Foto:Maxportal
Prije nekoliko dana jedan od osnivača WikiLeaksa Julian Assange stigao je u Australiju kao slobodan čovjek nakon više od desetljeća borbe protiv izručenja Sjedinjenim Američkim Državama zbog optužaba za špijunažu.
Oslobođenju Assangea iz britanskoga zatvora prethodio je niz intenzivnih diplomatskih napora i pritisaka iz Australije koji su završili sporazumom, prenosi Maxportal pisanje Hrvatskog tjednika.
Po tom sporazumu osnivač WikiLeaksa Julian Assange priznao je pred američkim sudom krivnju po jednoj točki optužnice, a zauzvrat sud na Sjevernom Marijanskom otočju, američkom teritoriju u Pacifiku, osudio je Assangea na već odsluženu kaznu pa je pušten da kao slobodan čovjek odleti u svoju rodnu Australiju.
Njegovim oslobađanjem završena 14-ogodišnja pravna saga u kojoj je Assange proveo više od pet godina u britanskom zatvoru visoke sigurnosti i sedam godina u azilu u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu boreći se protiv izručenja u SAD, gdje se suočio s 18 kaznenih prijava.
Tko je zapravo Assange?
Assange je jedan od osnivača WikiLeaksa, neprofitne medijske organizacije koja je imala cilj plasirati važne vijesti i informacije od javnoga interesa u javnost.
Cilj takvih objava razotkrivanje je političkoga nasilja država, političkoga nasilja elita, razotkrivanje korupcije i kriminala korištenjem moderne internetske tehnologije. Zahvaljujući internetu, WikiLeaks je osigurao inovativan, siguran i anoniman način izvorima da im daju važne informacije od javnoga interesa preko njihova kripto zaštićenoga elektroničkog poštanskog sandučića.
Zbog vjerodostojnosti WikiLeaks je objavljivao izvorni materijal uz vijesti tako da su čitatelji, istraživački novinari i povjesničari mogli podjednako vidjeti dokaze o istini. Tako su objavljena mnoga povjerljiva ili ograničena službena izvješća vezana uz diplomaciju, rat, špijuniranje i korupciju.
Pravi je potres izazvala objava tisuća i tisuća američkih povjerljivih dokumenata koje je dostavila WikiLeaksu bivša obavještajna analitičarka američke vojske Chelsea Manning. Oni su sugerirali da je američka vojska ubila stotine civila u neprijavljenim incidentima tijekom ratova u Afganistanu i Iraku.
Ta su otkrića izazvala globalnu pozornost i potaknula reakcije diljem svijeta bacajući ružno svjetlo na američku politiku i njezinu upletenost u strane sukobe.
Kada je 2010. WikiLeaks objavio snimke američkih vojnika koji pucaju u iračke civile, švedske su vlasti, očito na pritisak SAD-a, izdale nalog za uhićenje Assangea, optužujući ga da je silovao jednu ženu i zlostavljao drugu.
Bio je to početak 14-godišnje pravne bitke gospodina Assangea. Napustivši Švedsku, bio je pritvoren u Ujedinjenome Kraljevstvu i zanijekao optužbe protiv sebe tvrdeći da su bile trik za njegovo izručenje SAD-u kako bi se suočio s optužbama za špijunažu zbog otkrića WikiLeaksa. Bježeći od britanskih vlasti 2012., zatražio je azil u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu gdje je proveo sljedećih sedam godina.
Nakon promjene vlasti u Ekvadoru 2019., novoizabrani ekvadorski predsjednik zapovjedio je Assangeu da napusti zgradu veleposlanstva pa ga je ponovo uhitila policija Ujedinjenoga Kraljevstva zbog kršenja naloga britanskoga suda iz 2012. Osuđen je na 50tjedana zatvora zbog kršenja uvjeta jamčevine i zadržan u istražnome zatvoru sljedećih pet godina.
U studenome 2019. švedske su vlasti odustale od tužbe protiv Assangea jer su rekle da je prošlo previše vremena od navodnih kaznenih djela. Njegova mukotrpna borba protiv izručenja SAD-u uz pomoć uglednih svjetskih pravnih stručnjaka i sa zakašnjelim angažmanom australske diplomacije okončana je 25. lipnja 2024. sporazumom.
Nakon što se na temelju sporazuma pojavio na američkome sudu i priznao krivnju po jednoj točki optužnice, za kršenje Zakona o špijunaži, osuđen je u vremenu koje je već proveo u zatvoru. Nakon toga u pratnji australskih diplomata i zrakoplovom australske Vlade dopušteno mu je da slobodno otputuje u svoju rodnu Australiju.
