ODA TRIDESET I ŠEST MLADOSTI
Pred Vukovarsku jesen, kroz samu bitku i vremena okupacije tzv. Republike SAO Krajine, prekinuto je trideset i šest dječjih života. Skoro dvije generacije jednog razreda izbrisano je u 87 dana…
Ima nešto u tim slavonskim običajima, kada te i susjeda tvoje bake zove „sine“ „sinko“ „ćera“. Točno znaš koja je gospođa, znaš koja joj je kuća, znaš da ti nije ništa u rodu ali znaš na kojem mjestu njene kapije uz zid nasloniti bicikl, vidiš to po razmaku okačenih teglica s cvijećem iz kojeg kaplje voda. Pa se onako žurno popneš uz stepenice, pokucaš na staklena vrata, a ona već s ulaza viče: „Ulazi sinko, kolači su taman topli! I ne skidaj patike, da se ne prehladiš“ I dok se ti već iz pristojnosti izuvaš i skidaš kaput znaš da miris kiflica s orasima i domaćim pekmezom nisu „taman topli“ nego vrući. Ispekla ih je za tvoju posjetu. Slavonska su djetinjstva nalik pričama iz Andersenovih bajki. Prepuna boja, mirisa, dobrih, marljivih i vrijednih obitelji s nekoliko neispunjenih snova, u kojima neki znatiželjan dječak gleda svijet iz drugog kuta u nadi kako će te iste snove ostvariti pa naiđe na mračan put, zle ljude i bezizlaznu situaciju. Puno je baka i susjeda ispratilo svoje sinove, unuke i njihove prijatelje u vukovarsku jesen 1991.
Blagoslivljajući ih, gutajući suze, zamatale bi u stare vezene rupčiće iste te kiflice, dok bi u drugoj držale krunicu. Nek se nađe. Za tebe i prijatelje. Na tim ispraćajima utjehu su im davale kćerke, snahe i djevojke, jednako kao i unuci koji su veselo cupkali pred programom zagrebačke televizije na opise zračne, opće i pješačke uzbune, potpuno nesvjesni surove i tmurne realnosti. U Vukovaru 1991. u jeku rata ostali su mnogi moji vršnjaci. Tada šestogodišnjaci.
Djeca koja su stvarnost rata dijelila kao i odrasli. Bez sigurnosti, često bez osnovnih životnih uvjeta, higijene, hrane, čiste odjeće. Dok su druga djeca veselo bojala slikovnice, njihovi dani bili su obojeni sivilom, na jednom kraju zemlje jedni su bezbrižni skakutali bacajući kamenčiće i igrajući se „školice“ s prijateljima, dok su mali Vukovarci sa svojim supatnicima u skloništu brojili zvukove granata.
Moji vršnjaci.
Njihove dječje snove pratio je ustajao miris podruma, izmiješan zvukovima tihog tranzistora i molitve, a umjesto svježeg zraka i igre na nekoj ledini, oblake su vidjeli samo u mjehurićima dima otpuhnite cigarete s usana vlastitog oca. „Slušajući granate točno smo znali po zvuku koja je pala. Koji kalibar i koji smjer. I kad bi tresnula blizu i kad bi nastalo zatišje išli smo skupljati šrapnele i dijelove granata. Na početku bi se telefonom hvalili frendovima iz razreda da je kod mene zveknila tenkovska, a ne kao kod njega minobacačka i da ja imam bolje šrapnele. Imao sam par ogromnih savijenih čelika koje je ostavila raketa VBRa koja je udarila u trgovinu cipela iznad našeg podruma i sve cipele zapalila. Onda dođu vatrogasci i naravno gase vodom pa ti se sve to slijeva u podrum.“ Ovim je riječima, prijatelj Kristijan Kro opisao svoje dane djetinjstva provedene u osječkom podrumu, pokazujući kako je u dječjim srcima sve veliko, pa i igra, koja ni u ratu ne prestaje.
