Na 10. travnja 1992., prije ravno 31 godinu padom Kupresa tragično je završila bitka u kojoj je poginulo 160 Hrvata, dragovoljaca iz svih krajeva Hrvatske i BiH. U toj bitci poginuo je u 22. godini i heroj Domovinskog rata Robert Zadro, zapovjednik legendarnog vukovarskog protuoklopnog Turbo voda i sin zapovjednika obrane Vukovara Blage Zadre.
Bila je to jedna od prvih velikih bitaka u ratu u Bosni i Hercegovini. U strateškom pogledu za ostvarivanje srpskog plana okupacije cjelokupne Bosne i Hercegovine te velikog dijela Hrvatske, najvažnije područje je teritorij od Kupresa do Livna, koji im je trebao poslužiti prije svega kao ishodišna točka za okupaciju Dalmacije. Zato je bitno naglasiti da se u Domovinskom ratu radilo o jedinstvenom bojištu koje je dijelom bilo u BiH a dijelom u Hrvatskoj, nasuprot raznim (zlonamjernim) tumačenjima da Hrvati nisu imali što raditi u BiH: Hrvatska se ne brani na graničnom prijelazu, Hrvatska se branila na Kupreškoj visoravni!
Srbi su 22. i 23. ožujka iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto. Tako su hrvatske žene i djeca iseljene u Zagreb, Trogir i Baško Polje.
Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. U dijelu Kupreškog polja pod srpskim nadzorom počelo je prikupljanje snaga s osloncem na Šipovu, gdje je bilo središte 30. partizanske divizije.
Bitka za Kupres započela je 3. travnja 1992., kad je JNA krenula na grad s 6.000 vojnika, pojačanih zrakoplovstvom i oklopnim jedinicama. Kupres je branila Kupreška bojna HVO-a, Trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG (Vukovarci) i brojni hrvatski branitelji iz Tomislavgrada, Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda… sveukupno njih 2.500, naoružani puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača.
Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili.
Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni. Dobijene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala postrojbama TO i JNA iz Blagaja.
Do kasno navečer, 4. travnja, Gornji Malovan je očišćen, a šumski put iz pravca Ravnina zapriječen i stavljen pod kontrolu. U Kupres je stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja. Polovica je trebala ići u Zlosela, no većina se pokolebala i vratila u pravcu Bugojna, te ih je samo nekoliko ostalo u Zloselima.
Druga je polovica, 55 vojnika posjela je širi rajon Kupreških vrata. Od jutra je počelo djelovanje srpskog topništva. Obavještajni podaci su govorili kako je u Blagaj pristigo veći broj srpskih vojnika, a kasno navečer dobijen je podatak o pokretima okolpništva iz Banje Luke prema Šipovu.
Crta obrane prema Blagaju nije se mogla ozdržati. Pritisak je bio prejak, a topnička potpora iz rajona Šujice nedjelotvorna. Satnija Zlosela se povukla iz Rastičeva u rajon Zlosela. Iz voda Rastičevo dio pokolebanih ljudi povlači se za Bugojno, a 17 ih ostaje na novoj crti. Kasno na večer u Kupres stiže obećana pomoć, 80-tak boraca iz Posušja. Dio je raspoređen u Zloselima, a dio na Kupreškim vratima.
U nedjelju, 5. travnja, primjećena su srpska pojačanja na hodnji prema Kupresu. Iz donjeg Glamočkog polja preko sela Skucani prema Slovinu, otišla je skupina od dvadeset vozila, koja su vukla topnička oruđa. S područja sela Pribelja, krenulo je 17 tenkova prema Blagaju. Tijekom dana borbe su vođene uglavnom u gradu. Postrojbe Kupreške bojne pojačane s postrojbom bojne Zrinski, postupno su zauzimale grad.
Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore, do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, od kojeg poslije nije bilo ništa. U biti su “kupovali” vrijeme. Jutro 6. travnja, donijelo je ledenu kišu i vijest o kretanju jače oklopne skupine kroz selo Suhovu prema Bilom Potoku i Zloselima. Bilo je to srpsko oklopništvo, koje je doveo pukovnik Slavko Lisica.
7. travnja 1992., u borbama za Kupres JNA je angažirala 30. pješačku diviziju, koju je vodio pukovnik Stanko Galić. Iz Knina za Kupres je krenuo pukovnik Slavko Lisica predvodeći ojačanu tenkovsku postrojbu iz oklopnog bataljuna u Sv. Roku. Ista je preko Glamoča i Šipova stigla u rajon Novog Sela na Kupreškom polju. Iz Novog Sela, na osnovu procjene snaga, Lisica je otišao u Knin po novu tenkovsku postrojbu, koju je vodio potpukovnik Aćimović. S tim je oklopništvom iz Kninskog i pješaštvom iz Banjalučkog korpusa JNA, Lisica ušao u Kupres.
