Čitajući jutros izvješća sa prosvjeda u Vukovaru, kojeg eto ni jedna nacionalna televizijska kuća nije prenosila, iako se oko njega digla velika politička prašina, a vrijeme je pokazalo bezrazložno, glavno pitanje po medijima je kako će Plenković kazniti članove HDZ-a koji su sudjelovali u njemu. U drugi plan padaju i sam prosvjed i riječi i svjedočenja izgovorena od neposrednih žrtava koja su, iako polako padajući u zaborav zahvaljujući državnom aparatu, rasplakala veliku većinu hrvatskog naroda, jer je na stolu medija pitanje kako kazniti sudionike prosvjeda koji su mimo odluke Plenkovića i nekakvog predsjedništva i nacionalnog vijeća , pa što god to značilo, sudjelovali na njemu. Sam saborski zastupnik HDZ-a, Stevo Culej kaže da nije upoznat sa nikakvim glasovanjem na predsjedništvu Zajednice branitelja HDZ-a Gojko Šušak, pa ga vjerojatno nisu ni pozvali kako bi izbjegli da je netko protiv. Zašto su ostali bili jednoglasno “za” pokazati će vrijeme, ali neka bude njima na dušu. Bilo bi tužno i žalosno ako bi Plenković kaznio nekoga jer je bio na prosvjedu koji traži pravdu za žrtve tog nametnutog rata, pa zar to nije pljuvanje po nama samima pitajući se što će netko dozvoliti ili ne. Sramotno je da se ne analiziraju riječi mladog gradonačelnika Penave, koji je vjerojatno žrtvujući svoju političku karijeru, imao snage postaviti pitanje politici i državnim institucijama, te barem na kratko sjetiti se patnji naroda u tom vremenu.
Hrvatski branitelji su, ili bi trebali biti, stup ovog društva, barem dok ne izumru, jer su upravo svojom hrabrošću 90-ih godina prošlog stoljeća pokazali da strah ne utječe na razumne prosudbe. Zamislite da smo 90-ih pričali o tome kako će nas kazniti neka vlast jer smo se suprostavili veliko srpskoj hegemoniji i kako bi taj strah utjecao na naše ponašanje. Straha nismo ni vidjeli, osim od četničkog metka i granata, a neki ni to prkoseći i prirodnom strahu od smrti. A imali smo razloga za strah, za nas i naše obitelji, jer još nismo bili priznata država i da je povijesni kotač krenuo drugačije nas ne bi bilo, a naše bi obitelji i te kao osjetile naš nestanak u nekim jamama, što na ovim prostorima nije čudno jer je hrvatski narod, od vojnika do civila, žena, muškaraca i djece to već prošao. I onda danas neki mediji licitiraju s tim kako će Plenković kazniti neposlušnike u stranci. Svi ti tekstovi izazivaju samo podsmijeh, jer je to ostatak nekih vremena iz kojih nikako da izađemo bojeći se nekih neprirodnih veličina koje to uopće nisu. Oni su došli tko zna otkud i čijom voljom, ali će i otići, a narod ostaje. Uspomene ostaju kao i oni koji su imali snage reći ne, ne nikakvim političkim zapovijedima jer su u pitanju naši suborci za koje neznamo ni gdje leže, a kamoli da im možemo odnijeti cvijeće na grob i izjadati im se o našoj sadašnjosti, reći im koga više nema, tko je otišao, koga smo u zadnje vrijeme ispratili, a velik ih je broj.
Lijepo je bilo vidjeti da ipak ima onih koji se ne boje.
Kao bivši pripadnik 4.gbr bio sam ponosan videći te crvene kape odmah do bine sa koje se Penava obraćao narodu i sa koje smo čuli toliko teških i mučnih svjedočenja žrtava tog nametnutog rata kojeg nitko od nas nije želio. I nije bila jedna crvena kapa, bilo ih je više nego prilikom obilježavanja nekih naših godišnjica. Naravno, bile su tu i druge, smeđe i crne kape, sokolovi, gromovi, pume, vukovi i tigrovi i drugi, sve naši suborci koji se nisu bojali sankcija neke nerazumne politike koja ne razumije niti to da ljudi imaju potrebu ispričati svoju potresnu priču i zatražiti pravdu. Nisu poklekli ni pod pritiskom samozvanih vođa nekakvih krovnih udruga, već su sami odlučili da neće izdati svoje mrtve suborce i da će se pojaviti na prosvjedu i odati priznanje ljudima koji su imali snage otvoreno, pred kamerama svjedočiti o svojim sudbinama.
Ovaj prosvjed je pokazao, barem nama braniteljima, da je prošlo vrijeme propisivanja onog što možemo ili ne za interes neke trenutne ili buduće vladajuće koalicije, barem za većinu nas. Ohrabruje da su se pojavili branitelji sa svih strana, od juga, zapada, sjevera i istoka zemlje, da nismo izdali vrijednosti Domovinskog rata, zajedništva, gesla jedan za sve, svi za jednoga.
Koliko god su danas vladajući promijenili retoriku oko prosvjeda, iako je Plenković jučer na pitanje o sankcijama rekao ” vidjeti će mo“, danas je ministar Kuščević, valjda videći da im se ništa nije dogodilo, da ih nitko nije ni spomenuo, a tko bi ih i spominjao jer su oni prolazni a Domovina vječna, biranim riječima govorio o prosvjedu, naravno sada sa sigurne udaljenosti, čak hvaleći prosvjed i čudeći se da nitko od HDZ-ovaca nije bio. Nakon onoga što je govorio prethodnih dana o prosvjedu, govoreći da ga neće ni biti, to graniči sa ismijavanjem žrtava, ali nije se čuditi njemu. To je čovjek koji danas pozdravlja sa Hvaljen Isus, a sutra potpisuje Instabulsku konvenciju kako bi postao politički tajnik HDZ-a.