Tijekom Domovinskog rata aktivno su djelovale brojne postrojbe za koje možemo ustvrditi da su imale određenih posebnosti, svejedno zbog njihove namjene, sastava ili pak neke druge posebne karakteristike. Planinska satnija Velebit po svim nabrojanim karakteristikama, teško se može usporediti s ijednom postrojbom Hrvatske vojske, a ipak se o njoj ne zna gotovo ništa.
Pripadnici te postrojbe okupili su se 1991. godine u Zagrebu i po zadaći otišli na planinu Velebit, iako s vojničkim pozivom nisu imali dodirnih točaka. Agresija na Republiku Hrvatsku pobudila je motiv u ljudima koji su po naravi naginjali pacifizmu. Hrvatski alpinisti osjetili su obavezu da domovina treba pomoć te su dobili mogućnost i pružili doprinos u onome u čemu su najbolji, djelujući u planinama.
Naime, pripadnici Planinske satnije Velebit bili su uglavnom vrhunski alpinisti. U svom sastavu imali su 16 pripadnika koji su savladali uspon na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicija na Mt. Everest. Hrvatske planine bile su njihov drugi dom, a tijekom 1991. godine mitska planina Velebit postala je opasna bojišnica. Jerko Kirigin bio je zapovjednik i najvažnije ime, motor ove postrojbe. Nažalost, on je preminuo stoga smo uz jednog od njegovih zamjenika, dozapovjednika postrojbe, Dragutina Baruškina – Rusa rekonstruirali početke djelovanja Planinske satnije Velebit.
Izbijanjem oružanih sukoba po cijeloj Hrvatskoj organiziraju se brojne postrojbe dragovoljaca. U Zagrebu se osnovao „Združeni športski odred“ iz kojega je ustrojena Planinska satnija Velebit.
Dragutin Baruškin prisjeća se početaka:
„Počeli smo se okupljati negdje početkom lipnja, sastavljati popise za postrojbu, iako o ratovanju ni o vojnim vještinama nismo znali ništa. Okupljali smo se u Planinarskom društvu Velebit, odnosno u Hrvatskom Planinarskom savezu. Za osnivanje Planinske satnije Velebit bio je najviše zaslužan Jerko Kirigin. On je bio početni inicijator. Mi smo napravili razno-razne popise: alpinista, špiljara, vodiča, skijaša, gorskih spašavaoca. Tako je to trajalo neko vrijeme, međutim, nije se ništa dešavalo u smislu da taj Športski odred počne djelovati. Tek u rujnu smo angažirani kad se dogodila okupacija Lovinca i Svetog Roka. Tada su Hrvati išli u zbjegu preko Velebita, preko Malog Alana. Oni nisu mogli ići u Obrovac cestom, nego su morali skrenuti prema Dušicama, ispod Svetog Brda i nastaviti prema Selinama kod Starigrada da bi se spustili. Među njima je bilo i puno staraca koji nisu ni mogli hodati, bili su nepokretni totalno. Jedan od policajaca iz Lovinca došao je u Zagreb tražeći pomoć. Dva dana je on pretraživao preko MUP-a, ali nije našao nikakvu pomoć. I onda, saznao je za Jerka. Nazvao ga je oko 18 i nas 28 u 20 sati bili smo se okupili kod autobusa koji je čekao kod MUP-a u Savskoj i otišli smo na teren spašavati te ljude“.
Djelatnici policije podvelebitskih mjesta Lovinca i Svetog Roka bili su izloženi oružanim napadima već nakon što su pobunjeni Srbi u kolovozu 1990. godine prisvojili oružje Policijske postaje u Gračacu. Od lipnja 1991. Lovinac je izložen topničko-pješačkim napadima, što je bio razlog da se policijska postrojba u Lovincu ojača ljudstvom. Unatoč tome, jer Lovinac je bio odsječen, a napadi u koje se uključilo zrakoplovstvo JNA bivali su sve intenzivniji, 24. rujna 1991. godine pučanstvo i branitelji morali su se preko Velebita povući u podvelebitska mjesta na drugoj strani planine. Ipak, jedan dio civila bio je nepokretan te su iskusni alpinisti iz Zagreba interventno pošli pomoći. Ta evakuacija civila trajala je dva dana, 28. i 29. rujna.
