Pitomo srijemsko selo Tovarnik, na krajnjem istoku Hrvatske svake godine na današnji dan prisjeća se svojih tragično preminulih mještana i tuguje. Naime, tog 31. siječnja 1998. godine na tamošnjem groblju pokopani su posmrtni ostaci 48 Tovarničana, ekshumiranih iz masovne grobnice…
Među žrtvama bio je i tovarnički župnik vlč. Ivan Burik, jedini katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu.I on je pokopan tog dana. Dugogodišnji župnik u Tovarniku tako je podijelio svojih župljana te im se i u smrti pridružio.
Tijekom Domovinskog rata ukupno je stradalo 72 mještana Tovarnika koji su u rujnu 1991. okupirali JNA i četnici. Tada je, počela kalvarija nevinih civila ovog malenog mjesta. Kuće su im porušene i spaljene, a oni su ili ubijeni ili odvedeni u srpske koncentracijske logore, žene su silovane…
Nosili bijele vrpce kao Židovi žute zvijezde
Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.
Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su da, poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.
– Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik, vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu – kazuje nam je Antun Ivanković, predsjednik udruge Ante Starčević – Tovarnik.
Sramotne kazne
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za počinjenje ratnog zločina 1991. godine u Tovarniku osuđeni ukupno na 42 godinu zatvora.
– Na trojicu okrivljenika primijenili su Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima. No, najgore je što se nikome od nepravomoćno osuđenih na teret ne stavlja niti jedno ubojstvo u Tovarniku, a nalogodavci tih zločina i danas šeću slobodni – ističe Antun Ivanković.
Povodom 22. obljetnica ukopa posmrtnih ostataka 48 tovarničkih Hrvata, žrtava srpske agresije, nedavno je objavljena knjiga „Svjedočim – obrana i stradanje Općine Tovarnik u Domovinskom ratu“, u nakladi Općine Tovarnik.
Donosimo u cijelosti svjedočenja dvojice preživjelih Tovarničana, opisanih u knjizi, o događanjima u Tovarniku 1991.godine
Dragan Hajduk: Ni jedan dan bez batina
Živio sam u Tovarniku gdje sam 23. rujna 1991. godine zarobljen i odveden u Cvejićevu kuću. Odveli su me Radoslav Stanimirović, Branislav Jerković i još jedna meni nepoznata osoba. Svi su oni bili u »milicijskoj odori« i imali su dugo oružje.
Prvoga dana u Cvejićevoj kući mene i Tomislava Ivkovića (Subašu) naizmjence su tukli Željko Krnjajić, koji je vodio i ispitivanje, Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Dragan Sedlić i Savo Ivanović. Bio sam vezan za stolicu – ruke su mi bile vezane ljepljivim trakama za naslon stolice, a noge za noge stolice. Zadali su mi pedesetak udaraca rukama i nogama, a Dušan Stupar tukao me je palicom dužine 40-50 cm, nakon čega sam pao u nesvijest te su me odveli u susjednu prostoriju.
Dragan Hajduk
Vratili su se kasnije kada sam se osvijestio i ponovno me odveli na ispitivanje. Tukli su me naizmjence svi koji su se nalazili u prostoriji. Prilazili su mi s leđa pa ih nisam sve mogao dobro vidjeti, ali sam ih sve poznavao po glasu pa sam potpuno siguran da su me tukli Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Dragan Sedlić i Željko Krnjajić.
Te prve noći u Cvejićevoj kući svi oni tukli su me još dva puta, i opet su to bili Željko Krnjajić, Miloš Stanimirović, Dragan Sedlić, Savo Ivanović i Dušan Grković.
Toga prvog dana su me čak tri puta prikapčali na agregat s kojeg su puštali struju, a agregatom je upravljao Dušan Stupar. Uz batinanje i struju padao sam u nesvijest. Batine sam dobivao svaki dan dok sam bio u Cvejićevoj kući.
Jednom prilikom čuo sam rafal, nakon čega je u prostoriju ušao Željko Krnjajić, a na nogama je imao krvave čizme. Tražio je od mene da mu ih obrišem, ali izmučen batinama to nisam mogao učiniti. Bilo mi je svejedno što će se dogoditi.
Željko Krnjajić prvo me je udario šakom, od čega sam pao, a onda me je udario desetak puta nogama po tijelu i rekao da je tako obrisao čizme. Jednom me je Krnjajić izveo iz Cvejićeve kuće u dvorište ruku vezanih lisicama. Trebao sam biti strijeljan, ali su naišli Živan Stanimirović zvani Brico i Živorad Medić, a ja sam uspio viknuti: Žile! Njih su dvojica nakon toga ušla u kuću pa vjerujem da su se zauzeli za mene tako da me nisu streljali. Branislav Jerković i Radoslav Stanimirović gotovo svakodnevno su dolazili po mene pa sam morao utovarivati pokućstvo, stoku i ostalo u kamione koji su onda sve to odvozili u Srbiju. Miloš Stanimirović mi je ekserom probio uho i više me puta nožem ubo u leđa i vrat, od čega su mi ostali trajni ožiljci.
