U svijet bijeli kad sam odlazila
kroz suze mi reče dobri ćaća
jednog dana vratit ćeš se kćeri
košto lasta svom se gnijezdu vraća.
Falit će ti ovaj kamen sivi
kostela i tilovina žuta
murva,drača i uski puteljci
jedna mala kuća pored puta.
Tuđina je skoro ko maćeha
u njoj Sunce ovako ne grije
jednog dana sjetit ćeš se dijete
kao ovdje nigdje lijepo nije.
Malo selo zamijeniti neće
blještavilo velikoga grada
rodnu kuću i njenu toplinu
na svijetu niti jedna zgrada.
Surova će tamo biti jutra
besane i duge bit će noći
ubrzo ćeš ti jedva čekati
kad ćeš svome zavičaju poći.
U tuđini ostala sam dosta
i provela mnoge zime,ljeta
kad se sjetim svih očevi riječi
suza teče,srce lomi sjeta.
Tuđina mi prošarala kosu
i na licu ispisala bore
čak i sada nakon mnogo ljeta
riječi oca kao rana bole.
Svakog dana iz dalekog svijeta
sjećanje mi kroz zavičaj luta
jer mu fali tvrdi kamen sivi
jedna mala kuća pored puta….
Text by Ljiljana Tolj
Photo by Josip Dukić ,kamene kućice Dalmatinske zagore