„Gore smo krenuli u akciju kao civili, ponijeli smo opremu za spašavanje koju smo uzeli u Planinarskom savezu. Išli smo gore sa Dušica, odnosno Libinja prema Selinama, nosili smo one koji nisu mogli hodati, koji nisu bili pokretni. Taj dio Velebita bio je jako dobro vidljiv od Rovanjske koju su držali Srbi. A kako se evakuacija odvijala po noći, onda je neko od naših upalio bateriju da bi nešto bolje vidio, i ovi su topništvom tukli po nama. Grozno, jer svi koje smo evakuirali bili su mahom stari civili, nepokretni baš. Bile su dvije žene od 90 godina koje smo morali nositi. Mi smo ih sa onim našim marinerom vozili i spustili dolje. Čista akcija Gorske službe spašavanja; spasilačka akcija sa brda, ali ovaj puta u ratnim uvjetima i jednim dijelom pod paljbom. Tada smo se skompali s policajcima koji su porijeklom iz Svetog Roka i Lovinca. E onda smo s tim dečkima počeli dogovarati. Jer mi smo znali da postoji malo ljudi koji mogu opstati na Velebitu, a to je bilo pred zimu, odnosno da smo mi jedini sposobni tako nešto napraviti i organizirati. Tako da je pokojni Jerko s dečkima iz Lovinca tijekom listopada jedno dva-tri puta išao u izviđanje Velebita“, prisjeća se Baruškin.
U tom razdoblju planinari-dragovoljci podijelili su se po afinitetima u dvije skupine. Ugrubo rečeno, alpinisti i spelolozi formiraju Planinsku satniju Velebit, a orijentacisti i vodiči okupljaju se u Gorski zdrug te odlaze na zagrebačku Medvednicu obučavati pripadnike hrvatskih postrojbi znanjima u orijentaciji. I najviši zapovjednici u Glavnom stožeru Hrvatske vojske bili su svjesni potrebe za aktiviranjem postrojbe s alpinističkim specijalnostima. General pukovnik u mirovini, tada Načelnik Operativne uprave GSHV, Franjo Feldi prisjeća se:
„Operacija Maslenica kao i sve druge oslobodilačke operacije Hrvatske vojske korijene vuče iz 1991. godine, iz 11. mjeseca kada smo radili prvi strategijski plan za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske. Tada je pripremljen zemljovid na kojemu je bilo predviđeno i područje sjeverne Dalmacije zajedno s Velebitom. Na Velebitu je djelovala i Planinska satnija Velebit, koje je meni prvo general Tus, a potom i general Bobetko dao u zadaću da se o njima moram brinuti. To su bili vrsni planinari iz Zagreba koji su uglavnom pružali potporu specijalnoj policiji i obučavali ih u skijanju, kako preživjeti u zimskim uvjetima, kako se kretati u krševitim dijelovima Velebita. Na početku su imali priličnih logističkih problema. Imali su svega par konja koji su bili mobilizirani dolje, od seljaka. Čak su imali problema sa seljacima zbog toga. Smiješno, jer to je bila postrojba koja nije mogla funkcionirati bez konja. Pa su me tražili vozilo, mi smo tada dobili dio Puchova i ja sam odobrio da dobiju i oni jedno takvo vozilo. Dobro, imali su problema s održavanjem vozila u takvim uvjetima, ali to je normalno. Snimili su oni svoja izviđanja, aktivnosti, ja sam to gledao, iznenadio se i dao video kazetu u Operativnu upravu, rekavši: „Svaka čast na tome što rade“. Svakako je bilo važno vidjeti gore jednu naoružanu postrojbu i da se tako kreću po Velebitu. To je bila velika stvar. Mi smo znali koga oni imaju preko puta za protivnika, bio je to dio neke brdske brigade, tko zna otkuda su ih dovukli. Ali to nisu bili specijalci za djelovanje po planinama gdje se temperatura znala spustiti do -20. A ovi naši dečki, oni su bili stručnjaci. Njima je to bila igra djelovati po planinama. Kada su dobili oružje i logistiku, oni su bili Ajnc A“.
