Presuda Šestorci u srijedu 29. studenoga potresla je Bosnu i Hercegovinu, regiju, pa i cijeli svijet. Minute i sati nakon što je preminuli general Slobodan Praljak, kako je sam rekao, s prijezirom odbacio osudu Haškoga suda i ispio smrtonosni otrov bili su beskonačno dugi svima onima koji su pratili presudu i iščekivali vijesti o hrvatskom generalu.
Dvojica Hercegovaca u vrijeme izricanja presude bili su u neposrednoj blizini, u prostoriji uz sudnicu. Širokobriježanin Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskoga rata u BiH u Mostaru, i Mostarac Zvonko Vidović, u ratu jedan od najbližih suradnika Valentina Ćorića u VP HVO-a i svjedok obrane na suđenju Šestorci, svjedočili su izricanju presude šestorici političkih i vojnih predstavnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
U ekskluzivnom razgovoru za portal Jabuka.tv iznijeli su svoje dojmove o suđenju, ali i o tragičnoj smrti generala Slobodana Praljka.
Zvonko Vidović na izricanju pravomoćne presude u predmetu “Prlić i ostali“ nazočio je ispred Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije pri GV HNS-a. Skupa s Hrvojem Mandićem i ministrom Mladenom Begićem u Den Haag stigao je u utorak 28. studenoga 2017.
“Nervoza je bila prisutna i večer prije izricanja presude, mada smo proveli ugodnu večer u društvu brata, odvjetnika i prijatelja Valentina Ćorića”, istaknuo je za portal Jabuka.tv Zvonko Vidović, dodajući da je na dan izricanja presude na putu prema zgradi Suda od nervoze i povratio u taxi vozilu.
“Da bismo izbjegli TV ekipe, u zgradu Suda smo ušli na zadnji ulaz, nismo bili uopće pregledani od strane osoblja koje osigurava sami Sud, a nakon akreditiranja uvedeni smo u prostor za posjetitelje Suda, sudnicu 1 gdje smo iza stakla mogli pratiti izricanje same presude. Nakon što smo se smjestili u dvoranu koja ima otprilike 100 mjesta, primijetio sam i veći broj predstavnika bošnjačkih udruga proisteklih iz rata, kao i predstavnike federalnoga ministarstva za branitelje iz Sarajeva koji su bili u jednonacionalnom sastavu na čelu sa ministrom Salkom Bukvarevićem“, navodi Vidović.
Mostarac Zvonko Vidović u Haagu
Samo izricanje presude podnije je relativno dobro, mada je – kako kaže – ministru branitelja ŽZH Mladenu Begiću u jednom trenutku šapnuo da će presuda ostati osuđujuća, ali se nadao da će broj godina biti smanjen zbog uvaženih navoda obrane Jadranka Prlića.
“Kada mu je predsjedavajući Agius potvrdio 25 godina, znao sam da nije dobro i da će se kao na traci nastaviti s potvrđivanjem prvostupanjskih presuda ostaloj petorici… I onda šok! Kako smo nas trojica sjedili u dijelu dvorane koji je dobro pokrivao Prlića i ostale tako smo i najbolje vidjeli da je general Praljak nakon samoga čina lagano skliznuo sa stolca dok mu se lice grčilo… Nastao je opći kaos nakon toga, neizvjesnost i informacija koju sam dobio poluprivatno od jednoga odvjetnika Šestorke je samo potvrdila naše sumnje. General je umro popivši otrov! Sve kasnije je bila obična farsa, izjave glasnogovornika, pozivi na smirenje… Ostaje gorak okus svega što se u sudnici ICTY-a u Den Haagu toga 29. studenoga 2017. zbilo”, ističe Zvonko Vidović.
“Bio sam s Njima, s druge strane zrcala… Zastori su se rastvorili i nasmijan sam mahnuo i pozdravio hrvatske uznike potpuno uvjeren u oslobađajuću presudu! Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić uzvratili su pozdrave s osmijehom i mahanjem. General Slobodan Praljak nije uzvratio osmijehom, ni pozdravom. Očito je u tim trenucima znao što ga čeka”, govori o svom dramatičnom iskustvu Širokobriježanin Hrvoje Mandić za portal Jabuka.tv.
Mandić je suđenje pratio s krunicom u ruci i očekivao je pravičnu, a ne političku presudu.
