Foto:Boris Šćitar
Koga smatrate glavnim konkurentom na predstojećim predsjedničkim izborima?
Moj glavni protivnik na predstojećim izborima je Zoran Milanović, čovjek koji svoju taštinu stavlja iznad hrvatskog Ustava i institucija, čovjek koji od prvog dana svog mandata svojim djelovanjem omalovažava hrvatsku državu, a medijskim istupima politiku i javni diskurs svodi na razinu balkanske krčme. Uza sve to on, što se stalno zaboravlja, nije opovrgnuo ozbiljne optužbe da je, poput klasičnoga kvislinga, proljetos pozvao jednu stranu državu da se umiješa u unutarnje političke procese u Hrvatskoj.
Naravno, u prvom krugu predstoji mi i borba protiv dr. Dragana Primorca, kandidata vodstva Hrvatske demokratske zajednice (nipošto on nije kandidat i miljenik članstva i pristaša te stranke!). Kao što je široj javnosti poznato, izvan kampanje u koju ga je poslao Andrej Plenković, Primorac je tek pasionirani snimatelj selfija kojima otkriva svoj kompleks manje vrijednosti, trgovac medicinskim uslugama i trgovački putnik raznih inozemnih kompanija. Usput je čovjek koji na nemoralan način dotjeruje svoju akademsku karijeru te na svakom koraku bezočno krivotvori vlastiti životopis, pa samo vrlo naivni mogu misliti da im on danas govori istinu i da im sutra ne će lagati.
U skladu s time, Primorac kao svojedobni miljenik i štićenik Ive Sanadera, ni uz potporu Ive Josipovića, Rade Šerbedžije i njima sličnih ne bi mogao u jednom doista demokratskom natjecanju dobiti značajniji broj glasova. No, s ukradenom etiketom HDZ-a i uz disciplinske mjere kojima se članovima te stranke prijeti za slučaj neposluha (opet će, nema sumnje, partijski cerberi zahtijevati da se osobne iskaznice fotografiraju skupa s glasačkim listićima!), realno je očekivati da će Primorac ipak dobiti poneki postotak. No, to mu ne će biti dovoljno za drugi krug.
Druge kandidate s tzv. desnice – one koji su svoju kandidaturu nagovijestili ili one koji će u izbornu bitku biti tek poslani kako bi razbili biračko tijelo i time olakšali Milanovićev i Primorčev položaj – ne želim ni podcjenjivati ni vrijeđati, ali njihovom kandidaturom na razbijam glavu, jer mislim da je hrvatskim biračima stvar prilično jasna.
Jeste li već prikupili potrebnih 10.000 potpisa za podnošenje kandidature?
Ne, jer prikupljanje potpisa nije ni moguće prije nego što Vlada raspiše izbore. Ako je suditi po broju volontera koji su mi se dosad javili– a nemojte zaboraviti da do danas nisam dobio ni jedne sekunde na nekoj od televizija s nacionalnom frekvencijom niti je u bilo kojem dnevnom listu objavljen ijedan razgovor sa mnom (štoviše, prešućivan sam i u velikoj većini anketa!) – ne će to biti neki problem.
Hrvati znaju pravilno protumačiti koliko vrijedi kandidatura čovjeka kojega se organizirano prešućuje čak i onda kad uz njega javno stane 200-300 poznatih pojedinaca, među kojima je nekoliko akademika, više od stotinu doktora znanosti, sveučilišnih nastavnika i umirovljenih visokih časnika Hrvatske vojske iz svih hrvatskih zemalja, pa im se pridruže popularni pjevači, glumci i vodstva čitava niza nadstranačkih hrvatskih udruga i organizacija iz zemlje i inozemstva.
Na čemu temeljite svoj izborni optimizam, zašto bi netko trebao glasovati baš za Vas?
Zbog toga što zastupam program koji je izvađen iz duše velike većine hrvatskog naroda, onoga njegova dijela koji u ovim turbulentnim vremenima, kad se nalazimo usred neobjavljenoga trećega svjetskog rata, želi povratak svojim kršćanskim i narodnim korijenima te svoju reafirmaciju u zapadnome, srednjoeuropsko-sredozemnome kulturnom krugu kojemu pripadamo toliko stoljeća.
Upravo to je onaj zajednički nazivnik koji je, usprkos strahovitoj medijskoj blokadi kojoj sam izložen, oko mog programa mobilizirao toliko javnika i uglednika. Oni u mnogim stvarima misle različito, različita su njihova životna i politička iskustva, ali im je svima zajednička ljubav prema Hrvatskoj i svijest da je danas opet potrebno svrstati se uz jedan program koji je istodobno i hrvatski i europski, program koji inzistira na njegovanju hrvatskog identiteta i obrani hrvatskih prava, ali svojom snošljivošću i demokratskom otvorenošću privlači i one koji misle drugačije. Hrvatskoj je dosta bahatosti, uskogrudnosti i isključivosti.
Vidite li se u drugom krugu?
Naravno, jer hrvatski su birači puno naučili iz dosadašnjih promašaja kako na predsjedničkim, tako i na saborskim izborima. Oni ne će ponovno nasjesti na klopke i isprazni verbalni radikalizam kojim ih se s raznih strana mami uz pomoć skupo plaćenih reklama. Oni znaju da je svaki glas koji ne daju meni, zapravo glas za Milanovića, jer jedino ja u drugom krugu mogu obuhvatiti široki krug birača od centra do desnice.
Na koji dio biračkog tijela računate?