Kao i sve druge postrojbe prve ratne godine i Planinska satnija Velebit suočila se problemima manjkavosti logističke potpore, ali s jednom bitnom razlikom; ova postrojba neposredno pred zimu dobila je zadaću kontrolirati surovu planinu Velebit. Problemi su bili uočljivi već u samom polasku i smještaju na planinu.
„Organizirali smo se, naravno uz uvjet da onaj tko ide ima svoju privatnu zimsku opremu. Dakle, od vreća, karimata, dereza, cipela za snijeg i za led, skija i ostalih stvari. Neke stvari smo morali i kupovati, recimo: kartuše-konzerve plina, ili kohere-ona plinska mala kuhala, dakle one stvari kaj nismo imali baš dovoljno. Jasno, organizirali smo se i preko naših prijatelja po raznoraznim firmama za sponzorstva kao i brojnih prijatelja, Hrvata iz inozemstva. Normalno, imali smo iskustva od prije, s alpinističkih ekspedicija. Tako smo radili i ovo“.
Uz pomoć logističara MUP-a sakupljali su po osvojenim vojnim skladištima oružje i opremu, te su uskoro krenuli put Velebita, u vrlo zanimljivim okolnostima:
„Odlučeno je da idemo 9. studenoga. I mi smo se skupili u vojarni u Črnomercu, odnosno Kustošiji. Došli smo svi spremni u 9 sati, obučeni u civile, nismo imali odore. I onda smo s dečkima iz Ministarstva hodali od Velike Gorice, Svete Nedjelje i skupljali naoružanje i uniforme po njihovim nekakvim skladištima…Bili smo katastrofa. Od nas 50 dobili smo 35 pušaka, raznoraznih. Papovki, onih „kostolomaca“ 5,45 kalibra, bilo je svega i svačega…Krećemo, ali taj dan je bilo bombardiranje Karlovca i Delnica. Policija je odlučila da ne možemo ići i vratili smo se. Njuškali smo tako po hangarima u vojarni pa smo našli skije, plamenike nekakve, konzerve za plamen, pa nekakva šatorska krila i mi smo to sve pokupili i nametali u autobus. I kako su odlučili da ne idemo, onda smo otišli doma. No bombardiranja su popustila i onda smo napokon krenuli za dva dana. Vozio nas je neki mladi Zagorec. Policija mu je objasnila trasu, da ide preko Rijeke. Međutim, kako je bilo Martinje, on je odlučio da se taj dan mora vratiti doma i slaviti Martinje. I on vozi preko Perušića, preko Gospića, Karlobaga u Starigrad. Ovi naši policajci, iz Zagreba su krenuli autima, već su došli i poludili su kad su shvatili kuda nas je vozio. Premda, mi nismo ni znali gdje je kakva crta bojišnice. Recimo, u Ličkom Osiku, tamo je bojišnica praktično na cesti bila. Ali došli smo sretno, bez ikakve opasnosti, a vozač je istog časa klisnuo natrag za Zagreb, slaviti Martinje. Smjestili smo se u školu i održali kratki razgovor. Jerko nam je objasnio di ćemo, kak ćemo, kaj ćemo i drugi dan smo krenuli svi do Doma u Paklenici“ prisjeća se Baruškin.
Pripadnici Planinske satnije Velebit s kolegama iz Policijske postaje Lovinac preuzeli su kontrolu nad većim dijelom južnog Velebita. Naime, od početka studenog mjeseca temperature na Velebitu pale su do nule, a uvjete su dodatno pogoršale hladne kiše koje su svakodnevno padale, gotovo 50 dana. U tim uvjetima, pobunjeni Srbi napustili su položaje i povukli se u Medak i okolicu, a Lovinčani i iskusni alpinisti uskoro su napravili bazu i kontrolne punktove. Vrijeme je bilo iznimno nepovoljno, ali za razliku od pobunjenika imali su potrebno znanje i želju da opstanu kao čimbenik sigurnosti na Velebitu.
