Razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata na jugoslavenskom je prostoru obilježeno među ostalim i beskrupuloznim prekrajanjem prošlosti, pogotovu svega onoga što se događalo u vrijeme ovog ratnog sukoba i neposredno nakon njega…
Jugoslavenska Komunistička partija i njezin Agitprop izvršili su temeljitu i sveobuhvatnu reviziju tada recentne povijesti prema svojim ideološkim kriterijima i političkim potrebama. Tako je stvorena crno-bijela slika prošlosti u kojoj su jedino oni (komunisti) i partizanski pokret bili “bezgrešni”, “pravedni” i “humani”, dok su svi ostali manje-više trpani u isti koš i nazivani “zločincima”, “krvnicima”, “dželatima”, “izrodima” itd., itd.
Posebno nečasno mjesto u tom nizu “narodnih neprijatelja” bilo je “rezervirano” za ustaše i oni su prokazani kao “najveći i najgori zločinci koje je upoznao ljudski rod”. Konstruiranje jasenovačkog mita (krajem 60-ih godina) dalje snaži ovu velikosrpsko-komunističku matricu i tako se zaokružuje bolesna, zloćudna, rasistička teorija o “genocidnosti” hrvatskog naroda koja je već od ranije imala svoj oslonac u potpuno neutemeljenim optužbama na račun Katoličke crkve i kardinala Alojzija Stepinca (nazivalo ih se, a ne rijetko se to i danas čini, “duhovnim začetnicima genocida”), HSS-a i pogotovu domobranskog i ustaškog pokreta. Hrvati (dakle, ne samo ustaše, domobrani, HSS-ovci, građanski i intelektualni sloj, nego Hrvati kao narod!) su tako kolektivno stigmatizirani, pa čak (kad su u pitanju masovni zločini) stavljani ispred nacista i trupa SS-a, što je samo po sebi jedna vrsta teško razumljive perverzije koju se racionalno ne može objasniti.
Tako je monstruozna konstrukcija što ju je započeo komunistički agitator i plaćenik Viktor Novak (koji je u vrijeme rata u Beogradu aktivno podržavao nacističke okupacijske trupe i bio potpisnik Apela srpskom narodu kojim se tražila bezuvjetna pokornost Nijemcima i oštro osuđivalo svaki pokušaj otpora) svojim naručenim pamfletom Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (Zagreb, 1948.) dobivala sve zloćudnije oblike i dimenzije i u daljnjoj kampanji Agitpropa i partijskog aparata u cjelini dovela do toga da se kod velikog dijela komunista i Srba i dalje podgrijavala mržnja prema svemu što je hrvatsko.
“Skojevac” iz mašte koji nikad nije bio u Villefranche de Rouergu
Bolesna opsesija i težnja da se po svaku cijenu svi događaji i činjenice usklade s njihovom lažnom slikom Drugoga svjetskog rata, sezala je od razine ključnih zbivanja i procesa, sve do onih sporadičnih i manje važnih epizoda, kao što je, primjerice, slučaj pobune pripadnika 13. SS divizije Handžar u francuskom gradiću Villefranche de Rouerge, rujna 1943. godine.
U vrijeme nakon kapitulacije Italije i sve većih potreba nacista za svježim snagama na frontama diljem Europe, ustaški je poglavnik dr. Ante Pavelić na temelju dogovora s Hitlerom počeo novačiti hrvatske i muslimanske mladiće s područja NDH u SS postrojbe.
Ovo svježe “topovsko meso” koje se slalo na klaonicu u već izgubljenom ratu, osiguravano se uglavnom mobilizacijama poslije čega su mladići otpremani u Zemun i dalje u centre iz kojih su prema potrebi trebali biti raspoređeni na pojedine dijelove fronte.
Jedna od takvih postrojbi (13. SS Handžar divizija) bila je stacionirana i u gradiću Villefranche de Rouerge, na jugu Francuske.
