Foto:Narod.hr
Gošća ”55 minuta kod Željke Markić” je hrvatska književnica i kolumnistica Tanja Belobrajdić. Odlučili smo s njom napraviti razgovor upravo u Velikom tjednu i objaviti ga na Veliki petak, dan kad katolici razmišljaju o Isusovom trpljenju iz ljubavi prema čovjeku. Tanja Belobrajdić godinama bilježi i pred nas iznosi živote branitelja Vukovara koji su položili svoje živote za druge, za nas. Ona iznosi pred nas živote, sudbine i trpljenja brojnih ljudi koji su svoje živote ugradili u ovo što mi danas imamo – svoju domovinu. Upravo nas ti ljudi, o kojima Tanja Belobrajdić tako detaljno i dokumentirano piše, trebaju poticati da dajemo sve što možemo od sebe kako bi Hrvatska bila onakva kakvom su je ti ljudi sanjali. Kako bismo bili dostojni tih ljudi koji su toliko od sebe dali za nas, za našu djecu i za naše unuke, prenosi Narod.hr.
Tanja Belobrajdić je Vukovarka. Sudjelovala je u obrani svog grada. I domovine. Nakon sloma obrane Vukovara na mukotrpan je način, probojem, izašla iz grada sa svojim suborcima. Umirovljena je časnica HV-a, nagrađivana je i kao književnica od predsjednice Republike Hrvatske. Odlikovana je Redom hrvatskog trolista i majka je dvoje djece.
Cijeli podcast pogledajte ovdje:
Već dugi niz godina piše priče o ratnim herojima
Tanja Belobrajdić posvjedočila je da nije ona došla u rat već da je rat došao k njoj. “Rat nije bio po mom izboru, bila sam zatečena ratom. On je došao k meni. Moram priznati da nisam bila hrabra poput brojnih mojih suboraca. Poput branitelja i braniteljica koji su stvarno ušli u to puno prije mene”.
Tanja Belobrajdić kroz svoje knjige i kroz svoje kolumne koje objavljuje iznosi blago branitelja, roditelja, ljudi koji su dali sve za Hrvatsku. Ona piše već godinama. Kroz taj period je uspjela napisati otprilike dvije stotine i pedeset priča, biografija. Belobrajdić ističe da joj je jako žao što je dosta kasno s tim krenula. Kaže da za to treba vremena i strpljenja, svakakve podrške, a ponajviše svjedoka. ”Jednostavno se nikada neće stići spomenuti sve te ljude i sve te sudbine”, tvrdi. ”Svatko od njih je zaslužio da na nekakav način bude spomenut, da negdje ostane nekakav trag da je postojao, da je nešto dao, da je mnogo žrtvovao”, kaže Belobrajdić.
Djeca u 8. razredu iz povijesti uče ime prvog poginulog četnika, a ne uče ime prvog poginulog branitelja Vukovara
Tanja Belobrajdić je spomenula kako je u jednom udžbeniku povijesti za osmi razred pronašla informaciju da se uz događaj poznat kao ”krvavi Uskrs” kada je poginuo Josip Jović spominje i ime prvog četnika koji je poginuo, najvjerojatnije ubojice samog Jovića. Pored njega je pronađeno i oružje. Belobrajdić je zvala svoju prijateljicu, profesoricu Povijesti da provjeri tu informaciju koja se na kraju doista pokazala točna.
”Zbog čega je važno da djeca uče ime te osobe”, pita se Belobrajdić. ”Ja neću izgovoriti njegovo ime, jer nije dostojan da bude u istoj rečenici s Jovićem”, tvrdi. I ne samo to, tvrdi Belobrajdić, djeca će ove stvari morati učiti za ispite. Pita se i zašto se kao početak rata navodi datum 25.kolovoza kad znamo da je rat počeo puno prije, te zašto djeca ne uče ime prvog poginulog hrvatskog branitelja Vukovara – Bože Bionde.
Jozo Zeljko i don Damir Cvitić
Jedna od posebnih sudbina koju je Belobrajdić kroz svoje priče oživjela je ona o Jozi Zeljki, branitelju Vukovara. Njegova kuća je bila jedna od najisturenijih, jedna od prvih ako se dolazi iz smjera Negoslavaca u Vukovar. Taj dio grada se zove Sajmište, a Negoslavci su inače bili četničko uporište. Jozo Zeljko je ispred svoje kuće, pred kojom je bio punkt, na banderu, ogradu visoko podigao hrvatsku zastavu. To je bilo jako hrabro tada. Upravo zbog te zastave jedan dan se ispred njegove kuće zaustavila kolona oklopnjaka Jugoslavenske armije. Iz oklopnjaka je izašao nekakav kapetan koji je pitao tko je postavio tu zastavu.
Kad je kolona krenula dalje, iz posljednjeg transportera istrčao je jedan mladić u odori JNA, ušao u podrum kod obitelji Zeljko i rekao da je Hrvat. Da se na služenju vojnog roka zatekao u JNA. Molio ih je da ga zaštite. Rekao im je da želi postati svećenik. On se tu istrčao baš što je vidio hrvatsku zastavu. Tu je bila jedna skupina ljudi organiziranih da prihvaćaju mlade Hrvate i Albance koji su bježali iz JNA. Oni su ih onda upućivali dalje k njihovim domovima ili na sigurno ako se nisu smjeli vratiti. Tako je spašen i Damir Cvitić koji je kasnije doista postao svećenik.