„Odmah drugi dan poslali smo jednu ekipu na Buljmu, da vidimo gdje ćemo složiti bivak, a drugu na Ivine Vodice da napravimo sklonište. Znači, odlučili smo da ćemo napraviti bazu i dva bivka, odnosno isturena položaja na grebenu Velebita. Jedno na Buljmi, a drugo, jugoistočno na Ivinim Vodicama. Na taj način bi se onda pokrivali od Svetog brda, pa sjeverno, sjeverozapadno do Badnja odnosno do Golovrha. Jasno, ne da to stalno držimo, već da kontroliramo i čuvamo u ophodnjama po grebenu. A Buljma je i prijelaz, staza koja vodi iz Metka za Starigrad još od pamtivijeka. To je najlakši put, ako tako možemo nazvati put koji traje nekih 12 sati…Na Buljmi nismo imali ništa. Odnosno, bilo je tamo par razrušenih stanova, kod Marasovca, to je 30-ak minuta udaljeno od Buljme, prema Lici. To su bili ljetni stanovi od seljaka koji su dolazili sa stokom na pašu preko ljeta. Tamo smo našli mitraljesko gnijezdo i „Politiku“, novine od 1. studenoga. Znači, oni su koji dan ranije zbrisali dolje… Očekivano, gore oko grebena i malo ispod grebena padao je snijeg, puhala bura i sto čuda prirode. Ispod samog prijevoja Buljme našli smo nekakvu rupu. Tamo je bilo drva, nekakav suhozid. To smo nadogradili, napravili nekakav krov od šatorskih krila, čuda i čudesa. Jasno, tu nije bilo za preživjeti. Svako jutro poslije snježne mećave bili smo snijegom zametani u vrećama za spavanje. Srećom, imali smo dehidrirani pire krumpir pa smo tako njime zidali rupe. Rupe smo krpali, a bome nije bio baš ni jestiv. Jestiv je dok imaš putra i namirnica, ali tamo nismo imali ničega, samo voda. E onda smo se nakon nekog vremena preselili u jednu špilju. Bila je to mala špilja, koju su nekad seljaci koristili za sklanjanje stoke od nevremena. Moglo nas se 15-ak unutra smjestiti tako da smo napokon imali pravi zaklon… Druga grupa istovremeno je otišla na Ivine Vodice i gore je na Solilima napravila jedan pravi bivak, uz stijenu, kraj kamena i borovine. Imali su jedan šator pa su od šatorskog krila napravili smještaj za četvero ljudi da tamo mogu živjeti. Tamo smo odredili i da ćemo imati stražarsko mjesto. Na Buljmi smo isto tako imali stražarsko mjesto, a ostali iz grupe su bili uglavnom u ophodnjama. Grupe su bile od 20-ak ljudi, pa su dvojica-trojica bili na straži, a ostali su išli u ophodnju. Između dva kontrolna punkta razmak hodnje bio je nekih 5-6 sati“, opisuje Baruškin teške uvjete u kojima se ostvarila kontrola nad velebitskim grebenom.
Na taj način 99 pripadnika Planinske satnije Velebit, s kolegama, 50-ak policajaca iz Lovinca vršili su međusobne smjene na Velebitu. Postrojba je bila ustrojena u pet grupa-vodova. Smjena je trajala mjesec dana s tim da su se smjene dva voda preklapala dva tjedna, na taj način da je na terenu tako uvijek ostajao dio „starosjedioca“, ne bi li informacijama pomogao pridošlima. Jedan dio pripadnika bio je uvijek aktivan na bivacima, a dio u pričuvi u Planinarskom domu ili na odmoru i obnovi u Starigradu. Izviđalo se prema južnoj bojišnici Like, sve do aerodroma Udbine o čemu su obavještavali 118. brigadu u Gospiću. Vrlo brzo, osmislila se akcija napada na Medak. Zbog uvjeta i konfiguracije terena, pripreme su trajale dugo, a uz Lovinčane i alpiniste u izvedbi akcije sudjelovali su i branitelji iz Starigrada, minobacačka desetina.