Tajni dokumenti o Hrvatskoj
Ovaj dugi uvod poslužio nam je da vidimo kako jedna svjetska velesila postupa kada su u pitanju njezini tajni državni podatci i što je spremna napraviti da ih zaštiti, a kršitelje zakona dovede pred lice pravde. Osnovno je načelo jasno:krivac mora biti kažnjen, tj. suverena država ne može si dopustiti da zločini protiv nje ostanu nekažnjeni, pa makar simbolično.
U Hrvatskoj je posve suprotno: što veći izdajnik, to veća funkcija u državi. Ništa tako dobro nije razotkrilo hrvatski izdajnički ološ kao što je curenje diplomatskih depeša Sjedinjenih Američkih Država, nadaleko poznato kao Cablegate koje je započelo u nedjelju, 28. studenoga 2010. kada je WikiLeaks počeo objavljivati povjerljive depeše koje su američkom State Departmentu poslala 274 konzulata, veleposlanstva i diplomatske misije Sjedinjenih Američkih Država diljem svijeta.
Datirane između prosinca 1966. i veljače 2010., depeše sadrže diplomatsku analizu svjetskih vođa i procjenu diplomata o zemljama domaćinima i njihovim dužnosnicima. U depešama koje su objavljene nalaze se i one iz Zagreba.
Tako smo mogli saznati što na sastancima s američkim diplomatima govore Mesić, Manolić, Jakovčić, Bajić, Cvitan, Ostojić, Karamarko, Sanader, Žužul, Stier, Kosor, Pupovac, Livada, Pejnović, Đukić i drugi. Hrvatski tjednik tijekom 2016. objavio je cijeli serijal o tim dokumentima.
Novinari štitili izdajnike
S druge strane, većina hrvatskih novinara iz nama nepoznatih razloga ignorirala je i prešućivala te dokumente koji dokazuju da su hrvatski dužnosnici otkrivanjem klasificiranih podataka počinili niz teških kaznenih djela opisanih u Kaznenome zakonu u glavi trideset drugoj Kaznena djela protiv Republike Hrvatske.
Evo primjera s WikiLeaksa koji potvrđuje da su tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i tadašnji ravnatelj policije Ranko Ostojić, sada predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora, protuzakonito dostavljali tajne državne dokumente stranoj sili, drugim riječima, špijunirali protiv Hrvatske, a zato nisu nikada kazneno odgovarali.
Na za sada nepoznatome mjestu u Zagrebu,možda upravo iza visoke ograde američkoga veleposlanstva, 28. 4. 2003., Ranko Ostojić,tadašnji ravnatelj policije, i Mladen Bajić,tadašnji glavni državni odvjetnik, podnijeli su izvješće američkome diplomatu Robertu Silbersteinu.
Silberstein je napravio bilješku o tom izvješću, klasificirao ga i poslao u Washington kao povjerljivo. To je izvješće objavljeno na WikiLeaksu i nedvojbeno utvrđuje dosadašnje spoznaje o protuzakonitim aktivnostima Ranka Ostojića, sada predsjednika saborskoga Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, i Mladena Bajića, bivšega glavnog odvjetnika, a još uvijek zaposlenika DORH-a.
Iz dokumenta je razvidno da je Ranko Ostojić kao ravnatelj policije u Vladi Ivice Račana osnovao tajnu parapolicijsku skupinu. Rezultate takozvanih istraga te skupine, kako prenosi Ranko Ostojić službeniku stranoga veleposlanstva u Zagrebu, ne dijeli s drugim službama u okviru sustava nacionalne sigurnosti Hrvatske. U njih Ostojić nema povjerenja pa “povjerljive informacije” dijeli s djelatnicima američkog veleposlanstva!
U izvješću Silberstein navodi kako su mu Mladen Bajić i Ranko Ostojić dali tajno izvješće upućeno predsjedniku Tuđmanu, koje je sastavila vojna kontraobavještajna služba SIS. Izvješće je potpisao general Markica Rebić, za koje Silberstein vjeruje da je originalno.
U tom izvješću od dvadeset i dvije (22) stranice, poslanome 4. 6. 1998. predsjedniku Tuđmanu, general Markica Rebić obavješćuje Predsjednika o aktivnostima i činjenicama koje poduzima obavještajna zajednica na zaštiti interesa Republike Hrvatske pred MKS u Haagu i obrani optuženih i osumnjičenih Hrvata.