Jer nema ničeg svetijeg od dječjeg života i neiskvarenosti njihovog srca. No priča o mojim vršnjacima, o vukovarskoj mladosti i onim najmanjima, nalik je mračnom putu u kojem su najviše dali svom gradu, svojoj državi, a danas mojoj slobodi. Prošla su tri desetljeća naših života u kojima smo ispunili dio sebe, obrazovanjem, obiteljima, ostvarenjem na poslu. Oni su zavijek ostali onakvi kako ih pamtimo – djeca. Djeca ne ispunjenih snova, neostvarenih želja. Djeca iščupana iz toplog obiteljskog zagrljaja, bez veselih odlazaka na vrtićke priredbe, bez zvuka školskog zvona, bez čupanja ispletenih pletenica u želji za pažnjom ili onih žvakaćih guma na školskim stolicama. Na pragu bez mladosti, dio njih nikada nije stigao uhvatiti poljubac djevojke poslije odlaska u kino, one nikada nisu jedna drugoj posudile cipele i lak za nokte kako bi se dotjerale za izlazak. Djeca čije obitelji i danas o tome jedva mogu prozboriti.
Pred Vukovarsku jesen, kroz samu bitku i vremena okupacije tzv. Republike SAO Krajine, prekinuto je trideset i šest dječjih života. Skoro dvije generacije jednog razreda izbrisano je u 87 dana. Ono što bi kao ponos kroz godine nekog grada krasilo u napretku mladih športaša, umjetnika, profesora, znanstvenika, obiteljskih ljudi mi smo pokopali u vukovarsku crnu zemlju.
87 dana bitke za Vukovar. 36 života ugašenih prije navršenih 18.
Najmlađa žrtva bio je Ivan Kljajić koji je kao šestomjesečna beba smrtno ranjen granatom te preminuo na majčinim rukama. Njegov otac, Pavao također ranjen, podlegao je ozljedama te je nakon reintegracije ekshumiran s farme Lovas. Strašan je gubitak obitelji Aleksander, koja je cijela stradala od granate kod skloništa Vučedolska kapljica. Život su izgubili otac Emil, majka Vlasta te dvogodišnji sinčić Matej. Manje je poznato kako je u selu Petrovci, na samom početku listopada pri ulasku JNA iz smjera Starih Jankovaca za „dobrodošlicu pozdravljeno“ stanovništvo granatama koje su padale tik uz cestu te na samom izlazu iz dvorišta teško ranile majku, brata i oca Vaselek čiji je sin Boris, tada četverogodišnjak na mjestu preminuo.
U pokušaju proboja zajedno s ocem, koji se i danas vodi kao nestao, u Marincimaje u 19.11. ubijen trinaestogodišnji Igor Černok. Pronađen je u zajedničkoj grobnici s još dvojicom branitelja. U Negoslavcima je 16.09. stradao Zlatko Palahinjak, 16.10. u Borovu Naselju Karlo Nikolić, a u Vukovaru 08.10. Stevo Gegić.
Vršnjaci, sedamnaestogodišnjaci.
Njihove mlade živote i tek pokrenute mladosti zavijek su ugasili zločinci na vukovarskoj Ovčari – Tomislavu Baumgertneru i Vedranu Galiću koji su tada imali 17 godina i najmlađoj žrtvi masovne grobnice Ovčara Igoru Kačiću sa samo 16 godina. Danas se još uvijek ne zna počivalište četvero djece, čija nam je sudbina izvjesna, no oni se još uvijek vode kao nestali: Ivan Barbarić koji je nestao na Priljevu, Davor Držaljević i Josip Krošnjar iz Vukovara te Elizabeta Zekić iz Borova Naselja.