Jozi Zeljki misu zadušnicu služio je don Damir Cvitić, mladić kojeg je spasio
Jozo Zeljko kasnije je ubijen na Ovčari. Nakon ekshumacije Ovčare i s obzirom da je njegova obitelj živjela u Splitu nakon Vukovara, misu zadušnicu nakon njegovog sprovoda u Splitu služio je upravo mladić kojeg je on spasio, don Damir Cvitić.
”Don Damir Cvitić je na žalost u svojoj 39. godini preminuo od zloćudne bolesti. Ovaj mladić zaustavio se ispred kuće na kojoj je bila hrvatska zastava, ispred kuće čovjeka kojemu će kasnije služiti misu zadušnicu. Ovakav splet okolnosti da je don Damir Cvitić baš zaređen u Splitu gdje je kasnije otišla živjeti obitelj Zeljko i da je Jozi Zeljki u Splitu služio misu zadušnicu je kao filmska priča. Vukovar je prepun filmskih priča”, ispričala je Belobrajdić.
Marijan Živković
Tanja Belobrajdić se prisjetila nedavno preminulog branitelja Marijana Živkovića kojega su, kaže, zvali čika Marijan. Živković je hrvatski branitelj kojemu su oba sina dala svoj život za Hrvatsku, a za jednim se još uvijek traga. Međutim ta priča je tim više teža i mučnija zato što je on prošao i cijelu priču oko ćiriličnih ploča, ističe Belobrajdić. Vlada Zorana Milanovića 2013. je postavila ćirilične ploče u Vukovaru, čemu se on usprotivio. Popeo se na jednu od zgrada gdje je bila postavljena ploča i razbio ju je, po tome je postao poznat hrvatskoj javnosti. Živković je umro prije nego je pronašao posmrtne ostatke svoga sina. Njegov sin Nikola, za kojim se još uvijek traga poginuo je prije pukovnika Marka Živkovića koji je poginuo nakon sloma obrane Vukovara, nakon što je srušen avion kojim je upravljao.
Ima i drugih primjera kao što je obitelj Dragičević s Mitnice i dva brata Marinka i Marka Dragičevića. Njihovi roditelji su umrli prije nego su pronašli Marka, čiji su posmrtni ostaci tek kasnije pronađeni. Zatim trojica braće Bošković koji su otišli iz svoje kuće u rat. Njihova majka koja je ostala bez dva brata u ratu prije, ostala je na kraju i bez sinova, sama. Zatim braća Kolak koji su oboje poginuli.
Marija Došen i braća Koch
Mariji Došen su ubijena sva tri sina, jedna kćer je u devetom mjesecu trudnoće poginula od granate, dok je drugoj kćeri koja je ostala živa ubijen sin na Ovčari, dakle unuk Marije Došen. Od jednog sina koji je nestao ubijeno je dijete. Njoj je Ružica Markobašić nećakinja i njih je u najužoj obitelji poginulo dvanaest, ispričala je Belobrajdić.
Belobrajdić je posvjedočila i o braći Koch, o njihovom ocu koji je bio stolar i koji je sam radio sanduk za jednog poginulog sina. A njegov drugi sin ubijen je na mostu prema Adici kada je slomljena obrana Vukovara, izdahnuo mu je na rukama.
”Tek smo nakon rata počeli saznavati stvari jedni o drugima”
”Kad smo izišli iz Vukovara mene su pitali za Žute mrave i Pustinjske štakore, ja nisam znala ništa o tome, ja sam bila u drugom dijelu grada. Nismo imali komunikaciju među sobom, nisam gledala televiziju tada i saznavala vijesti. Tek smo nakon rata počeli saznavati stvari jedni o drugima”, kazala je. Belobrajdić je spomenula i kako se za vrijeme obljetnica koji put vrte jedne te iste priče, o istim ljudima, a onda ostaje na margini jedan veliki broj ljudi koji su itekako zaslužni da ih se spomene. Tek posljednjih godina, ističe Belobrajdić, na tome se malo više radilo pa smo imali prilike malo više saznati.
Belobrajdić ističe da tim ljudima dugujemo nezaborav njihove žrtve, dužni smo pokazati njihovim najmilijima našu zahvalnost prema njihovom gubitku i žrtvi koju su podnijeli. Ona ističe da je sve te događaje važno zapisati. ”Laž koja se često ponavalja, postat će istina, zamijenit će istinu. Zato je potrebno zabilježiti istiniu o Vukovarskim braniteljima, koliko god je detaljno moguće.
Obitelj Tivanovac
Tanja Belobrajdić je ispričala i životnu priču obitelji Tivanovac. Htjela je pisati o suprugu jedne gospođe koja je onda, usput, ispričala kako su suprugovog oca zarobili i utrpali u kamion te odveli prema Veleprometu. Tamo je nestao i do danas mu se ne zna trag. A onda je gospođa Tivanovac ispričala kako joj je ubijen i suprug. I svekar. No kako je nastavila dalje pričati, preko njezinih riječi Belobrajdić je saznala da je i suprugov brat poginuo, odnosno da je ubijen na Ovčari. Gospođa Tivanovac kroz suze je nadalje ispričala da je i njezin vlastiti brat ubijen.
Belobrajdić je zatim pitala što joj je s roditeljima, a gospođa je rekla da su joj oca, u vrijeme okupacije Vukovara, protjerali iz skloništa prema drvenoj pijaci. Tamo su ga stjerali u jedno dvorište, kaže, odakle mu se izgubio svaki trag. Kad ju je upitala za majku, odgovorila je: ”Pa znate onu poznatu sliku iz Vukovara gdje leži žena u crvenim čizmama, prekrivena dekom. Pogodio ju je snajper zadnji dan. To je moja mama.”