Računam na cijeli hrvatski narod, na sve one koji se vesele hrvatskim pobjedama na bilo kojem polju. Zato ponekad figurativno kažem da su moji birači onih pola milijuna Hrvata koji su sa suzama radosnicama dočekali hrvatsku nogometnu reprezentaciju pri povratku iz Rusije 2018., i onih stotinu i više tisuća koji su u kolovozu ove godine slavili na koncertima u Imotskome i u Dugopolju. Obraćam se svim slobodnim ljudima koje ne vežu partijski okovi; svima kojima je dosta korupcije i kriminala; veteranima koji još sanjaju modernu i uređenu državu; mladima kojima cvatući nepotizam ugrožava budućnost i umirovljenicima koji jedva sastavljaju kraj s krajem.
U ideološkom smislu smatram da osobito mogu računati na onaj dio hrvatskog naroda koji se svrstava od centra nadesno. Svi izbori od 1990. do danas pokazuju da tom dijelu biračkog spektra pripada oko dvije trećine hrvatskih birača, a od svih kandidata ja sam jedini koji može odgovoriti očekivanjima sviju njih, jer – svatko zna što sa mnom dobiva, i što mojim izborom ne može izgubiti.
Ja nisam nikad trgovao svojim uvjerenjima, niti sam se ikad udvarao onima na protivnoj strani političkog spektra. Ostali jamče kontinuitet dosadašnjeg modela upravljanja državom, ja sam jamstvo diskontinuiteta. Umjesto korumpirane i podijeljene zapadnobalkanske gubernije, ja pozivam u borbu za slobodnu, neovisnu hrvatsku državu, državu koja poštuje demokratske standarde i svoje međunarodne obveze, ali nikad ne zaboravlja svoje najbolje kćeri i sinove koji su za nju dali svoje živote i zdravlje, i ne žrtvuje budućnost naroda u korist povlaštene manjine.
Imate li podršku i neke stranke, bivši ste pravaš, ako se ne varam? Uz logistiku stranke bilo bi lakše na izborima?
Otkad znam za sebe odgajan sam na Starčeviću i na Matošu, o obojici sam napisao mnoštvo tekstova, čak i knjiga, s obojicom ću, nema sumnje, dočekati i ovozemaljski kraj. Nisam, dakle, „bivši pravaš“. Zahvalan sam za potporu svima koji mi ju daju, ali nisam prosio potporu nijedne političke stranke, niti sam pokleknuo pred pokušajima da me se ucijeni ili kupi, a takvih je pokušaja itekako bilo!
Ne zaboravimo, stranka, partija, već po definiciji zastupa interese jednog dijela birača, ponekad samo interese pojedinih poslovnih grupacija koje kroz politiku promiču svoje poslovne ciljeve. Predsjednik države mora predstavljati i zastupati cijeli narod, pa ne smije imati obveze prema nekoj političkoj stranci, jer stranačke oligarhije i stranački interesi vrlo su rijetko interesi cijelog naroda. Kod kojekakvih tajkuna i oligarha to je još manje posrijedi: njihovi su interesi uvijek u suprotnosti s interesima tzv. običnog čovjeka. A ja se obraćam upravo tom običnom čovjeku i hrvatskom narodu, a ne tzv. elitama.
S obzirom na postojeće ovlasti predsjednika Republike, što bi Vam bili prvi potezi u slučaju da uspijete i pobijediti?
Prvo bih nastojao uspostaviti civiliziran dijalog i suradnju s Vladom, jer to nameće hrvatski Ustav, a žurno rješenje današnjih nesporazuma između dvaju zagrebačkih brda zahtijevaju današnje prilike u svijetu. Potom bih učinio sve što je moguće da se ostvare preostale točke moga objavljenog programa, simbolički nazvanog „30 točaka“. To je u prvom redu inicijativa za promjenu postojećega političkog i izbornog zakonodavstva.
Smatrate li današnje ovlasti predsjednika zadovoljavajućima?
Ne, to sam u svom programu detaljno razradio. No, ni u kojem slučaju ne bih nijednom pojedincu, pa ni predsjedniku Republike, dao pravo da samostalno donosi strateške odluke. Između njega i takvih odluka uvijek mora stajati volja naroda izražena na referendumu ili odluka Hrvatskoga državnog sabora.
Dragana Primorca ste javno izazvali na šetnju po središtu Zagreba, kako bi se vidjelo koga će prolaznici više tražiti za fotografiranje. Ali, priznat ćete da HDZ, koji njega podržava, ima jaču logistiku nego što možete Vi sami organizirati. Kako mislite tome doskočiti?
Mogu shvatiti da je ta bezazlena usporedba izazvala određenu medijsku pozornost, no razlike između mene i toga bivšeg Sanaderova ministra neusporedivo su veće i važnije od broja fotografija na nekoj ulici. A kad bi logistika i organizacija odlučivale, onda bi Hrvatska koja je 1990./91. bila u povojima, pokleknula pred Jugoslavijom i JNA, zar ne? A nismo pokleknuli, jer su srce i samoprijegor u ono doba vrijedili puno više od željeznih cijevi, baš kao što danas vrijede više od partijskog posluha!
Da “pokupite” glasove desnice i desnog centra i uđete u drugi krug, kako biste pobijedili aktualnog predsjednika Milanovića, koji ima najbolje izglede po dosadašnjim anketama?
Vrlo lako. Milanović je čovjek koji o svačemu znade ponešto, ali ni o čemu ne zna dovoljno. On nikad nije ništa radio niti je što uradio – osim što se pokazao najneuspješnijim predsjednikom vlade koji je pritom rastočio vlastitu stranku – pa ni sada, nakon skoro pet godina njegova predsjedničkog mandata nitko nije u stanju identificirati nijedan njegov uspjeh. Ne ulazim pritom u njegove privatne poslovne aktivnosti, jer – bavljenje time nije u djelokrugu predsjednika države.
Slobodna Dalmacija, razgovarao: Hrvoje Prnjak