Amerikanac u izvješću navodi kako je dobio i podatke o tajnim operacijama Hrvatske izvještajne službe (HIS) po kojima se vidi da HIS pokušava prikupiti podatke o istragama MKS. Dostavljanjem tih podataka svaki bi “obični” građanin počinio čin izdaje.
Mladen Bajić i Ranko Ostojić nisu se zaustavili samo na “transferu” zaštićene dokumentacije od interesa za nacionalnu sigurnost stranoj sili, nego su išli i korak dalje.
Oni su Rebićevo izvješće predsjedniku hrvatske države o potpuno zakonitome djelovanju u zaštiti nacionalnih interesa predstavili Amerikancu kao krunski dokaz da je HDZ-ova Vlada za vrijeme predsjednika Tuđmana napravila sustav za zaštitu “zločinaca” iz Domovinskoga rata te da im je osigurala “sigurne kuće” i financijska sredstva, iako za to nema potvrde u dokumentu koji su sami dostavili Amerikancima, već se bavi pravnim aspektima obrane i zaštite interesa RH – ali je vjerojatno ta činjenica kognitivno previše zahtjevna za dvojac Ostojić-Bajić.
U svoju denuncijantsku igru Bajić i Ostojić uvode i Hercegovačku banku koja će kasnije biti razrušena bagerima po nalogu međunarodnih predstavnika. Upad u tu banku, koja je činila okosnicu financijskoga sustava hrvatske zajednice u BiH, pravdana je i njihovim “povjerljivim informacijama” koje su prenosili djelatnicima američkoga veleposlanstva kupujući si status i političku potporu.
U jednome od izvješća navodi se kako je Mladen Bajić dogovorio s tužiteljstvom u Haagu kako će osigurati sudski nalog da se naloži Privrednoj banci Zagreb da dostavi podatke o financijskim transakcijama koje bi trebale poslužiti tužiteljstvu da dokaže kako je Vlada Republike Hrvatske financirala rat u Bosni, itd..
Iako su podaci, koje su Ostojić i Bajić,kao denuncijanti vlastite države. davali bili inkriminirajući po Tuđmanov HDZ, američki je diplomat izrazio sumnju u njihove navode.
Kako je “takva organizacija” mogla opstati tri godine nakon dolaska Račanove Vlade?
Podređivanje državne interese stranim interesima Bajić, Ostojić i njima slični u ključnim su trenucima za završetak procesa uspostavljanja državne samostalnosti i očuvanja političke neovisnosti svojim djelovanjem podredili čitavu državu stranim interesima a za vlastitu političku korist.
Svojim hodočašćima po veleposlanstvima diktirali su dinamiku odnosa s Haaškim sudom i otežavali položaj Hrvatske pri pregovorima s Europskom unijom. Plasirajući lažne informacije u korumpiranim medijima, uvijek su u ključnim političkim trenutcima dovodili državu na rub međunarodne izolacije, a onda za to optuživali ostatke “Tuđmanova režima”.
U tom stvaranju protu tuđmanovskoga ozračja nije posrijedi bilo samo izvršavanje stranih naloga, jer nitko od njih nije eksplicitno tražio takav angažman. Razbijanje svih državnih simbola i nacionalnoga ponosa, pokušaj kriminalizacije predsjednika Franje Tuđmana, stalni pokušaji kompromitacije pobjedničke Hrvatske vojske bili su izraz autentične političke doktrine kadrova koji su se na odlučujući način stvarali u ozračju izdaje, preko vojske vlastitih poltronskih poslušnika u državnome sustavu. Zadaća je bila osvojiti osobne pozicije moći stvarajući pretpostavke za “balans snaga u regionu”.
U jednome od dokumenata Mladen Bajić i Ranko Ostojić izvješćuju američkoga službenika o svome planu da pokrenu kazneni postupak protiv svih djelatnika obavještajne zajednice koji su sudjelovali u legalnoj Operaciji Haag.
Da ima imalo nacionalne odgovornosti, časti i profesionalnosti, današnji saborski zastupnici mogli bi pokrenuti smjenu Ranka Ostojića sa svih dužnosti u Saboru.
Kako je moguće da 2024. denuncijant vlastite države bude predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Član Odbora za obranu, Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Odbora za međuparlamentarnu suradnju i član izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a?
