Grad Trst, u slavu 100 – obljetnice fašističke okupacije istočnih dijelova Jadrana i grada Rijeke, podiže spomenik Gabrielu D’Annunciju, “pjesniku” koji je na čelu svojih okupatorskih trupa umarširao 12. rujna 1919. godine u Rijeku. Nagovijestilo je to okupaciju hrvatskoga Jadrana i zaleđa koja je uzela maha u travnju 1941. i trajala sve do kapitulacije fašističke Italije 8. rujna 1943. godine.
U svemu je (da se ne zaboravi) veliku ulogu odigrala vlada Nikole Pašića koja je u ime tadašnje Kraljevine SHS u više navrata pozivala Italiju nudeći joj dijelove hrvatskoga mora i ozemlja, kako bi ostvarila svoje interese – dočepala se dijela BiH i morske obale.
Slavljenje D’Annuncija pod krinkom njegovog “pjesništva” nije ništa drugo nego nastavak tradicije njegovanja fašističke ekspanzionističke tradicije koja je u Italiji ukorijenjena u mnogim političkim i intelektualnim krugovima. Pod istim izgovorom moglo bi se, primjerice, slaviti i Hitlera kao slikara.
Slavljenje ovakvih zločinaca i ideologa fašizma izraz je šovinizma, radikalnog talijanskog nacionalizma i imperijalizma i to je kod naših zapadnih susjeda već postalo uobičajeno i s vremena na vrijeme se pojavljuje u sve otvorenijim oblicima.
Njegovanje tradicije fašizma kao jednoga od najgorih oblika totalitarističke ideologije s kojom se sreo civilizirani svijet u svojoj povijesti, protivno je i svim normama i uzusima današnje Europe koja se diči i hvali svojim doprinosom u slamanju nacizma i fašizma, a na ovakve pojave ostaje nijema.
“Istra, Rijeka i Dalmacija oduvijek su talijanske zemlje” – rekao je potpredsjednik talijanske vlade Gianfranco Fini u intervjuu novinaru Slobodne Dalmacije Šenolu Selimoviću (objavljen 13. listopada 2004. godine).
Isti taj Gianfranco Fini desetak dana ranije primio je Povelju počasnog građanina “slobodne općine Zadar u egzilu“, a koja mu je uručena od strane “gradonačelnika” zadarskih Talijana “u izbjeglištvu” Ottavia Missonija na 51. Svjetskom skupu ezula. Fini je tom prigodom toplo zahvalio okupljenim optantima i cinično istaknuo kako Italija želi pomoći Hrvatskoj na putu prema Europskoj uniji, naglasivši da će to pomoći “njezinu oslobađanju od nacionalizma i netolerancije prema manjinama“!?
Tako nas je ovaj neofašist “podučio” europskim “vrijednostima” slijedeći politički diskurs Mussolinija i nastavljajući otvoreno svojatanje hrvatskog državnog teritorija.
Godine 2009., Fini je u ulozi predsjednika zastupničkog doma talijanskog parlamenta na jednom od skupova talijanskih ezula (podrijetlom s područja Slovenije i Hrvatske) rekao kako su područja koja su napustili dio “baštine nacionalnog identiteta“, da ih treba ezuli nakon povratka trebaju “oživjeti novim dobom talijanstva” i u njih “vratiti talijansku kulturu, svoje lijepo narječje i sjećanje na domovinu“.
Dakako, sve je to bilo upakirano u žalopojke vezano za talijanske žrtve tijekom Drugoga svjetskog rata, ali bez ikakvoga spomena strašnih zločina počinjenih od talijanskih okupacijskih snaga u gradovima, selima i logorima diljem Dalmacije, Gorskog kotara, Like, Bosne i Hercegovine. Gdje god je talijanska fašistička čizma kročila, ostajali su krvavi tragovi, ali to današnje promotore fašizma u Italiji ne zanima. Oni taj dio prošlosti i ove događaje prešućuju. I nastavljaju tamo gdje je Duce Mussolini stao.
“Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija. Živjeli prognani i živjele vrijednosti naše talijanske domovine!” – bila je poruka čelnika Europskog parlamenta Antonia Tajanija na komemorativnom skupu u Bazovici (kod Trsta) u veljači ove godine, gdje su se također okupili optanti i ne mali broj talijanskih neofašista.
Nakon reakcija iz Hrvatske (koje su bile očekivano mlake – nažalost), izgovarao se kako ga se “nije dobro razumjelo“, ali je jasna i konkretna isprika izostala.
Italija nikad nije kažnjena u mjeri u kojoj je to zaslužila za sve ono što je uzrokovala tijekom svjetskog sukoba i u njoj i danas postoje snage koje se vezuju za tajni Londonski ugovor (iz 1915. godine) i okupacijsko naslijeđe Mussolinija.
Europska unija dvolično se i deklaratorno “zalaže” protiv totalitarističkih režima i traži na jednoj strani njihovu “osudu”, a na drugoj se tolerira ovakve ispade i objektivno povlađuje talijanskom neofašizmu.
Hrvatska uglavnom šuti.
Do kada šutjeti, u ime čega i zašto? I komu šutjeti? Fašistima?
Gdje su sad hrvatski “antifašisti”. Ima li ih gdje?
I, na koncu, hoće li o svemu konačno progovoriti i politički predstavnici talijanske manjine u Hrvatskoj, prije svih Furio Radin, koji nas tako često zna podsjećati na naše obveze vezano za zaštitu prava manjina?
Autor / Zlatko Pinter
** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**