Dana 13. veljače 1991. godine, Ured predsjednika Republike Hrvatske odgovorio je srpskom fašistu, ratnom huškaču i četničkom ideologu, lideru četničko-monarhističke stranke Srpski pokret obnove, piscu knjiga-ubojica (Nož, Molitva prva, Molitva druga) čiji je jedini cilj bio na tragu srpskih teza o “naplati duga u krvi” posijati mržnju i razdor između Srba na jednoj i Hrvata i muslimana na drugoj strani, Vuku Draškoviću, na provokativno pismo što ga je ovaj uputio na ime predsjednika dr. Franje Tuđmana i u kojemu jezikom otrovne mržnje govori o Hrvatskoj, hrvatskome narodu i novoj demokratskoj vlasti u Republici Hrvatskoj…
U odgovoru se među ostalim kaže:
“(…) Ton Vašeg pisma, izrečene prijetnje, pa i uvrede, otklanjaju mogućnost da Vam predsjednik Tuđman osobno odgovori. (…) Potrebno je nepristranim stručnjacima i ozbiljnim ljudima omogućiti da ocijene autentičnost optužbi na kojima neki vojni i politički krugovi, a očito i Vi, gradite optužbu hrvatskog naroda. Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Nadamo se da se ne zauzimate za ljude iz terorističkog podzemlja u kakve spada uhićena Arkanova grupa. Ali čak i onda kad bi bili sasvim u pravu da su hrvatskom vodstvu ‘potčinjene povampirene aveti Endehazije’ (…) ‘teroristi i umobolni ljudi’, od Vas bi se očekivalo da svoj neprikriveni prezir ne proširujete na cijeli hrvatski narod. Jer, Vi u pismu tvrdite da je ‘ustaška Hrvatska, gospodine Tuđman, i moralno, i civilizacijski, i vojnički i razumski i u svakom pogledu – invalidna da diktira uslove svog opstanka u Jugoslaviji ili odlaska iz Jugoslavije’. Čini se da je Vama jedino logično i normalno da hrvatskom narodu takve uvjete diktira Srbija. Povijest je pokazala da Srbija nije bila sposobna da se ni ‘moralno, ni civilizacijski, ni vojnički, ni razumski’ nametne Hrvatskoj. Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata – prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije – izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a? Znate li uopće (želite li znati?) da je u najpresudnijim bitkama na Neretvi i Sutjesci bilo najviše Hrvata? Odakle Vam ili bilo kome pravo na starateljstvo nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, na razoružavanje njezine Teritorijalne obrane uoči slobodnih izbora (zapravo, odmah nakon izbora, op. a.), na prijetnje Hrvatskoj dobrovoljačkim odredima iz Srbije i Crne Gore, na dreku zbog naoružavanja legalnih organa hrvatske policije? Vrijedi li uopće bilo kakav argument protiv mržnje s kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate?
Zato, ako se pozivate na razum, koji bi zbilja morao prevladati, ne prijetite teritorijalnim komadanjem Republike Hrvatske i ne sudjelujte u bjesomučnoj hajci protiv svega što nosi hrvatsko ime. Ne podcjenjujte ni razum srpskog naroda koji će, nadamo se, znati, ako ga natjerate da iz Srbije dođe na komadanje Hrvatske, presuditi o tome što je obrana slobode, a što osvajački pohod.”
(Izvor: Ured predsjednika RH; Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989.-1998., Hrvatski informativni centar, Zagreb 1998., str. 41.; istaknuo: Z.P.)
Podsjetimo kako je svoje pismo okorjeli šovinist i ratni huškač Vuk Drašković poslao u vrijeme kad je u Hrvatskoj već čitavih godinu i pol na djelu otvorena teroristička pobuna radikalnog dijela Srba iz ruralnih područja koji su se naoružavali preko srbijanskog SDB-a i KOS-a JNA u namjeri izazivanja krvoprolića.
Budući da su sve dotadašnje akcije srpskih šovinista i četnika (pa i njihovi masovni mitinzi s istim ciljem – izazivanja sukoba između Hrvata i Srba – koji su se u Hrvatskoj organizirali uz pomoć četnika iz Srbije od 28. veljače 1989. godine) završile neuspješno, jer Hrvati unatoč svemu nisu nasjedali na ove srpske provokacije, velikosrpski fašisti iz Beograda su nastavljali sa svojim specijalnim ratom. I Drašković je bio dijelom toga u jednakoj mjeri kao i režim čiji je “protivnik” tobože bio. Njegovo “protivljenje” režimu sastojalo se isključivo u tomu što se po svaku cijenu htio dočepati vlasti – i to je bila jedina točka neslaganja između njega i Miloševića.
Našu javnost treba podsjetiti kako je Vuk Drašković (koji je do smrti Josipa Broza Tita bio komunistički poslušnik – dugogodišnji šef Ureda komunističkog moćnika Mike Špiljka, novinar TANJUG-a, apologet tadašnjeg režima i veliki protivnik Draže Mihailovića i četničke ideologije) već 1982. godine objavio svoj prvi huškački literarni pamflet prožet patološkom mržnjom prema Hrvatima i bosanskim muslimanima (roman Nož) koji je tiskan novcem četničke emigracije uz prešutno odobrenje tadašnjih komunista (koji su zažmirili na oba oka).