“Molio sam i molio, unatoč drastičnim presudama koje je sudac Carmel Agius potvrdio Jadranku Prliću i Bruni Stojiću. I onda je na red došlo čitanje presude generalu Slobodanu Praljku. Nakon izricanja presude general Praljak je uzviknuo, gledajući u oči sucu Agiusu: ‘Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!”. Nastupio je šok. Srce mi je tuklo nevjerojatnim brojem otkucaja u minuti, čvrsto sam stisnuo krunicu, molilo i molio u znojnim rukama. Ispratio sam generala pogledom prema njemu, pao je na stolicu, otekla su mu prsa, glava je bila crvena, gubio se u očima”, opisuje svoja iskustva Hrvoje Mandić.
Nakon što su se spustili zastori, Jadranko Prlić i Bruno Stojić u suzama su vikali pomozite i poletjeli prema generalu.
“Bili su pored njega i vjerujem da im je rekao svoje posljednje riječi. Na rukama im je umro časni general Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske. Uvjeren sam da je umro u sudnici, sve se to događalo oko 11 sati i 33 minute. Zastor je navučen i zaštitari su nas uljudno zamolili da se uputimo vani”, govori Mandić.
Nakon izlaska iz sudnice, trojica Hercegovaca čekala su u hodniku zgrade MKSJ.
“Nisam ispuštao krunicu iz ruku, među tim mnoštvom upoznao sam jednoga franjevca koji je bio u civilu, iz Njemačke je, a bio je dušobrižnik pokojnoga generala Praljka. Ispovjedio sam se kod našega franjevca i olakšao dušu, jer mislio sam da ću od tuge umrijeti. Izašao sam izvan zgrade suda, hodao i molio krunicu, a s moje lijeve strane hitna pomoć je proletjela. U srcu sam osjetio kako je unutra bilo tijelo Slobodana Praljka. U srcu sam izviknuo ‘pokoj vječni daruj mu Gospodine i laka ti bila hrvatska zemlja!’ Oko 14.40 sati vratili smo se ponovno u sudnicu i nakon manje od 20 minuta, završio je kafkijanski proces. ‘Prebrao’ sam preko 15 krunica taj dan, a Bog mi je dao snagu da mogu izaći pred televizijske kuće iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Njemačke. Međutim, nigdje nisam vidio da su objavili moju izjavu”, ističe svjedok suđenja iz Širokoga Brijega.
“Generale Hrvatskoga vijeća obrane, čast mi je što sam Vas ispratio pozdravom i krunicom s druge strane zrcala, u grobnici međunarodnoga prava Den Haaga… Suze, koje mi ne silaze s lica, posvećujem Vama, generale. Hvala Vam što ste me naučili što je domoljublje, odanost čast i borba za Istinu! Ušli ste u legendu i poručili ste moćnicima ovoga svijeta ‘možete zgaziti cvijeće, ali ne možete zaustaviti proljeće!’ Generale Slobodan Praljak, Vaš čin je veći od samoga Sokrata! Laka ti bila hrvatska zemlja”, misli su koje su Mandiću prolazile u tim dramatičnim trenucima, a one mu se ponavljaju i nekoliko dana nakon presude.
Za portal Jabuka.tv Mandić je i ponovio izjavu koju je dao za medije nakon izlaska iz sudnice, koju su drugi mediji očito prešutjeli.
“Haški sud nema mandat suditi političkim idejama, nacijama i državama, nego isključivo pojedincima za osobnu i zapovjednu odgovornost. Haški sud je ovoga puta nadmašio sam sebe, donoseći presudu jednoj političkoj ideji, jednom narodu i njegovoj matičnoj državi. Kao povjesničaru, jasno mi je da je za potrebe osuđujuće presude i izricanja ovako drakonskih kazni bilo potrebno dokazati navodni međunarodni sukob. Stoga je bilo potrebno napraviti obilje konstrukcija u čemu su sudjelovale mnoge institucionalne i izvaninstitucionalne skupine iz Srbije, BiH, a na žalost i Republike Hrvatske. Na nama povjesničarima je da se ovim temama pozabavimo u budućnosti. Što će raditi institucije država, u to ne želim ulaziti”, ističe Mandić, dodajući da je previše tih konstrukcija.
“Spomenut ću samo neke, očite nama povjesničarima, Kvalifikacije navedene u presudi ‘šestorci’ su klasična zamjena teza. Zar smo zaboravili da se većina agresije na Republiku Hrvatsku, 1991. godine, odvijala s prostora BiH. Banjolučki korpus okupirao je zapadnu Slavoniju, iz uporišta južno od Save četiri su godine granatirana naseljena mjesta u Slavoniji. Zrakoplovi JNA koji su polijetali s uzletišta u Mahovljanima, Tuzli i Mostaru, raketirali su 1991. ciljeve u Republici Hrvatskoj. U takvoj situaciji utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg Bosna i Hrvatsko vijeće obrane, bez kojih bi, kao i bez angažmana Republike Hrvatske, BiH šaptom pala najkasnije do lipnja 1992. godine. Međutim, unatoč tim činjenicama, danas imamo pravomoćnu presudu koja tvrdi nešto sasvim suprotno”, objašnjava Mandić.
