Nevjerojatna je činjenica da je vojska od nekoliko tisuća robijaša i kriminalaca došla na 200 km od Moskve – bez ispaljenog metka. Internetom kruži aforizam kako je do 24. veljače prošle godine ruska vojska bila druga najveća vojna sila svijeta, nakon toga je postala druga najveća vojna sila u Ukrajini, a od petka je druga najveća vojna sila u Rusiji.
Stvari su se smirile, Prigožin se vratio “na početne položaje”, ali stvari u Rusiji više nisu iste. Prigožin, do jučer izdajica protiv kojeg je podignuta optužnica, pobunjenik protiv Kremlja i pučist kojeg bi u normalnim, za Rusiju, okolonstima, čekalo strijeljanje, gulag, ili pad kroz prozor na 10. katu, je izašao kao jedan od pobjednika iz situacije. Ne samo da Wagner grupa neće biti raspuštena, kako je Kremlj planirao – riješiti ih se kad više ne budu potrebni, već će kako stoje stvari kazneni postupak protiv Prigožina bit će odbačen; Borci PMC Wagner kao pripadnici SVO-a dobit će pravni imunitet. Duma će u narednim danima donijeti odgovarajuće odluke, kažu ruski državni mediji.
To je svakako ogroman poraz za Putina – koji je sad predsjednik Rusije samo na papiru. Opet, u normalnim okolnostima, on bi bio relativni pobjednik. Zadržao je vlast, uspostavljen je poredak. Ali Putin nije lider poput zapadnih, niti je Rusija zemlja poput zapadnih. Rusi vole snažne, moćne vladare. Putinova popularnost među Rusima je plod njegovog pažljivo građenog imagea neumoljivog i apsolutnog vladara života i smrti u Rusiji, i svjetskog lidera pred kojim se tresu NATO i susjedi. Sad je podvio rep pred nasilnikom kojeg je htio ukloniti, pa ne samo da nije uspio, nego se posve osramotio kukavičkim držanjem tijekom krize. U pomoć je morao zvati Lukašenka i – Razmana Kadirova, što je dovelo do paradoksalne situacije da Čečeni brane Moskvu od Rusa. Čak i u demokratskim državama, normalno je da pučisti završe u zatvoru. Nije normalno da se s njima postižu sporazumi i dogovori – to je znak slabosti i uzdrmanosti vlasti. Putin je jednostavno – podvio rep, neovisno o tome kakve stvarno intrige unutar Kremlja stoje iza svega.
U Rusiji nije bilo niti jedne institucije koja se pokazala doraslom situaciji. Svi su pretrpjeli reputacijske štete. Ministarstvo unutarnjih poslova, vojska, nacionalna garda, ostavljajući Rostov na Donu Prigožinu na dlanu. Pravni sustav, zbog obećanja amnestije nakon svega. Agitprop, koji je pretprilo poraz u informacijskom ratu s Wagnerom. Sustav u cjelini – demonstrirajući, ne po prvi put, nedostatak kompetentnih igrača, koji bi interese Rusije stavili ispred osobnih i klanovskih. “Neprijatelj” kojeg je crtala ruska propaganda u vidu NATO – globo – homo zapadnih liberala se pokazao manje stvarnim od onog “unutarnjeg”. Cilj Prigožinove pobuna nije čak bilo preuzimanje vlasti u Kremlju – nastalo je iz osjećaja poniženja kad je bio prisiljen napustiti Ukrajinu i kad se državna mašinerija okrenula protiv njega. Povrh svega, Putin ga je ignorirao i javno podržavao njegove najopasnije protivnike, poput Strelkova.
Pravi pobjednici cijele situacije? Prije svega Jevgenij Prigožin – razbojnik i bandit prometnuo se u nacionalnog heroja, kojem se divi ako ne cijela zemlja, onda cijeli Rostov na Donu. Otjerao je ministra obrane Šojgua, čiji je pad ili smjena pitanje vremena i vjerojatno dio nagodbe s Kremljem. Sve državne institucije je stjerao u kut, natjerao Putina da pokaže slabost i strah, i uspio postići odličan dogovor. U ovom trenutku, kažu neki, Ruska federacija ima dva predsjednika – Prigožina, i Putina.
Guverner Tule Aleksej Djumin – koji u ovom trenutku, zbog svoje uloge u pregovorima u kojima se nametnuo kao autoritet kojem svi vjeruju, odnio uvjerljivu ponudu u utrci za nasljednika Vladimira Putina, koji će vjerojatno s vlasti otići prije nego se očekivalo. A s Prigožinom je prijatelj odavno.
I, na kraju, bjeloruski presdjednik Aleksandar Lukašenko, koji se preko noći od bijednog i sramotnog žicara, susjeda koji u svemu ovisi o Rusiji i milosti Kremlja, pretvorio u spasitelja Rusije od građanskog rata.
Gubitnici? Ramzan Kadirov – lider tzv. tik-tok vojske. Protekli dani su pokazali ono što se već znalo, da su Čečeni opasni samo u borbi protiv ovaca, a protiv boraca Wagnera su ovce. Kadirov nije poduzeo apsolutno ništa vojno da zaštiti Putinovu vlast, osim dvije objave u Telegramu kojima ga je podržao. No podrška bez djelovanja na terenu ne znači previše.
Načelnik Glavnog stožera Valerij Gerasimov i ministar obrane Šojgu, proglašeni glavnim krivcima za poraze na fronti i glavnim krivcima za pokretanje Wagnerove pobune. Njihova je sudbina, čini se, zapečaćena.
I na kraju, sam Vladimir Putin, nedavno nevjerojatno popularan među Rusima, da bi nakon svega, uz Šojgua, sve više bio prikazivan krivcem za neuspjehe u Ukrajini. Delegirao ovlasti za uspostavljanje reda u svojoj zemlji predsjedniku druge zemlje, što mu Rusi neće tek tako oprostiti, a potom jednostavno nestao iz vida i pokazao potpuni nedostatak borbene učinkovitosti svoje vojske protiv vojske plaćenika. A Rusi će svom predsjedniku, kako smo već rekli, oprostiti sve – osim javnog pokazivanja slabosti.
M. Holjevac