Već u svibnju 1991. godine, iz pomoć beogradskog kriminalca (trgovca auto-otpadom) Branislava Matića Belog koji mu je bio financijer i Đorđa Božovića Giške (također kriminalca s međunarodnom reputacijom čije je usluge koristila komunistička UDB-a za likvidacije emigranata – Hrvata, Albanaca i drugih), Drašković stvara vojno krilo svoje stranke, tzv. Srpsku gardu, koja se ubrzo nakon pokolja nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja 1991. godine) okuplja u okolici Beograda. Mada je formalno ustrojena 4.8.1991. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=p9RR1XlTiVQ), njihove su akcije započele prije – pogotovu one propagandne.
Nakon agresije na Hrvatsku i otpočinjanja otvorenih ratnih sukoba, Draškovićevi ekstremisti se počinju grčevito otimati za ratne zasluge s drugim četničkim i dobrovoljačkim formacijama, pa povremeno dolazi i do sukoba među njima, pri čemu su samo u jednome bili potpuno složni: u nakani istrebljenja svega što nije srpsko.
U vrijeme kad međunarodna zajednica Miloševiću uvodi sankcije zbog rata u BiH (1993/94.), Drašković se u još većoj mjeri počinje distancirati od Miloševića, ali i dalje radi na rehabilitaciju “Ravnogorskog četničkog pokreta” i uzdizanju kulta Draže Mihailovića i drugih četničkih koljača i zločinaca.
Radikalni Draškovićev SPO se zahvaljujući ovom obratu uključuje u DOS (Demokratsku opoziciju Srbije) i nakon rušenja Miloševića (2000. godine) dio je vlasti, pa njegov lider u razdoblju ožujak 2004/svibanj 2007. obnaša i dužnost ministra vanjskih poslova Državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Vuk u janjećoj koži koji je kao i mnogi drugi srpski zločinci svojom pravovremenom “transformacijom” postao od fašista i huškača “demokrat” i “humanist”, započeo je prije nekoliko godina ponovno promovirati ideju jugoslavenstva.
Tako je, na sramotu svih nas u Hrvatskoj, pred Božić 2018. godine (22. prosinca) u zagrebačkom kinu “Europa”, ovaj zlotvor održao promociju svoje knjige Aleksandar od Jugoslavije. Ovo veličanje srpskog tiranina i zločinca Aleksandra Karađorđevića (koji na duši ima tisuće hrvatskih života) od strane četničkog ideologa i nekažnjenog ratnog zločinca (ne zaboravimo da je na inicijativu Vuka Draškovića i njegovog SPO-a zakonski rehabilitiran “Ravnogorski četnički pokret” u Skupštini Srbije i uvršten u “antifašistički” – odlukom od 21. prosinca 2004.) održano je uz asistenciju njegovih domaćina: saborskog zastupnika i političkog lidera Srba u Hrvatskoj, Milorada Pupovca, moderator je bio Saša Kosanović, a s Draškovićem se družio i Tihomir Ponoš, naš “vrli” povjesničar lijevo-liberalnog “antifašističkog” usmjerenja koji je bio izuzetno ushićen čašću koja mu se ukazala.
Tako smo još jednom dokazali kako čak i među našim intelektualcima ima ljudi bez trunke časti i morala koji su uvijek spremni pljunuti u lice hrvatskom narodu.
Rehabilitirati nakon svega velikosrpsku fašističku ideologiju i takvog zločinca i monstruma kakav je Vuk Drašković (i to usred Zagreba!?) je ne samo drsko i podlo – to bi moralo biti zakonski kažnjivo jer je ravno zločinu prema ovom narodu!
No, umjesto da takve zloćudne likove u najmanju ruku proglasimo nepoželjnim osobama i ne dopustimo im prelazak granice, oni se po našem glavnom gradu šepire i nesmetano dalje šire svoju bolesnu ideologiju – pod krinkom “jugoslavenstva”, čekajući povoljan trenutak u kojemu će se ponovno aktivirati opcija stvaranja “Velike Srbije” s granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag. Njima “jugoslovenstvo” služi samo kao krinka iza koje skrivaju svoj velikosrpski fašizam, čekajući da kucne čas za uspostavu “Dušanovog Carstva”. Srbi su dokazali to ne samo u Drugom svjetskom ratu, nego i 90-ih godina XX stoljeća, kad su poslije 45 godina uspostave tobožnjeg “bratstva-jedinstva” i “jugoslavenstva”, fašisti i “antifašisti”, četnici i komunisti, liberali i monarhisti, zajedno s popovima, intelektualcima i najvećim dijelom srpskog naroda krenuli u prljavi osvajački rat s namjerom istrebljenja naroda koji su im stajali na putu.
Mi Hrvati smo iz povijesnog iskustva sa Srbima mogli već ponešto naučiti nakon svega onoga kroz što smo prošli od 1918. godine do danas.
Pokazali smo se jako slabim učenicima. Barem kad su lekcije iz povijesti u pitanju.