Ovaj Širokobriježanin pojasnio je i da povijesne činjenice pokazuju da bošnjačko političko vodstvo nije prihvatio Cutilierov plan koji je predviđao plan federalizacije ove države i njezino međunarodno priznanje. Slično je i s Vance-Owenovim planom koji je Izetbegović načelno prihvatio, ali ga je vrh Armije BiH odbio i pokrenuo vojnu opciju.
“Sve ukazuje na to da je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskoga sukoba upravo u Vance-Owenovom planu. Međutim, uzroke treba tražiti u strateškim interesima, poglavito u različitim gledištima na buduće unutarnje uređenje BiH. Činjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom središtu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka. To dokazuje i dostupna povijesna građa”, govori Mandić, priznajući da su zločini – nažalost – činjenice.
“Međutim, ne možemo imati različite pristupe zločinima, ali ni žrtvama. Ne možemo jedne počinitelje suditi po osobnoj odgovornosti, druge po zapovjednoj, treće po političkoj. Ne možemo na jedne primjenjivati jedan zakon, a na druge drugi. Ne možemo jednima dodavati silne konstrukcije, drugima zamagljivati činjenice. Ne možemo ovom pitanju pristupati politikantski. To je uvertira u nove sukobe, a ne u suočavanje s prošlošću i pomirenje. Uostalom, da su Alija Izetbegović i Radovan Karadžić prihvatili Cutilierov ili Vance Owenov plan, moderna povijest BiH i uloga Haškoga suda, ali i mnoge političke teme koje danas opterećuju BiH, bile bi pitanje prošlosti“, zaključuje Mandić.
Transparent posvećen Slobodanu Praljku u Višićima kod Čapljine
Presudom nije zadovoljan ni Zvonko Vidović iz Mostara, koji je bio posljednji svjedok obrane u suđenju Šestorci.
“Presuda je izrečena, takva je kakva je, a da bi se o njoj uopće moglo diskutirati trebalo bi znati ponešto o 9.872 dokaza usvojenih u predmetu (4.913 tužiteljskih i 4.944 od obrana), 51.761 stranici transkripata iz sudnice, 208 svjedoka, 2.692 stranice prvostupanjske presude, 1.408 stranica žalbene presude, uz zaštićene dokumente i svjedoke i tako dalje.
Što želim reći – pozivam, još jednom pozivam sve one koji bi željeli nešto reći o samoj presudi da to ne čine dok nemaju ovu gore navedenu spoznaju, a odvjetnički timovi Šestorke, znači Michael Karnavas, Suza Tomanović, Senka Nožica, Karim A. A. Khan, Vesna Alaburić, Davor Lazić, Dijana Tomašegović Tomić, Dražen Plavec, Fahrudin Ibrišimović, Roger Sahota, Nataša Faveau Ivanović i Nika Pinter (kojoj je definitivno najteže jer i sam znam koliko je živjela za ovaj predmet), oni su heroji sudnice i oni su jedini koji mogu tumačiti sve ono što se istumačiti dade oko ovoga predmeta IT-04-74…
Sve ostalo su obična naklapanja i sram može biti svakoga onoga ‘stručnjaka’k oji se usudi komentirati bilo što oko samoga sudskoga postupka, prvostupanjske i pravomoćne presude. Osobno mogu reći samo to da presudu ne mogu i neću prihvatiti jer bih onda i ja bio dio UZP-a, a to nisam niti je to bio itko od Šestorke“, naglašava Vidović, dodajući i jedno ružno iskustvo.
“Ne mogu a da ne spomenem vrlo ružan odnos Mirsade Čolaković, veleposlanice BiH u Kraljevini Nizozemskoj, koja nas nije ni primijetila toga 29. studenoga 2017. godine. Ona je bila na usluzi samo svojim Bošnjacima jer je valjda i samo bila njihova predstavnica toga dana u i oko ICTY-a. A trebala je primijetiti djelatnike Radija Herceg-Bosne, nas trojicu, dečke iz Livna, obitelji optuženih… Svi smo mi bili na par metara od nje i njezine ‘svite’. Naša veleposlanica treba se sramiti”, zaključuje Vidović.
Uredio / M.M. Viribus unitis
Braniteljski portal