Kad bivši partizani i današnji komunisti i jugonostalgičari obilježavaju obljetnice vezane uz Drugi svjetski rat ili pak uz Josipa Broza Tita, sve je „jasno“, kao voda iz izvora. Oni ne propuštaju kazati tko su im bili protivnici i ne boje se istaknuti da svatko onaj tko nije bio na njihovoj strani je „narodni neprijatelj“, „izdajica“, „dezerter“, „kulak“ i protivnik „revolucije“, a poglavito maršala Tita te da se s takvima moralo i mora obračunati svim sredstvima, pa i bez suda i suđenja, što su sve oni provodili i nakon 1945….
Pobjednicima je sve bilo dozvoljeno!
U sarajevskoj katedrali, Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić održao je u povodu obilježavanja zločina na Bleiburškom polju i Križnim putevima iznimno dobar govor, od kojeg se krv ledi u žilama.
- Tek prihvaćajući istinu, koliko god ona može biti gorka, ona oslobađa prostor za stvaranje povjerenja među ljudima. Tko ne želi istinu, taj se stavlja iza zla koje brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira, nego širitelj zla. Nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina – rekao je kardinal naglasivši kako nitko nema pravo zanemariti „žrtve za koje se danas molimo“.
Srbi i njima slični, kao i Titovi partizani i komunisti, nikada ne govore općenito, o narodnim neprijateljima i sličnima, već jednostavno kažu da su „Hrvati agresori, koljači, genocidan narod, ustaše, fašisti…“ i to bez ikakvih činjenica.
A kad mi na raznim skupovima vezanim uz (ne)davnu hrvatsku prošlost, poglavito onu iz Domovinskoga rata, slušamo govornike kako osuđuju ove i one, malo kada možemo jasno i glasno čuti tko su bili zločinci protiv Hrvata, tko su imenom i prezimenom bili ti koji su ubijali i masakrirali bez suda i suđenja, tko su oni koji su ljude slali na Goli otok ili Lepoglavu samo za to što su bili Hrvati i tome slično, kao da se sve to veoma dobro zna. Ne, ne zna se, a osobito to ne znaju mlađe generacije. (o zločinima partizana od 1941.-1945. još se i danas uglavnom ne govori, a oni koji o tome govore i pišu proglašavaju se „nacionalistima“, „huškačima“, „ustašama“..i što nije manje bitno marginalizira ih se i ne daje im se prostora u medijima ni da iznose svoje argumente, tako da su i dalje samo i jedino važeći oni koje iznose razni goldsteini, pusići, jakovine, klasići, pupovci, teršeličke, lukićke, tomići i tko zna kako se sve još ne zovu).
Kad se obilježavala 29. obljetnica ubojstva dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu selu čak ni Vukovarske novine nisu u svom izvješću iznijeli činjenicu – tko je ubio sve te ljude?
- To je jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu i nije slučajno da su prve žrtve bili pripadnici hrvatske policije jer se agresor (koji, čiji, op.a.) posebno u tim prvim danima fokusirao na policiju kao najbolje organiziranu snagu za obranu Hrvatske- rekao je ministar Božinović (Vukovarske novine,15.5.2020.).
Ili, kad ste čuli da je netko na tim velikim događanjima spomenuo ime balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, a još manje Veljka Kadijevića?
Ime Josipa Broza Tita također se ovih dana javno nije prozivalo ni za zločine nakon Drugog svjetskog rata, već se govorilo o stotinama i tisućama masovnih grobnica koje su ostale nakon vladanja partizana i komunjara.
Ili kad ste na HRT-u ili nekoj drugoj televiziji vidjeli dokumentarni film o životu i radu i zločinima Slobodana Miloševića? O Hitleru i Paveliću da, ali o njemu, kojem su pjevali: „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“ –ne!
- Povijest se ne gradi politizacijom i manipulacijom, nego na temelju činjenica uvažavajući uzroke i posljedice- naglasio je u Sarajevu kardinal Puljić i dodao: – Kad bi se znale cijeniti žrtve predaka, bili bismo sposobniji graditi sadašnjicu i današnjicu. Ne može se graditi civilizacija ljubavi ako se ne prihvati istina- rekao je.
Dakle, nema dvije istine. Samo je jedna. Koja? Ako je znamo, a znamo je, onda što je problem da je na svakom skupu, u školskim udžbenicima, tribinama i drugdje ne istaknemo?
Prošla su (?) vremena kad se zbog istine završavalo u nekoj jami ili na robiji!
Predsjednik Hrvatskog sabora u svojim govorima također bi trebao biti puno jasniji i reći „bobu bob, a popu pop“, kako je to govorio Stipe Šuvar. Nu, ni on se na obljetnicu Bleiburga na Mirogoju nije “usudio“ prstom ukazati na zločince već je uz ostalo (općenito) rekao:
- Okupili smo se kako bismo iskazali poštovanje prema žrtvama Bleiburga i hrvatskoga križnog puta, prema ljudima koji su ubijani bez suđenja, suprotno međunarodnim konvencijama, koji su bili žrtve zločina iz osvete i ideologije. Stradali su vojnici i civili, maloljetnici…To je zločin o kojem moramo govoriti kako bi i mlađe generacije znale što se događalo- kazao je Jandroković.
Ako on zna da su to bile žrtve iz „osvete i ideologije“, da su „stradali vojnici i civili, i maloljetnici“ onda je morao i trebao od nadležnih državnih institucija tražiti da se to ispita i zločinci kazne, a ako ništa drugo, mogao je barem pozvati na kavu Josipa Manolića koji bi mu ispričao kako je to bilo i tko je ubijao civile, maloljetnike, tko je nevine ljude slao na robije i bacao ih u jame.
Pored toga, pitanje svih pitanja je i što rade državne institucije poput HAZU? Kako to da nam oni već nisu stavili na stol činjenice o zločinima u svezi Bleiburga i križnih puteva, srpske i ine agresije, ili što se to točno dogodilo u Jasenovcu?
Možda od tih „besmrtnih“ previše tražimo kad i dalje na popisu „počasnih članova“ s ponosom drže ime Josipa Broza Tita!
Stoga, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, nikada ne zaboravite i ne marginalizirajte i prešućujte – nema zločina bez zločinca! On uvijek ima svoje ime i prezime!