Martina, Damir i Davor – vapaj iz djetinjstva
Mjesecima nakon kraja bitke, za vrijeme okupacije zločini nad zatočenim Hrvatima i nesrbima koji su služili kao radna snaga u uništenom gradu nije zaustavila pojedinačna zvjerstva. Tog 9. travnja ’92. godine u okupiranom Vukovaru izbrisana je iz povijesti grada cijela jedna obitelj – Pakšec. Stjepan, Anica, te Dario (1976.) i Damir (1980.). Njihova tijela pronađena su u zatrpanom bunaru dubokom 20 metara u kojem je pronađeno još osam hrvatskih branitelja i civila. Optuženi za počinjenje ovog zločina iste su osobe procesuirane u Beogradskom procesu za zločin na Ovčari. Žrtvama ove masovne grobnice 2012. otkriven je spomenik u Novoj ulici na Sajmištu.
U Vukovaru ne postoji više niti jedna obitelj s tim prezimenom.
Martina Štefančić rođena je 1987. godine te je s obitelji, stričevima, ocem i bakom živjela u Borovu Selu. Baka je odbijala napustiti kuću vjerujući da su sigurni. Ostali su u svojoj kući za vrijeme okupacije. Na prvi dan proljeća 1992. godine u Borovu selu hicima iz rafala ubijena je četverogodišnja Martina Štefančić. Kao i većina ubijene djece, njen je život ugašen kao kazna za ne postignutu satisfakciju zločinačkih umova prema njenom ocu, Zdenku. Kao vukovarski branitelj Zdenko je završivši u srbijanskom logoru na Beogradskom vojnom sudu izbjegao vlastitu likvidaciju. Pomračeni umovi bez trunke razmišljanja usred noći ugasili su život malene Martine i njene bake na krevetu na kojem su spavale. (Za ubojstvo Marine i bake, još uvijek nitko nije odgovarao.
Ubojstvo Martine i Bernardice Štefančić, autor Nenad Barinić
Mnoge su bake ostale same na kapijama, čekajući nekog tko se nije vratio. Istog onog za kojeg su pekle kolače usred hladne zime, a čiji bicikli i danas stoje naslonjeni netaknuti pored zida između teglica cvijeća. Samo odmahnu rukom, kad se vrate, nek vide da smo ih čekali. U mračnoj stvarnosti, suprotnoj od Andersenovih bajki, vukovarska je jesen 1991 sa sobom u nepovrat odnijela našu budućnost. Osmijehe i zagrljaje.
Dužni smo im spominjati imena. Oni nisu dali samo svoju mladost, dali su više od toga.
Nisu imali priliku odrasti.
Nisu imali priliku,
živjeti.
Matej Aleksandar, 1989-1991
Dragutin Balog, 1974-1991 (Ovčara)
Josip Bandić, 1976-1991
Tomislav Baumgertner, 1973-1991 (Ovčara)
Željko Cvetković, 1973-1991
Goran Ćećevac, 1990-1991 (10 mj)
Dalibor Černok, 1984-1991
Igor Černok, 1977-1991 (Marinci)
Vedran Galić, 1973-1991 (Ovčara)
Stevo Gegić, 1973-1991
Sabahudin Gršić, 1975-1991
Gracuela Jelić, 1975-1991
Igor Kačić, 1975-1991
Ivan Kljajić, 1991-1991 (6 mj)
Mario Kolarić, 1978-1991
Damir Lehkec, 1973-1991
Siniša Marjanović, 1975-1991
Nevenka Markuš, 1974-1991
Branimir Milošević, 1980 – 1991
Karlo Nikolić, 1973-1991
Dario Pakšec, 1976-1992
Damir Pakšec, 1980-1992
Zlatko Palahinjak, 1973-1991
Zorica Pavlović, 1976-1991
Dario Pejić, 1979-1991
Siniša Rajković, 1975-1991
Stjepan Rukavina, 1974-1991
Darko Sučević, 1973-1991
Ante Šarić, 1974-1991
Borislav Šimunić, 1974-1991
Martina Štefančić, 1987 – 1992
Damir Šper, 1973-1991
Boris Vaselek, 1987 – 1991
Đorđe Vidaković, 1978-1991
Antonio Vidaković, 1975-1991
Mario Vuletić, 1973-1991