Neki se čude nekim naizged nelogičnim fenomenima u Hrvatskoj. Primjerice, Kako četnička pevaljka Lepa Brena, koja je pevala Arkanu na uvce, može održavati koncerte u Zagrebu, a Thompsonu isključuju mikrofon u srcu Zagreba i Hrvatske, kad započne pjesmu počnu urlati kao u filmu Egzorcizam, ista ona koja s oduševljenjem intervjuira četničku pevaljku i ne prekida je i ne urla na nju kao na Thompsona, zabranjuju reprezentativcima da ga zovu na proslave, a u Puli mu i službeno zabranjuju koncerte?
Da su reprezentativci tražili Bajagu koji je 95. pevao četnicima u Kninu, ili Balaševića (koji je uništitelje Vukovara nazvao osloboditeljima, a zarobljenu i prestravljenu časnu sestru iskonskim zlom kojoj se to vidi u očima), ili Lepu Brenu, ili Vesnu Zmijanac koja je s tenka na uvce pevala četnicima, Šljivančaninu i Borisu Dežuloviću, u trenutku pada Vukovara, to bi se podržalo i iz proračuna RH obilato dodijeila financijska sredstva, piše Stjepan Štimac.
U čemu je problem?
Principom razlike dolazimo do zaključka da je najveća razlika sljedeća: Thompson je Hrvat, Lepa Brena, Bajaga, Balašević i Vesna Zmijanac su Srbi. Usput, čini mi se čak da je Vesna Zmijanac Hrvatica, no olakotna okolnost joj je što je svim srcem prigrlila četništvo i to dokazala pjevanjem na dan pada i na zgarištu Vukovara, s tenka koji je stajao na leševima hrvatskih civila i pevala Šjivančaninu i Borisu Dežuloviću milozvučne četničke popevke uz glasnu pratnju (o salati i klanju Hrvata) “osoboditelja Vukovara” kako ih je opisao Đorđe Balašević, no to je druga tema iliti netema.
Dakle, u čemu je problem?
Vrlo jednostavno, Hrvatska kao kondominij, hrv. “suvlasništvo”, srpsko-hrvatske uprave, pritom se “srpsko” odnosi na Repubiku Srbiju, a ne na gubernatora u Hrvatskoj koji je samo šef operative, nema pravo na samostalan život, nema pravo na svojevoljne odluke, nema pravo na hrvatski grb star najmanje 500 godina, s prvim bijelim poljem, nema pravo na svoje pjesme, nema pravo na tugu za svojim bližnjima, nema pravo na svoje proslave, nema pravo na svoju povijest i budućnost, nema pravo na svoje grobove, nema pravo na svoje pjevače ako su obukli hrvatsku odoru, ali ima pravo na pevaljke koje/koji su nosili četničke odore, uz ove nabrojane spomenimo i Olivera Mandića, Arkanovog šefa logistike, a tu se šmuca i kninski pevač Bajaga.
Hrvatska kao srpsko-hrvatski kondominij u kojem hrvatski dio uprave ima apsolutno ograničena prava, može se reći i retardirana prava, jer retardacija je krajnji oblik ograničenosti, ne može utjecati na ovakve zvjerske nepravde i toga trebamo biti svjesni. U principu, “ne može ili neće” bi bila stvar pravosuđa kad bismo ga imali.
Što možemo?
Možemo na ovakve apsolutne nepravde samo lajati na mjesec, kao ja sada oko ovih nepravdi koje su povezane s krivom i pravom odorom/unformom, a prema tomu i pravom na pjevanje, ili seljaci kad se bune protiv čudovišnih razmjera uništenja hrvatske poljoprivrede, ili roditelji ubijene djece koji svaki dan gledaju ubojice i ne mogu im ništa iako im se ubojice i hrvatsko pravosuđe s posebnim potrebama smiju, no tim lajanjem na mjesec dolazimo na razne liste, recimo crnu listu za odstrel SNV-a, dok nas istovremeno uprava srpsko-hrvatskog kondominija označava kao ekstremiste i stavlja pod nadzor. Baš kao nekada.
Pod nadzorom, naravno, nisu ovi unifromirani sa Breninih slika kojima su lica zamućena, između ostalog i zato što vjerojatno rade u DORH-u, ministarstvima, ili u upravama javnih poduzeća prema prirodnom pravu krvnih zrnaca, kako je to zatražio gubernator Hrvatske u javnom nastupu, a time u RH javno uveo “Rasne zakone”, no to je druga tema koju će također trebati obraditi. Naslov – Rasni zakoni u RH i vladajuća krva zrnca koja po prirodnom pravu moraju zauzimati sve najviše funkcije!
Valja naglasiti i da je hrvatski dio uprave srpsko-hrvatskog kondominija i dalje odgovoran za nas hrvatske ekstremiste, kao što je bio odgovoran od 45. do 91., te se i dalje zdušno bori da nas uništi svim raspooživim sredstvima. Ne treba ignorirati i treba istaknuti činjenicu da nas više mrze tzv. “naši”, tzv. Hrvati, nego njihovi vlasnici četnici.
Definicija “Hrvatski ekstremist” je preopširna i može se pretočiti u jednu također opširnu knjigu.
No ukratko, to je svatko tko ima mišljenje koje se ne slaže s propisanim mišljenjem uprave srpsko-hrvatskog kondominija, svatko tko se bori protiv vlastitog uništenja, svatko tko istražuje Ovčaru, Široku Kulu, Škabrnju…, svatko tko je “nosio pogrešnu uniformu” – očigledno hrvatsku, to važi čak i za Srbe koji su branili Hrvatsku, oni također ne mogu i ne smiju napredovati niti milimetra, ali mogu i službeno moraju biti gaženi kao i Hrvati domoljubi. Najkraće – svatko tko makar i tajno gaji ljubav prema Hrvatskoj, lojalnim građanima Hrvatske ili “ne daj Bože” Hrvatima – je hrvatski ekstremist.
Što možemo zaključiti iz svega ovoga, osim što je ludilo maliciozno mutiralo, ovdje ima najmanje desetak tema za doktorate i osvještavanje svekolikog pučanstva. Možemo zaključiti, između ostaog, i da je netko nosio krivu i zločinačku odoru/uniformu, ili Thompson i njegova publika ili Brena i njezina publika.
Kako je Thompson u Hrvatskoj proganjan u “music fur idioten” turbofolk selendri Zagrebu i zabranjen u nekim ostraščenim selendrama poput Pule, a turbočetnička pevaljka Brena na HTV-u potpuno besplatno reklamira sve što je zastupala, zastupa i prodaje, jasno je koji je službeni stav srpsko-hrvatske zajedničke uprave nad kondominijem koji se očigledno slučajno i privremeno naziva Republika Hrvatska.