„S Lovinčanima smo počeli nositi minobacač i granate od 120 milimetara iznad Metka da bi mogli po njemu djelovati. Jasno, nije to trajalo par sati, nego par dana pa i tjedana. Tako da smo mi do Badnjaka 80-ak granata odnesli gore. Našli smo mjesto nekakvo, to su ovi dečki, minobacačlije iz Starigrada našli, odredili gdje bi mogli djelovati. Kako mi o ratnim stvarima praktično nismo ništa znali, tako nismo znali za minobacač da se on ukapa kod opaljenja, pogotovo u šumsko zemljište. Tako da smo nakon nekoliko ispaljenih granata imali i problema. Morali smo obustaviti napad, ali napravili smo dobar posao. Jedan kamion je dobio pogodak, to smo vidjeli. Ali su dolje bila još tri ili četiri tenka T-84. To je nama bilo žao, to je šteta. Uspjeh smo veliki napravili, ali kad se sjetim koliko smo truda uložili, svima nam je bilo žao. Zapravo je najviše šteta ispala što nismo srušili nijedan od helikoptera, koje su iz Udbine poslali za nama. Jer s Velebita, s Badnja, od tamo se vidi i Udbina, a desno od Badnja je bio postavljen minobacač. Naime, znali smo da će dignuti helikopter ili avion, organizirali smo odstupnicu s protuoklopom i mitraljezom, ali to je nekako zakazalo. Oni su dignuli dvije Gazele i tukli po nama stazom kojom smo se morali vraćati s akcije. No bitno je da smo im s dečkima iz Lovinca i uz pomoć Starigrađana pokazali tko je gazda na planini“.
Dolaskom Nove, 1992. godine i potpisivanjem Sarajevskog sporazuma trebali su okončati oružani sukobi. No, nakon potpisivanja, dan uoči stupanja na snagu, zapovjednici JNA odlučili su zrakoplovima borbeno djelovati po dijelovima Like, Gacke i obje strane Velebita. Zrakoplovstvo JNA 2. i 3. siječnja 1992. godine izvršilo je više borbenih naleta. Također, dva zrakoplova MIG po zadaći su uzletjeli prema Paklenici. U raketiranju nisu stradali Lovinčani ni pripadnici Planinske satnije, već su piloti u odmazdi raketirali zaseok Ramiće gdje je u osami živio bračni par Ramić. Njihovo domaćinstvo uništeno je projektilima, a Jole Ramić čudom je preživio, iako je imao 13 rana od gelera. Taj događaj pogodio je sve branitelje na Velebitu jer su uz obitelj Ramić, kao i obitelj Parić bili iznimno vezani. Svi su jako cijenili te ljude, ne samo što su im bili od pomoći već i što su živjeli u teškim planinskim uvjetima. Nakon Sarajevskog primirja na Velebitu je nastalo relativno zatišje. Pripadnici Planinske satnije Velebit vršili su svoje zadaće; držali punktove, išli u ophodnje planinom, osmatrali neprijateljske položaje, bilježili kretanja neprijatelja. Otapanjem snijega na Velebitu valjalo je posebno paziti na mine koje su pobunjenici ostavili. No također je i na pobunjene Srbe valjalo sve više paziti jer su sve slobodnije kretali.
„Viđali smo od Dušica prema Bunjevcu nekoliko puta Srbe. Tamo do Dušica se moglo doći cestom jer tamo je JNA imala onu vojarnu, svoje skladište. Na proljeće, oni su traktorima došli na taj Bunjevac. I onda smo, a bili smo lajbeki, ništa tad nismo znali o ratu, onda smo vukli bestrzajac na Ivine Vodice i gore na Solila. I jasno, pucali smo po njima, ali to je kao da pračkom gađaš. Samo se čuje, nažalost. Čovjek puno truda uloži, a za ništa. Poslije toga, Lovinčani su nedaleko od Buljme, blizu Marasovca napravili svoj bivak i oni su tamo bili ispred nas, prema Metku. Logično, kako je dolazilo ljeto, pretpostavljali su da će neprijatelj ići sve više prema gore i očekivali su okršaje. Ti dečki iz Lovinca imali su snažan motiv, gledali su zapravo s planine svoje okupirane i spaljene kuće. Jest, nekad smo se i porječkali, no gdje ima svađe, ima i ljubavi, posebno na Velebitu“.
Dolaskom ljeta 1992. godine bližio se kraj boravka Planinske satnije na Velebitu.