Kako je moguće da SOA nikada nije izvijestila vrh države da je Ranko Ostojić protuzakonito dilao tajne podatke u američkom veleposlanstvu i da on ne može biti predsjednik saborskoga Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost?
Na potezu je Ivan Turudić
Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, ako će poštovati zakone, na temelju našega pisanja i objavljenih dokumenata, trebao bi pokrenuti istragu protiv Bajića, sada svojega savjetnika, i Ranka Ostojića za kazneno djelo špijunaže i obojici odrediti istražni pritvor zbog osobito teških okolnosti počinjenja kaznenoga dijela.
U istrazi bi lako utvrdio je li Ranko Ostojić dobio zapovijed od sebi nadređenih, ministra Šime Lučina ili Ivice Račana, da dijeli povjerljive informacije s djelatnicima u američkome veleposlanstvu. Bez problema došao bi do podatka je li proveden postupak deklasifikacije izvješća SIS-a i za koga, izvješća koje je general Markica Rebić u lipnju 1998. poslao predsjedniku Tuđmanu, a oni dostavili djelatniku američkoga veleposlanstva osobno, u špijunskome žargonu “živom javkom“.
Što se tiče Bajićeve odgovornosti, tu je stvar još jednostavnija: on jednostavno, kao visoki pravosudni dužnosnik nije smio ostvarivati kontakte takve naravi niti davati podatke o istragama, a to je radio uporno i kontinuirano, i to u najmanje desetak slučajeva.
Državni odvjetnik to ne smije raditi čak ni pred zastupnicima u Saboru, kao što se ni oni, u raspravi o izvješću glavnog državnog odvjetnika, ne smiju referirati niti na jedan postupak koji je u tijeku.
Može li tko zamisliti situaciju da postoje dokumenti koji potvrđuju kako se glavni državni odvjetnik tajno sastaje sa skupinama zastupnika koje informira o istragama, namjeri podizanja optužnica, tijeku sudskih procesa? E, sad zamislite da to radi pred djelatnicima stranih veleposlanstava!
Nažalost, to je slika današnje Hrvatske, a izgovor da je to ujedno i slika svijeta u kojemu živimo, za čim često u svojoj nemoći posežu domaći političari beskičmenjaci, moralno je gadljiv. Hvala Vam, gospodine Assange, što ste nam razotkrili ove izdajnike.
Progon izdajnika nije samo stvar neke intelektualne higijene države koja si ne može dopustiti da se protiv nje čine kaznena djela špijunaže nekažnjeno, kao što se lijepo vidi na Assangeovu slučaju. To je stvarna potreba zaštite nacionalnih interesa.
Dostaviti tajno izvješće vojne protuobavještajne službe stranome veleposlanstvu posve sigurno jedan je od najtežih oblika kaznenoga djela. Ta, nisu dostavljeni podatci o potrošnji električne energije ili stanja stočnoga fonda!
Izvješća generala Rebića govori o strategiji države pred međunarodnim sudom da zaštiti svoj nacionalni interes, drugim riječima, ovom se izdajom nanijela golema šteta Republici Hrvatskoj. Sjetimo se, zbog sličnoga, ali daleko manje teškog oblika špijunaže – utjecaja na arbitre – prekinut je arbitrarni postupak u slučaju arbitraže o hrvatsko-slovenskoj granici na moru.
Ono što je karakteristično za velik broj “hrvatskih” dokumenata na WikiLeaksu upravo je izdaja i spremnost na izdaju čak i za neku malu ili čak imaginarnu političku dobit. Neki obračun s političkim protivnikom, osjećaj zaštite velesile ili samo mržnja prema Republici Hrvatskoj i, posebno, nastrana mržnja prema pokojnom predsjedniku i ministru obrane.
Nadamo se da se radi samo o vlastitoj narcisoidnosti jer se redovito radi o ljudima koji nisu imali nikakvu ulogu u stvaranju hrvatske države pa ne mogu otrpjeti one koji su ju zaista i stvorili pa makar bili pokojni. A budući da se redom radi o starome komunističkom kadru s jugoslavenskim čipom u glavi, možda su mislili da će na krilima Sorosa i sličnih doći neko njihovo vrijeme u stilu “ko nas, bre, zavadi”.
Hrvatska se država danas ne bi smjela oslanjati na takve kadrove. To bi trebao biti minimum ispod kojega se ne bi smjelo ići. Jer tko kaže da slične razgovore slični političari uz obilje votke danas ne vode u ruskome veleposlanstvu.
Joško Buljan/Hrvatski tjednik