Foto:Crodex.net
Ljeto 1971.godine, stranica iz Vijesnika u srijedu (VUS). Prekinuti život, neostvareni snovi…
Luiđi i Bepina pozivaju građane Hrvatske na upis građanskog zajma za izgradnju autoceste Zagreb-Split. Od tog upisivanja zajma nije trebao doći nekakav ključni kapital za izgradnju ceste. Političko rukovodstvo tadašnje SR Hrvatske pokušavalo je na sve načine, pa i na ovaj, pokazati jugoslavenskom vrhu da imaju opću potporu za svoju politiku. No, uzalud, 4-5 mjeseci kasnije politički su dekapitirani, nalik na Zrinskog i Frankopana čiju se 400-tu obljetnicu pobune protiv Beča obilježavalo baš te kobne 1971.godine.
Umjesto realne politike i organskog razvoja ekonomskih potreba i mogućnosti, nakon sloma Hrvatskog proljeća u Karađorđevu uslijedila su desetljeća bajke o ustavnim reformama, razvoju socijalističkog samoupravljanja. Komunizam ”tek što se nije ukazao”…
Apsurd, ironija i ruganje povijesne sudbine uslijedili su 30 godina kasnije, kad je vlada Ivice Račana započela izgradnju te iste autoceste koju su zaustavili 1971. Naime, baš je Ivica Račan bio u trijumviratu onih pravovjernih i Beogradu poćudnih komunista koji su smijenili napredno proljećarsko rukovodstvo SKH, nakon čega su ukinuti i svi njihovi projekti, pa tako i ovaj od autoceste, koji je bio posebno osuđen kao “nacionalistički” projekt. Danas se pak od Račana pravi mit, “santo subito”…
Strelovita karijera prati Ivicu Račana nakon uloge izdajnika 1971. i sudjelovanja u progonu hrvatskih proljećara. Za tu izdajničku ulogu biva nagrađen beneficijama člana IK CK SKH i šefa ideološke komisije (1972. – 1978.), partijske inkvizicije koja je detektirala hrvatske komuniste koji su sudjelovali i podržali reformski krug hrvatskih komunista i svih onih koji su htjeli, kako se to tada govorilo, čiste račune u ondašnjoj Federaciji, odnosno Titovoj velikosrpskoj Jugoslaviji, piše Crodex.net.
Taj meteorski uspon popraćen je njegovim brojnim intervjuima, napisima, nastupima u medijima o hrvatskome proljeću ili Hrvatskom preporodnom pokretu, a po njemu: kontrarevolucionarnome, antijugoslavenskom, proustaškom, protivnom tekovinama revolucije i druga Tita, bratstva i jedinstva itd., itd. Sve u vrijeme kada je i zadnjem slijepcu bilo jasno za što su se zalagali protagonisti hrvatskoga proljeća. Račan je stao na stranu Titove velikosrpske kamarile, političke i vojne, s njezinim represivnim aparatom, koja je u svakom opravdanome hrvatskom buntu i zahtjevu za ravnopravnim statusom hrvatskoga naroda i Republike, vidjela opasnost od, oduvijek korištenih optužaba za tzv. separatizam i ustaštvo.
U toj kamarili bilo je, uz srpske i hrvatskih unitarista, orjunaša i pristalica velikosrpske Titove Jugoslavije (Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Josip Vrhovec, Dušan Dragosavac, Milutin Baltić, Jure Bilić, Stipe Šuvar, Milka Planinc itd.), a za takvo antihrvatsko djelovanje nagrađen je funkcijama člana Predsjedništva CKSKH i CKSKJ, a biva nagrađen i mjestom direktora političke škole SKJ – J. B. Tito u Kumrovcu.
Ukradena povijest daje pouku svima a posebno onim budalama koje i ovih dana šetaju Zagrebom s likom “Ljubičice bijele”.
Pouka glasi: Nikad više nikakve Jugoslavije.