Početkom kolovoza počela je demobilizacija, a do 21. kolovoza cijela postrojba poslana je u pričuvu. Položaje na planini držali su pripadnici policijskih snaga iz Lovinca i Svetog Roka, a položaje Planinske satnije Velebit, preuzeli su pripadnici domaće postrojbe iz Starigrada. Uskoro je na najvišoj razini bilo organizirano zapovjedno izviđanje Velebita, te su zapovjednik specijalnih jedinica MUP-a, Mladen Markač i Načelnik GSHV, general Janko Bobetko na samoj planini donijeli odluku da pripadnici specijalnih jedinica policije preuzmu položaje na Velebitu i vrše zadaće kao pripremu za nadolazeću operaciju Maslenica. Iako je postrojba Planinske satnije Velebit stavljena u pričuvu, najiskusniji alpinisti, na čelu s Jerkom Kiriginom, angažirani su da održavaju tečajeve alpinizma i orijentacije. Ta poduka pokazala se vrlo važnom u djelovanju pripadnika specijalnih postrojbi u nadolazećim oslobodilačkim operacijama. Planinska satnija Velebit uskoro je opet aktivirana, tijekom velikog protunapada srpskih snaga, nakon okončanja operacije Maslenica.
SASTAV POSTROJBE
Planinska satnija za odlazak na Velebit pripremala se kao da kreće u ekspediciju, znajući da će se dugo zadržati na planini. Uz iskusne svjetske alpiniste, predvođene Jerkom Kiriginom, zapravo je cjelokupan sastav dragovoljačke postrojbe vrlo poseban. Činili su ju ljudi razne dobi, od najstarijeg, pokojnog alpiniste Nedjeljka Jakića (1932. g.), do Petra Kirigina, u to doba ni punoljetnog mladića (1973. g.).
Od 99 pripadnika postrojbe iz 1991. godine, njih 51 imalo je visoko obrazovanje, nekoliko ih je bilo pred magisterijem ili doktoratom, dio pripadnika bili su studenti. Posebno zanimljivo, imali su četiri liječnika sa svim potrebnim planinarskim i GSS znanjima.
„Četiri naša pripadnika u civilstvu su bili liječnici, a po hobiju planinari. Šignjar Radovan, on je bio pukovnik JNA i za prvi odlazak na Velebit uzeo je godišnji odmor u Vojnoj bolnici koja je još bila pod JNA. Također, u Vojnoj bolnici radio je dr. Mladen Frketić, mislim kapetan. S nama je u prvoj turi došao Mihajlo Strelec, ginekolog. Mi smo ga zvali „picolog“, radio je u Petrovoj bolnici. I Nenad Stuparić, anesteziolog, inače je radio u Vinogradskoj bolnici“.
Nažalost suboraca, 14. srpnja 1992. godine, poginuo je Ozren Lukić, zapovjednik voda.
„Dočekali su ga u zasjedi, kod Malovanskog jezera. Inače je bio na položaju Ivinim Vodicama, ali tad je dolazio s Buljme. Vraćao se stazom prema Ivinim Vodicama. A s Bunjevca isto ima staza koja je spoj s ovom stazom. I tu su ga sačekali, dobio je 17 metaka“, prisjeća se Baruškin. U čast Ozrena Lukića, spelolozi su najdubljoj špilji na Velebitu, i među 15 najdubljih na svijetu (dubine 1431 metara) nadjenuli ime Lukina jama“.
BARJAK NA SVETOM BRDU
Na mnogim fotografijama raznih postrojbi vidi se hrvatski barjak na Svetom brdu. Znana je anegdota, incident kada su pripadnici specijalne policije oružano opomenuli pripadnike UN-a, a koji su iz neznanih razloga skinuli barjak. Barjak su UNPROFOR-ci vratili, ali ne zna se da su ga na Sveto brdo postavili pripadnici Planinske satnije Velebit, na Jurjevo, 23. travnja 1992. godine.
„Sveto brdo je na Velebitu „drugo“ po visini, ono je 5 metara niže od Vaganskog vrha (1757 m). I onda smo mi napravili jarbol od 6 metara i nataknuli zastavu promjera 1×2 metra i dignuli gore pa da to bude najviši vrh, najviša točka Velebita. Jer taj Vaganski vrh je masiv koji nema izraženost da je to vrh. A Sveto brdo baš je onako, markantno izraženo kao vrh. Taj dan bilo očajno! Magla i kišica. Curila je kiša, ali ne jako. Bura je bila i magluština. Baš je bila katastrofa. Moglo se slikati tek za par dana“, prisjeća se Baruškin okolnosti postavljanja hrvatskog barjaka na Svetom brdu.
G.S.