Rješavanjem stanja u gradu i okolini, Srbi su stvorili uvjete za prenošenje težišta borbenih djelovanja na jug prema Šujici. Loše vrijeme i snijeg, koji je pao noću 9. na 10. travnja, olakšao je napad, koji su Srbi izveli ujutro 10. travnja u zahvatu prometnice Kupres – Malovan.
Hrvatske snaga imale su crtu obrane na potezu od benzinske crpke u blizini Gornjeg Malovana do hotela Adria-ski i od prometnice prema selu Riliću. Kao i nekoliko dana ranije na potezu Blagaj – Kupres prevagu je uz čimbenik iznenađenja ponovno odnio 9. oklopni bataljon, kojem raspršeno hrvatsko oklopništvo nije moglo uspješno parirati.
Nakon osam dana borbi rat se vratio u Gornji Malovan, ali ovaj put iz drugog smjera. Iznenađene, bez međusobne koordinacije, hrvatske postrojbe su se povukle s Kupreške visoravni. Većina je odstupila prema Šujici dok se jedan manji broj boraca povukao preko Malovanske poljane i Malovana na Cincar planinu. Pred njima je bilo višednevno lutanje po planinskom bespuću na putu prema području Livna.
Nakon sedam dana borbe i otpora, nadmoćnijem srpskom neprijatelju Kupres pada 10. travnja 1992. godine. Srbi su u bitkama izgubili 85 ljudi, a 154 je bilo zarobljenih. Kupres je bio okupiran sve do provedbe operacije “Cincar” koja je trajala od 1. do 3. studenog 1994. godine, a u kojoj su udruženim snagama HVO-a i Armije BiH oslobođeni veći dijelovi Kupreške visoravni. Oslobođeno je područje ukupne površine 600 kvadratnih kilometara, vojska bosanskih Srba je odbačena dalje od planine Cincar, otvorena je prometnica Bugojno – Livno, oslobođen je veći dio strateški važnog Kupreškog polja te sam gradić Kupres i okolna sela. Na strani HVO-a poginula su tri vojnika, a ranjeno ih je nekoliko.
Bitno je reći da su, unatoč brojnim žrtvama i padu Kupresa, Srbi ipak zaustavljeni u daljnjem prodoru ka Šuici i Tomislavgradu nakon čega su srpske snage započele pripreme za napad na Livno.
Kobnog 10. travnja 1992. prisjetio se jednom prilikom u eteru Radija Tomislavgrad Drago Stanić, pripadnik Studentske bojne HVO-a.
”Svanuo je taj 10. travnja. Bili smo na položajima. Vrijeme se pogoršavalo, počeo je padati snijeg. Iz pravca Kupresa smo ugledali kolonu tenkova. Naši su! – govorili smo i tomu se nadali. Sve dok iz prvoga tenka nije suknuo plamen i ta granata je raznijela jedan od bagera koji su utvrđivali naše položaje kod benzinske crpke u Kupreškome polju. Tada je nastao pakao! Stotine granata je padalo po našim položajima. Tenkovi su uništili i benzinsku crpku i sva vozila dolje i naše pripadnike koji su iz pravca Šujice i Tomislavgrada pokušavali doći u pomoć, Vukovarce koji su na tome dijelu bojišnice izginuli – među njima su bili i sin Blage Zadre, Robert te heroj Andrija Marić i još nekolicina hrabrih junaka koji nakon pakla Vukovara nisu preživjeli pakao Kupresa. Nedugo zatim smo dobili zapovijed o povlačenju prema Hotelu Adria Ski. U tome granatiranju, pri povlačenju, već smo imali četvoricu mrtvih. Uspjeli smo se nekako dokopati hotela. Međutim, u tome trenutku su tenkovi iz Kupreškoga polja, s ceste, počeli granatirati i hotel. Izvukli smo se kroz podrumske prozore i ušli šumu i na neki način pokušali bježati, što dalje i brže”.
Kasnije su pripadnici Studentske bojne lutali planinom Cincar, a neki od njih u zasjedama su ubijeni, neki zarobljeni i odvedeni u kninski zatvor gdje su mučeni i ubijani dok se nekolicina ipak uspjela spasiti i spojiti s pripadnicima HVO-a iz Livna. Bila je to sudbina većine branitelja Kupresa.
Tako je primjerice u borbama na Kupresu u protuoklopnoj skupini iz sastava 5. bojne 4. gardijske brigade ”Pauci” preživio samo jedan pripadnik.