole Putnika uzrokovala promjenu imena planine Gvozd u Kapela.
Ime je dobila po Nikoli IV. Frankopanu i bila je jedan u nizu sakralnih objekata za samostan Sv. Mikule na Gvozdu. Stradala je u drugom svjetskom ratu.
Sagrađena je na spoju modruške ceste sa senjskom, uz magistralnu cestu Josipdol-Senj.
Starost građevine nije poznata. Ova crkvica je primjer male ladanjske crkve.
Mise se služe na blagdane oba Antuna (13. lipnja i 17. siječnja) i na blagdan Sv. Krunice.
RUŠEVINE PAVLINSKOG SAMOSTANA I CRKVE SV. NIKOLE
Pavlinski samostan u Modrušu sredinom 14. stoljeća osnovao je knez Ivan Frankopan, a tijekom 15. stoljeća razvio se u najsnažniju pavlinsku zajednicu u Hrvatskoj. Nalazi se oko četiri i pol kilometara južno od Modruša, u dubokoj šumi, uz staru srednjovjekovnu cestu.
Kao i drugi samostani i ovaj je djelovao u vjerskom i društvenom životu, u širenju pismenosti, promicanju glagoljice i hrvatskog jezika te kulture općenito. Mnogi misle da se upravo tu nalazila i jedna od tri poznate hrvatske glagoljske tiskare.
Početkom 16. stoljeća za čestih turskih provala samostan je uništen i napušten. Djelomično se obnovio prestankom turske opasnosti 1705. godine kada se uz njega gradi kapela sv. Nikole i nekoliko soba za putnike. Međutim odlukom cara Josipa II. 1786. godine o ukidanju pavlinskog reda, ukinut je i ovaj samostan te prepušten propasti.
Danas je ruina u čijem se tlocrtu tek prepoznaju samostanske prostorije s klaustrom i gospodarski objekti.
Ruševine pavlinskog samostana i crkve sv. Nikole nalaze se u Registru kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske kao sakralno – profana graditeljska baština.
Međutim, i dalje je skriven od očiju javnosti, a posjećuju ih tek povjesničari, kulturnjaci i modruška djeca.
Narod ovog kraja čuva sjećanje na „bijele fratre“ i to područje naziva – Kloštar.
Uz ovaj Pavlinski samostan, u Modrušu su postojali još Franjevački samostan sa crkvom sv. Duha koji su danas ruševina te Dominikanski samostan sa crkvom Sv. Antuna pustinjaka. Ruševine Dominikanskog samostana se jedva naziru a crkvica sv. Antuna pustinjaka je obnovljena.
OSTALE MODRUŠKE CRKVE
U doba kada je Modruš bio sjedište Modruško – Krbavske biskupije (1460. – 1493.) postojalo je čak deset modruških crkava ali im je teško utvrditi točno vrijeme nastanka. Postoje stari temelji i ostaci pojedinih crkava, a iz starih zapisa su utvrđena imena i smještaj nekih crkava. Najpoznatije su: Sv. Marka koja je postala katedrala Sv. Marije, Sv. Duha, Sv. Antuna, Sv. Ivana Krstitelja, Sv. Stjepana, Sv. Katarine, Sv. Jelene, Sv. Mihovila, Sv. Nikole koja je sagrađena od ostataka pavlinskog samostana i Sv. Trojstva koja je danas župna crkva Modruša. Crkva Sv. Marka zaštitnika biskupije postala je svetište stolne crkve Sv. Marije. Njeni ostaci su oko 100 metara od crkve Presvetog Trojstva. Za ostale crkve se više ne zna točno čak niti mjesto ili su pobrkane u položajima i titularima.
Turska vojska 1493. nekoliko mjeseci prije Krbavske katastrofe porušila je sve modruške crkve.
D.K