Dana 17. rujna 1943. godine, oko dvije stotine njezinih pripadnika, predvođenih Nikolom Vukelićem, Feridom Džanićem, Eduardom Matutinovićem i Luftijom Dizdarevićem, diglo se na oružanu pobunu protiv nacista. Ustanak je ugušen u krvi, a velika većina aktera je poslije stravičnog mučenja pobijena. Organizatori pobune su strijeljani na licu mjesta, a spasio se samo jedan od njih (Matutinović), skrivajući se danima u kanalizacijskim cijevima ispod ulica Villefranche-a, nakon čega se uspio prebaciti u radni logor u Wuppertal i kasnije u Hrvatsku.
Nakon rata, komunisti su i ovu tragičnu epizodu nastojali iskoristiti u propagandne svrhe i okrenuti sebi u korist, pa je pobuna prikazana kao operacija koju su planirali i vodili njihovi istaknuti članovi.
U cijelu priču naknadno je ubačen Božo Jelinek, član SKOJ-a (koji nikada nije bio u ovom mjestu i nema nikakve veze s pobunom). Ne bi li se skrili tragovi, zataškala prava istina i stvorio novi komunistički mit, a također je inscenirana i pogibija jedinoga preživjelog iz najužeg vodstva organizatora – Eduarda Matutinovića. Njemu je u istočnoj Slavoniji, prosinca 1944. godine, u vrijeme kad je dragovoljno odlazio u partizansku jedinicu, namještena prometna nesreća (tako što je podmetnuta mina pod kamion kojim se prevozio). Ozbiljnu sumnju u to da je bila posrijedi nesreća izrazila je i njegova najbliža rodbina.
Titovi komunisti su, dakle ovu pobunu poslije rata pripisali sebi i svojoj “slavnoj epopeji”, iako sve činjenice govore u prilog tomu kako ne samo da nije bila riječ o komunistima, nego oni s time nisu imali nikakve veze.
Komunistički mentalni sklop jednostavno nije mogao podnijeti činjenicu da je i među onima koji su na različite načine završavali u SS trupama bilo protivnika nacizma i Hitlera, utoliko prije što je ovdje riječ o Hrvatima i muslimanima. Njima istina nikako nije odgovarala jer bi narušila crno-bijelu sliku svijeta koju su stvarali veličajući preko svake mjere svoju “antifašističku borbu” i usput ocrnjujući sve one koji ideološki nisu bili na istoj liniji s njima.
Publicist i novinar Zijo Sulejmanpašić koji se bavio ovim slučajem objavio je knjigu 13. SS divizija Handžar – istina i laži (Zagreb, 2000.) i u njoj pomno analizirao sva događanja vezano za ovaj događaj, te nepobitno utvrdio kako nigdje nema spomena nikakvoga Bože Jelineka. Uz to, autor je i sam izričito potvrdio da se on ne spominje ni u jednom relevantnom dokumentu ili izvoru iz tog vremena kao sudionik pobune, pa čak niti u izvješćima njemačkih obavještajaca koja su detaljno obrađivala tijek pobune i poimence navodila sve njezine aktere. Prema iskazu Zije Sulejmanpašića, ni Mihaljek, Švajger, ili bilo koji drugi preživjeli nigdje ne spominju Jelineka ni jednom jedinom riječju (izjava u TV dokumentarcu Silvije Luks, “Izgubljeni svjedoci”, HTV 1 program, prikazan 31.10.2005.).
Na mjestu događaja je unatoč svemu poslije rata postavljena spomen-ploča na kojoj stoji da je riječ o “jugoslovenskim antifašistima i komunistima“, a putem diplomacije se uspjela isposlovati i eksteritorijalnost ovoga spomen-područja u korist tadašnje Jugoslavije.
Mjesno stanovništvo ovog francuskog gradića i danas se sjeća spomenute pobune. Mnogi od njih svjedoče o hrabrosti hrvatskih i muslimanskih mladića, kao i o tomu da je tamošnji Francuski pokret otpora također pokušao prisvojiti ovu pobunu kao djelo svojih aktivista (iako je općepoznato da su prve njihove organizirane aktivnosti vezane za studeni 1943. godine).
