JOŠKO NOVOVIĆ zv. Tuta, rođen 17. ožujka 1964. godine u Studencima, oženjen, otac dvoje djece. Pripadnik 3./4. gardijske brigade. Poginuo je 10. rujna 1992. godine na južnom ratištu, Začula.
Spomen na junaka hrvatskog Domovinskog rata!…
Ja ne mogu igrat jer neman tute (trenirke) “bile su riječi maloga Joška kada je prije dvadesetak godina promatrao vršnjake kako igraju nogomet na imotskom školskom igralištu «Partizana». Od tada, od toga odgovora, Joško Novović postade poznatiji kao Tuta. Glavni njegova zabava i razonoda bijaše nogomet s kojim je prošao veliki dio ondašnje Jugoslavije kao igrač «Jugovinila» iz Kaštela, potom Solina, Klisa i na koncu Imotskog. Vještim driblingom i nezaboravnim golovima postade zanimljiv djevojkama zadivljenim njegovom vještinom. A jedna je djevojka bila posebno uporna, Tanja iz Kaštela.
– Novu (tako su Joška zvali u Kaštelima) sam jednom zatekla kod Kaštelanina Petra Bakotića kako kopa vrta “ priča njegova udovica“. Kada me ugledao, Petar se okrenuo njemu i rekao kako me on mora uvatit. A ko ne bi s njin, “ priča s puno nježnosti “ bio je pravi sportski tip, stotinu osamdeset centimetara visok. Super momak, povučen i miran, nikada nije upadao u svađu. Samo bi često, kad bi došao kući, otvorio vrata i rekao: Tanje di si? Što ima? Nakon godinu poznanstva, Joško Novović se 1985. oženio s Tanjom Škrabić. Joško nije samo odan suprug, on je brižan domaćin, pedantan u pospremanju vlastitih stvari, uređenju kuće i potom, kad su se rodila djeca, u skrbi o njima, vodeći ih često u šetnju.
– A nije bilo lako ustajati u 5 sati, odlaziti na posao u «Jugovinila», vraćati se u 14 i potom u 15 na trening, a navečer oko 21 sat na ribe. Uvik je govorio, – nagne Tanja glavu s valovitom kosom «Rodio san se ko sirotinja, opet san sirotinja! Volio bi zaradit da nešto imamo mi i naša dica. Prilika za boljitak nakratko se pružila kada je kao igrač Kaštela Starog igrao u Solinu. Tamo im se svidio i ponudiše mu 5.000 dinara, a uz to kupiše malenoj obitelji (kćerka Ines se rodila 1985., a sin Filip 1988.) novi namještaj i peć za grijanje s kojom je trebao nastupiti novi period u njihovu životu. Ali «idila» bijaše kratka, 1989. već su u Imotskom.
Po danu radi privatno na proizvodnji pomidora (rajčica), a navečer u restoranima i kafićima, «Borika» i «Šampiona». Društvo kod «Čorbe», kako su u Imotskom popularno zvali kafić «Šampiona» u imotskom Docu, unijelo je puno veselja u život Joška Novovića. Sve dok jednom nije prenerazio suprugu:
– Tanjo, idem i ja u rat! Svi su moji prijatelji već otišli. Tako je Joško Novović zv. Tuta postao pripadnik legendarne Treće imotske bojne, s prvim zadatkom u Čavoglavama, gdje su obranili i učvrstili naše položaje. Ali njegova je bojna jako mobilna. Već početkom proljeća 1992. iznad su Metkovića, valja probiti put do Neuma. Tu, oko Hutova, vode se žestoke borbe u kojima se polagano oslobađa pristup Dubrovniku sa splitske strane. Novović je jedan od pokretača gotovo svih akcija. Njemu ništa nije teško, nije nametljiv, a njegova pojava, uz izraz: «Amo i stući», ulijeva vjeru u sigurnu pobjedu.
Već u svibnju ’92. su stacionirani u Trstenu nadomak Dubrovnika. Tu im je vježbalište s kojega odlaze u izviđanja i akcije na najteže neprijateljske točke. A tu je, na Južnom bojištu, i čuveni Golubov kamen “ uzvisina s koje se kao na dlanu nadzire svaki pristup Gradu sa splitske strane. Onda je krenula akcija 2. srpnja, po rubnim dijelovima visoke litice koja se diže iznad morske obale, išlo je više skupina razdvojenih po nekih stotinjak metara jednih od drugih. Zbog brisanog prostora, gotovo nemogućeg za prolaz, počeli su brojiti mrtve. Ali Tuta je tu kad treba raspoložiti ljude, on i iza kamenih grudobrana dobacuje:
– Čekajmo, nije priša! Kada je konačno 8. srpnja ’92. završila akcija Golubov kamen, trebalo je nastaviti s oslobađanjem dubrovačkog zaleđa kako bi Grad, bez straha od iznenadnih projektila prestao trpjeti materijalne i ljudske gubitke. U tom segmentu plan je jasan: cilj je „Vlaštica “ najviša točka u dubrovačkom zaleđu s koje se još uvijek jasno nadzire Dubrovnik. Bila je prva polovina rujna. Treća se bojna priprema na završne akcije. Tuta je pomalo sjetan, obraća se ženi kod koje je boravio u Trstenu (Ankica Miljas): – Majko! Ajmo se mi ovaj put pozdravit “rekonstruira njegove riječi Ivica Dragović“, suborac. Majko! E ta je riječ osobito bila važna Jošku Novoviću Tuti. Ona koja mu je u životu jako nedostajala. Jer Novović se rodio kao izvanbračno dijete Crnogorke Ružice Novović, koja se udala na Studence (mjesto 20-ak km zapadno od Imotskog) i tu, u izvanbračnoj vezi, dok joj je suprug bio na radu u Njemačkoj, donese na svijet maloga Joška. Prema nekim pričama žena je čak htjela ugušiti dijete, ali ga je spasila neka susjeda, odnijevši malenoga u Općinu Imotski, s majčinim djevojačkim prezimenom Novović, gdje će se o njemu brinuti socijalna radnica Vera Bušić, Nešto kasnije, kad je ojačao, u Imotskom ga uzima neka obitelj iz Leskovca, koja ga odgaja do njegove 6 godine. Ali kad je Općina Imotski odbila mogućnost Joškova preseljenja u Leskovac, novo mjesto njegova boravka postao je dom za nezbrinutu djecu u Kaštel Lukšiću. Tu je završio osnovnu školu i stekao pedantnost, strpljivost i odlučnost. Ali kako u Kaštelima nije bilo škole po njegovoj mjeri, pod dobrim okom socijalne radnice Vere ponovo se vraća u Imotski i ovdje završava srednju školu, te sve ozbiljnije igra nogomet. A onda, kako to obično biva u životima mladih, iznenađenje: Petar Bakotić ga poziva u «Jugovinila», za radnika i nogometaša. T
u će Joško, istina uz velike napore i odricanja, konačno početi osjećati pravu toplinu vlastita doma. Sve dok toga dana, 10. rujna ’92. nije, na granici između sela Začule i brda Čule, u pokušaju da jurne iz improvizirana rova u kamenu živcu, uz bljeskove minobacačkih projektila i bacanje bomba, u bliskoj borbi, s leđima išaranim gelerima, nije prestalo kucati srce supruga, oca, nogometaša i na koncu onoga koji je, konačno, uz sve peripetije s rođenjem i odrastanjem, ipak pred kraj životnog puta stekao toplinu vlastita doma.
POČIVAO U MIRU BOŽIJEM!