Nije li groteskno kad se jedan takav opskurni i tragikomični lik kao što je bivši kvartovski delinkvent iz Samobora Krešo Beljak ustremi na lik i djelo državnika dr. Franje Tuđmana s namjerom da mu nanese štetu klevetama?…
Pa to je, što vele naši Dalmatinci, za spišat’ se od smija i za popi….!
Kompleks inferiornosti (eng. inferiority complex) zna biti jako gadna stvar. I razorno djelovati na one koji mu podlegnu. Psihologija i psihoanaliza tumače ga kao osjećaj osobe kako je manje vrijedna u odnosu na neku drugu. I taj se kompleks rađa gotovo po pravilu u sferi podsvjesnog (dakle, jedinka koja od njega pati u stvarnosti i ne zna što joj se događa).
-Beljak na Twitteru: ‘Franjo Tuđman je kuga koju Hrvatska vuče već 30 godina’…
Kod blažih oblika onaj tko je inferioran osjeća zavist, netrpeljivost i odbojnost prema “superiornoj” osobi, a kod težih to prelazi čak i u shizoafektivno ponašanje koje se prepoznaje po čestim ekstremnim promjenama raspoloženja (od euforije i neumjerenog veselja do destruktivnih poriva i manifestacije mržnje i agresije). Ako je riječ o lakšem stupnju inferiornosti, ona može biti čak i poticajna i služiti kao pokretač za stvaranje (kako bi se u nečemu dostiglo onoga tko je “superioran”), dok se teži slučajevi manifestiraju u radikalnim oblicima mržnje koja može prerasti u patologiju i postati destruktivna.
E, sad bi se moglo ovako u nedogled. Ljudska psiha je sklizak teren, a njezina struktura i mehanizmi koji je kreiraju i njome upravljaju najvećim dijelom tajna, čak i za psihoanalitičare, kamo li za nas laike, pa nema previše svrhe nastavljati s teoretiziranjem.
Mi obični ljudi imamo svoj aršin i shvaćamo kako nema smisla upuštati se u labirint u kojemu se ne mogu snaći ni oni čija je to struka, pa tako, primjerice, za onoga tko se pjeni (bez nekog vidljivog razloga) na drugoga obično kažemo kako “nešto s njime nije u redu”, zaključimo da je “prolupao”, “ima kratak fitilj”, “nisu mu sve koze ne broju”, ili je “ustao na lijevu nogu”, a bogme ima i situacija nakon kojih smo uvjereni da je riječ o luđaku s kojim ne treba imati posla.
Na našoj javnoj i političkoj sceni ima svega i svačega…kao i svugdje – reći će možda mnogi, ali ja se s time baš ne bih složio. Uvjeren sam (iako nikakvih dokaza za to nemam) da je u odnosu na stanovništvo Hrvatske, broj luđaka, čudaka, hipohondara, ekshibicionista, foliranata, blefera, lovaca u mutnom i prodavača magle koji se kreću našom javnom, medijskom i političkom scenom daleko iznad prosjeka u odnosu na većinu normalnih, demokratskih i civiliziranih zemalja.
Dopuštam mogućnost da sam subjektivan (apsolutne objektivnosti ionako nema), ali čim na TV ekranu ugledam izobličenu facu Kreše Beljaka, Nenada Stazića, Ivana Pernara, Gordana Marasa ili (ne daj Bože – ako na vrijeme ne prebacim na neki drugi program) Stipe Mesića, Rade Borić, Dalije Orešković (i da ne nabrajam dalje, jer popis je podulji), prije nego otvore usta znam što će reći, odnosno, siguran sam da se od njih nema što novo, a pogotovu pametno čuti (jer su to osobe prenapregnute negativnim emocijama i frustracijama koje bolesno mrze sve što ima veze s Hrvatskom, pa i dr. Tuđmana). Javno iskazivati mržnju i netrpeljivost, služiti se teškim izrazima, radikalnom retorikom i ne biti u stanju kontrolirati vlastite emocije, to nije normalno, utoliko prije ako je riječ o javnim osobama čija riječ izgovorena u mass medijima nešto znači – ili bi barem trebala značiti.
Nemam ni najmanje želje ni volje analizirati stanje i ponašanje bilo koje od tih individua, jer one same o sebi sve govore. Mogu jedino reći da mi je iskreno žao što se takvim osobama ustupa medijski prostor i omogućuje da vođeni vlastitim frustracijama truju javno mnijenje i unose nemir među ljude. Nekomu to svakako odgovara, inače im ne bi svako malo gurali mikrofone pod gubice i dovodili ih pred kamere.
A što se pokušaja prljavih i klevetničkih napada na prvoga hrvatskog predsjednika i tvorca moderne hrvatske države dr. Franje Tuđmana tiče (pa i ovoga najnovijeg Beljakovog), mogu samo reći kako čisto sumnjam da će kampanja što ju vode politički marginalci i moralni i intelektualni patuljci u bilo čemu doprinijeti poboljšanju njihovog stanja. Kompleksi inferiornosti su ipak ozbiljni poremećaji koji zahtijevaju stručnu pomoć psihijatrijske struke.
O ozbiljnosti njihovog stanja uostalom, govori i činjenica da se uporno obračunavaju s čovjekom koji nije među živima ima već skoro 20 godina, baš kao da im je izravni politički konkurent na izborima.
Volio bih vjerovati kako i za takve ima nade, iako (intimno) čisto sumnjam…
Zlatko Pinter
** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**