Nisam vidio ni jedno ubojstvo u Tovarniku, ali sam čuo Miloša Stanimirovića kako govori: Ubio sam Mirka Grgića šumara, sad mogu ubiti i tebe. Vidio sam da i drugi zarobljenici u Cvejićevoj kući imaju modrice, čuo sam jauke kada su ih ispitivali, ali nisam vidio tko ih je tukao.
Osim mene u Cvejićevoj je kući u to vrijeme bilo još dvadesetak zarobljenika, među kojima su bili Krešo Puljić i Ilija Džambo koji su ubijeni, Mirko Markutović, Pavo Donković i neki stariji ljudi. Moju je kuću zapalila tetka Katica Maljković, rođena sestra moje majke. Kada je to učinila, rekla je da je zapalila kuću ustaškinje.
U Cvejićevoj sam kući bio 10-15 dana, nakon čega sam odveden u Šid, a onda poslije nekoliko dana u logor Begejci. Iz Begejaca sam na koncu razmijenjen te sam došao na slobodni dio Republike Hrvatske, a u Tovarnik sam se vratio kad je došla hrvatska vlast.
Đuro Dominiković: ‘Plava soba« u kući dr. Cvejića’
Zarobljen sam četiri-pet dana nakon pada Tovarnika zajedno s još 25 osoba. Čim su nas zarobili, počeli su nas tući. Nije mi bio poznat onaj koji me je tukao. U to su vrijeme u Tovarniku bila oklopna vozila bivše JNA iz Valjeva.
Televizijska ekipa je nešto snimala. Na nekoliko metara udaljenosti vidio sam Vojislava Stanimirovića. On, Vojislav Stanimirović, mogao je poznavati osobu koja me je tukla.
Đuro Dominiković
Miju Ivančića, koji je bio bolestan, Stanimirović je izvukao. Inače je Stanimirović dolazio i u »plavu sobu« u kući dr. Cvejića, tj. u prostoriju u kojoj se tuklo zarobljenike. Vojislav Stanimirović došao je i utvrdio smrt Ante Markanovića, koji je umro od batina.
Međutim, ne mogu reći da je Stanimirović ikoga tukao.
Nakon što sam zarobljen 24. rujna 1991., najprije sam odveden u Šid, a onda u Mitrovicu. Grupa u kojoj je bilo 25 zarobljenika, u kojoj sam bio i ja, vraćena je 30. rujna 1991. godine u Tovarnik, u kuću dr. Cvejića. Prve su nas noći po povratku odvodili u »plavu sobu« i tukli.
Nisam vidio tko me je tukao; bilo je tu pripadnika krajiške milicije, rezervista bivše JNA, osoba s kokardama, pet osoba s bijelim opasačima i u šarenim uniformama.
Sjećam se da je Ante Markanović preminuo 1. listopada 1991. godine, oko 8 sati ujutro, od posljedica batinanja. Njegovo je tijelo zamotano u deku i odneseno na groblje. Istoga dana, 1. listopada 1991. godine, iz kuće dr. Cvejića odvedeno je deset ljudi, nakon čega su svi ubijeni.
Dana 6. listopada 1991. godine uspio sam pobjeći u Šid odakle sam otišao u Bosnu i Hercegovinu, u svoje rodno selo.
Inače, u periodu od 1. do 6. listopada 1991. godine bio sam zadužen za spremanje obroka zarobljenicima u kući dr. Cvejića. Kuhao sam u šupi koja se nalazila iza kuće, a osim toga sam išao i na prisilni rad. Sve nas zarobljenike koji smo morali ići na prisilni rad čuvali su Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dragan Sedlić, Dušan Grković, Milan Devčić i Željko Krnjajić, koji je bio zapovjednik krajiške milicije.
Miloša Stanimirovića vidio sam odjevenog u zelenu vojničku uniformu, naoružanog, ispred kuće dr. Cvejića. I svi ostali spomenuti bili su naoružani. Nisam vidio tko tuče zarobljenike u kući dr. Cvejića.
Čuo sam 2. listopada 1991. godine, dan nakon što je ubijeno deset zarobljenika odvedenih iz kuće dr. Cvejića, da su iz Beograda došli neki ljudi i galamili te ispitivali tko je naredio ubojstva zarobljenika jer da će zbog toga biti odmazde, tj. da će zato biti ubijeno njihovih deset ljudi. Onoga dana kada sam zarobljen na predjelu zvanom »Vrbare«, negdje oko dva kilometra od Tovarnika, na području Srbije, ubijeni su Pavao Hapčak zvani Baja i Marin Lovrić zvani Džindža. Ubila ih je ista ona osoba koja je i mene tukla.
A.G.