Jedna od ulica u Villefranche de Rouergu i danas nosi naziv Avenue des Croates (Avenija Hrvata), ali komunistička spomen ploča sa zvijezdom petokrakom na spomeniku podignutom u znak sjećanja na pobunjenike i danas stoji netaknuta.
Do sada je u jednoj masovnoj grobnici pronađeno 156 tijela pobunjenika, ali broj nije konačan. Imajući u vidu pravu istinu, nije čudo da komunističke jugoslavenske vlasti nisu činile ništa na identifikaciji žrtava i utvrđivanju okolnosti samih događaja; jer to je moglo samo štetiti njihovoj verziji “istine” o pobuni u ovom malom francuskom gradiću.
Poslije više desetljeća zaborava, na događaj u Villefranche de Rouergu podsjetila je hrvatska televizijska novinarka Silvija Luks, koja je posjetila mjesto događaja, istražila sve okolnosti (uključujući dokumenta, izjave svjedoka itd.) i o tomu objavila zapaženu reportažu koju je emitirala Hrvatska televizija u svibnju 2005. godine. Vezano za ovaj slučaj, ista je novinarka u još dva navrata iznijela nove dokaze u svojim dokumentarnim filmovima prikazanim 31.10. i 01.11. 2005. godine – Izgubljeni svjedoci i Vijak u mostu – također na HTV-u.
Na stručan i kompetentan način, temu je obradio i dr. Mirko Grmek (Hrvat, hrvatski i francuski akademik, doktor medicinskih znanosti, znanstvenik s brojnim značajnim dostignućima na ovom polju) u svojoj knjizi Buntovnici iz Villefranchea (u Zagrebu je predstavljena 2006. godine), gdje na temelju brojnih dokaza, dokumenata i svjedočenja dokazuje što je prava istina i tko se to pobunio u ovom francuskom gradiću. Spomenuti intelektualac i znanstvenik (umro 6.3.200. godine u Parizu) koautor je još jednog značajnog publicističkog djela: ETNIČKO ČIŠĆENJE – Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Zagreb, 1993. U ovoj knjizi, on, Neven Šimac i Marc Gjidara tragom povijesnih izvora (i to onih autentičnih – srpske provenijencije) dokazuju genezu i kontinuitet velikosrpske ideologije i njezine pogubne učinke kroz više od stotinu godina, zaključno s agresijom na Hrvatsku i BiH 1991/92. godine.
Petokraka još uvijek stoji na spomeniku u Villefranche de Rouergu
Krajem 2005. godine, činilo se da je došlo do izvjesnog pomaka u smislu prihvaćanja istine. Brojni svjedoci i nesporni dokazi s detaljnim podacima o tomu tko su uistinu bili oni koji su digli pobunu i u njoj sudjelovali, rezultirali su ipak promjenom stava francuskih vlasti. Bilo jer čak i najava kako bi u dogledno vrijeme spomenik s petokrakom koji još uvijek stoji u Villefranche de Rouergu trebao biti uklonjen, čime bi konačno bila stavljena točka na još jednu od nebrojenih komunističkih laži.
Pitanje je, međutim, kada će do toga doći. Francuzima do istine baš i nije naročito stalo, a pogotovu našim sljedbenicima Komunističke partije čiji se mentalni sklop nije promijenio unatoč protoku vremena i svim podastrtim dokazima i činjenicama iz kojih je posve jasno kako se njihova historiografija sastoji od čitave šume laži i konstrukcija koje nemaju nikakve veze sa stvarnim događajima i istinom.
Hrvatska čak, ne samo da ne primjenjuje obvezujuće rezolucije o osudi komunističkog totalitarizma i njegovih masovnih zločina – uključujući i najnoviju Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) – nego ih u cijelosti prešućuje i ignorira na jedan krajnje sramotan, nedostojan i nedopustiv način!