Moj sin je umro od karcinoma od kojeg je bolovao godinu i pol. Pokopala sam ga u grob njegova nestalog oca, priča Gordana Ban, koja još nije našla tijelo svog supruga za 24.sata…
Muža još tražim, sina sam pokopala u njegov grob. Najiskrenije, žao mi je što sam supruga Ivu pustila da se dragovoljno prijavi braniti domovinu. Tko zna, da sam ga sakrila, možda bi i naš sin Josip danas bio živ, kroz suze nam je u ljeto 2017. priznala Zagrepčanka Gordana Ban (56). Za suprugom, koji je 11. listopada 1991. nestao u Kukunjevcu kraj Pakraca, nakon što je sa suborcima upao u četničku zasjedu, još traga, a prije sedam mjeseci pokopala je i sina. Obolio je od zloćudne bolesti i umro u 26. godini.
POGLEDAJTE VIDEO
– Moj sin je umro od karcinoma od kojeg je bolovao godinu i pol. Pokopala sam ga u grob njegova nestalog oca. Koliko god se nosiš sa životom, ja ne vjerujem i ne želim priznati da je moj sin mrtav. Stalno mislim da će se odnekuda pojaviti, kao i moj suprug – otirući suze priča ova nesretna žena. Ne želi plakati, ali emocije su toliko jake i uzburkane da ih ne može zauzdati.
Nestalog supruga posljednji je put vidjela u listopadu 1991. Dragovoljno se prijavio braniti domovinu i Gordana je to saznala slučajno, tijekom neobavezne šetnje Trgom bana Jelačića. Rekao je da ga samo kratko pričeka dok pozdravi svoje dečke.
Otišao na Pakračku poljanu
– Pitao ih je: ‘Kad ćemo mi ići?’. Zbunjeno sam ga upitala kamo se to sprema ići, a on mi je priznao da se prijavio. Ostala sam šokirana. Došlo mi je da kriknem da ga brišu s tog popisa.
Ali ostala sam nijema. Objasnio mi je da se, gledajući sve što se događa kod nas, u njemu rodila silna želja učiniti nešto za svoju djecu, da bolje žive i slobodno šeću svojom zemljom – pripovijeda Gordana. Sin Josip je tad bio tek 11-mjesečna beba, a kći Marina curica od tri i pol godine.
Oboje, a posebno kći bili su jako vezani za oca i njegov je nestanak ostavio traga na njihovu odrastanju.
– Tri dana prije nego što će otići u Pakrac rekao mi je da s djecom odem u Sloveniju i budem na sigurnom. Zagrlio ih je i poljubio te rekao mojem ocu: ‘Čuvajte mi ženu i djecu’. Otišla sam kod sestre u Zaprešić i suprug mi se danima nije javljao. Nije mi ostavio nikakav broj telefona, nisam znala ni gdje su, samo da su s Merčepovom postrojbom otišli za Pakračku poljanu.
A onda je jedan dan zazvonio telefon. Zvao me otac suprugova suborca Mije Lončara i rekao mi da je Mijo teško stradao, izgubio stopalo i pitao što je s mojim mužem. Rekla sam mu da nemam pojma, da samo znam da je otišao u Pakrac.
I tad je započela potraga – svjedoči Gordana. Nije znala odakle bi krenula, koga bi išta pitala, kome da se obrati. U MUP-u su joj rekli da njezina supruga nema na popisu mrtvih, ali to je nije tješilo. Željela je doznati istinu.
– Nažalost, nisam je doznala. Čula sam od suboraca da je vozio srpsku samohotku koju su u borbi zauzeli te da su trebali pokupiti neke ranjenike i vozilo iz jarka. U retrovizoru je vidio da je netko pretrčao iza njih i rekao kolegi koji je bio u kupoli za mitraljezom da se okrene. Tad je pala prva granata i raznijela gusjenicu, svi su poiskakali ili poispadali van. Ranjeni Mijo, koji je cijeli šaržer ispalio po zgradi iz koje su pucali, ispao je od siline granatiranja i vikao: ‘Dajte mi granatu da se raznesem!’. Utrpali su ih u neko vozilo Hitne pomoći koje je išlo s njima po ranjenike i na felgama se odvezli navrat nanos do baze. U toj akciji nestao je i suborac Ratomir Dragić, kojega također još nisu našli. A dalje više ne znam ništa – s bolnim uzdahom govori Gordana, izmučena i slomljena od svih loših stvari koje su se nanizale od trenutka nestanka njezina supruga i gubitka sina.
‘Uvjerena sam da će se Ivo vratiti’
Oslonac u najtežim životnim trenucima joj je majka Božena koja je, dok je Gordana radila, brinula o unuku i unučici. Bilo je grdo, priznaje Gordana.
– Svojoj djeci sve sam ispričala. Josip nije razumio što se događa i kad bi vidio drugu djecu sa svojim očevima, samo bi me pitao: ‘Mama, a zašto ja nemam tatu?’. Skrivajući suze objašnjavala sam mu da je njegov tata išao u rat i da je dao život da njemu, njegovoj sestrici i svoj djeci ove zemlje bude bolje. Za razliku od Josipa, kojemu je bilo teško, moja kći je jako patila za ocem. Sad je odrasla, posložila si je život i nastavila ga, ali neke stvari koje su joj obilježile djetinjstvo sigurno nikad neće zaboraviti – govori nam ova hrabra žena koja je do sada toliko toga prošla i propatila.
Otkriva nam kako se još nada da će joj se suprug vratiti. Još ga iščekuje, još ga se živo sjeća, još joj silno nedostaje, iako su protutnjale silne godine.
– Prije nego što je otišao u rat, čitao je knjigu Karla Štajnera ‘7000 dana u Sibiru’. U jednom me trenutku pitao: ‘Ženo, bi li me ti čekala?’. Odgovorila sam: ‘Naravno da bih’, i evo, kao i Sonja iz te knjige, i ja živim u uvjerenju da će se moj Ivo vratiti. A ako i nije živ, makar da nađem i jednu košćicu da ga mogu dostojno pokopati u posvećenu hrvatsku zemlju, zapaliti mu svijeću, pomoliti se i popričati s njim kao što pričam sa svojim sinom kad mu dođem na grob – uz isprekidane jecaje završava svoju tužnu priču ova hrabra majka, koja se nada da će jednom naći svoj mir, donosi ovu potresnu priču 24.sata…
T.H.