Okrivivši medije za širenje pesimizma u hrvatskom puku, Plenković je ušao u bitku koju teško može dobiti bez obzira na to što pojačava svoj tim za odnose s medijima izvrsnom Sunčanom Glavak, vjerojatno shvativši da mu savjeti PR-a Macana ne donose pozitivne rezultate.
Kad su i Plenkoviću skloni mediji ili mediji pod kontrolom HDZ-a počeli kritički pisati o njegovim izjavama, znak je da se situacija mijenja. Iznenadna promjena verbalnog odnosa prema Predsjednici, kada s puno manje sarkazma i oholosti, Premijer ipak za razliku od prošlih dana, izjavljuje da je spreman pozorno saslušati prijedloge Predsjednice za rješavanje nagomilanih problema koji Hrvatsku vode u sunovrat. Je li se promjene događaju pod pritiskom dijela vodstva stranke koje je napokon shvatilo, a zadnji rezultati istraživanja javnog mijenja pokazuju pad potpore HDZ-u u zadnjih godinu dana čitavih 9%, da ovom Plenkovićevom politikom “ja i samo ja” gube svoju izbornu bazu koja se okreće drugim strankama ili apstinira čekajući neophodne promjene.
Plenković je napravio mnogo politički nepromišljenih poteza, vjerojatno vođen i izuzetnom potporom braniteljskih udruga i političara izniklih iz braniteljske populacije, te oduševljenjem dobrog dijela naroda da napokon i Predsjednica i Premijer pripadaju istom svjetonazorskom krugu očekujući povratak Tuđmanovštine i ponosne Hrvatske države.
Međutim, vrlo brzo se pokazalo da od toga nema ništa, te je prekidom koalicije a MOST-om, Premijer pokazao da mu je jači ego nego interes i stranke i države. Da je popuštao MOST-u i njihovim zahtjevima koliko popušta HNS-u i manjincima koji mu osiguravaju vlast, vjerojatno bi danas imali stabilnu i neucjenjivanu Vladu demokršćanskog političkog smjera. Pitanje je, je li to uopće bilo u interesu samog Plenkovića ili je od početka igrao skrivenu igru približavajući se političkom centru i skrećući naglo ulijevo varajući time one koji su mu dali svoj glas. Ovdje se ne radi o, kako to kaže Brkić, rušenju vlastite Vlade, jer ovo stanje s HNS-om i manjincima nema nikakve veze s vladom HDZ-a, što je jasno i ptici na grani.
Odnosom prema prvoj hrvatskoj Predsjednici pokazao je svoj pravi, neskriveni, politički smjer, iako je da ne zaboravimo, Grabar Kitarović ta koja je zemlju nakon 15 godina okrenula prema istinskim domoljubnim, demokršćanskim vrijednostima koje se dolaskom Plenkovića ruše kao kule od karata. Koliko god danas spočitavali Predsjednici neke političke korake, ipak u ovim vremenima je jedino ona imala jasno i javno izrečene političke stavove i pokrenula promjene na kojima joj, naravno, danas zamjeraju oni koji nikad i nisu željeli hrvatsku državu. Zašto se među njima našao i Plenković je veliko pitanje na koje će vjerojatno vrijeme donijeti odgovor.
Usvajajući zakone koji su izazvali potrese u HDZ-u i prvi puta izjašnjavanje saborskih zastupnika po savjesti, Plenković je pokrenuo lavinu koju je teško sada zaustaviti. Micanjem Stiera i Kovača, kao mogućih stranačkih suparnika, pokazao je nezrelost i nemogućnost da se uhvati u koštac s problemima koje su politički tajnici stranke iznijeli na Saboru u Lisinskom. Uistinu i Stier i Kovač osobno mogu biti zadovoljni Plenkovićevim zahtjevom za njihovu smjenu i to dugoročno ide samo njima u korist, jer su se time jasno distancirali od onog što provodi Predsjednik stranke.
A mi branitelji, iako mnogo puta izdani, možda ne od članstva i stranke, ali da od njene administracije i vođa, za neke mrvice sa stola svemoćnih, nastavljamo sami sebi kopati jamu iz koje se teško možemo izvući, jer prisjetimo se da je uvijek najlakše bilo političke probleme i odnose s EU i susjedima, pa i strankama, rješavati preko naših leđa, bespogovorno kao da smo mi, što bi rekao Gotovina, vodili svoj privatni rat, a ne rat za oslobođenje zemlje. U tom ulizivačkom odnosu prema nekim svjetskim hohštaplerima, visoku cijenu su platili upravo branitelji počev od Gotovine, Ademija, Norca, Bobetka koji je, zahvaljujući dragom Bogu, svojom smrću se spasio od daljnjeg progona, Brodarca koji je umro u neljudskim uvjetima u hrvatskom kazamatu, herojske smrti generala Praljka ne prihvaćajući osudu jer se borio za svoj narod, osude ostale petorice hrvatskih uznika i mnogih drugih za koje više i ne znademo i rijetko se sjetimo ako to odgovara trenutnim političkim podobnicima. I naravno, nije se stalo na tome, jer po nalogu treće razrednih europskih birokrata, koji danas npr. u Mađarsku ne bi mogli ni ući, otpuštaju se s posla članovi obitelji proganjanih branitelja, istražuju i procesuiraju prijatelji i poznanici, a braniteljske udruge uglavnom šute, osim pokojeg priopćenja. Političari su imali mogućnost se izvući od progona, branitelji ne.
Ali onda ljudi, narod, branitelji, svojim srcem i iskrenošću, nevezani za takve stranke i moćnike, staju u obranu proganjanih, svojih dojučerašnjih kolega, pa se sjetimo samo plakata za koje su nam službene vlasti zabranjivale da ih postavljamo na javne površine, te smo bili primorani tražiti privatne posjede kako bi istakli sliku Norca, Gotovine i drugih uznika.
I to je naša braniteljska istina, često prešućivana zbog višeg interesa i interesa pojedinaca, ali je jedini interes branitelja istina i ona nema cijenu, a posebno ne plaćenu mrvicama sa stola.
I ne zaboravimo, povijest je majka znanja i učiteljica života.