Kao što je već naglašeno, analizom korpusne, divizijske i brigadne zapovijedi za napad na Široki Brijeg, nameće se zaključak da je uporabom tenkova i topništva, kao i definiranjem vatrenih ciljeva izravno zapovijedao Štab 8. dalmatinskog korpusa. Stoga se može zaključiti da je samostan na Širokom Brijegu, koji je 6. i 7. veljače izravno pogođen 296 puta, kao vojni cilj odabrao upravo Štab 8. dalmatinskog korpusa prije početka Mostarske operacije. U brigadnoj zapovjedi precizirano je da će artiljerija u početku napada tući samostan, a ostale ciljeve prema zahtjevu partizanskih jedinica. Kad se to sagleda u kontekstu dostupnih obavještajnih podataka, koji kažu da su težišne otporne točke bile Šuškov i Burića brig, onda je jasno da samostan i crkva nikako nisu mogli biti legitimni vojni ciljevi, nego je riječ o klasičnom političkom cilju…
O tome kako je to u praksi izgledalo svojedobno je fra Zlatku Sivriću svjedočio niži partizanski oficir dr. Savin, komandant jednog haubičkog bataljuna (smještenog u Šarića Dubravi kod Ljubotića za vrijeme borbi): „Od položaja nisu ništa mogli vidjeti. Dobili smo krive elemente za gađanje. Pucali smo puno. Čudili smo se u što to pucamo toliko, a da se ne obara. Nismo znali točan cilj. Kad sam došao – pričao mi je – vidio sam da smo pucali u crkvu.”
Kada govorimo o borbama za Široki Brijeg u okviru Mostarske operacije treba istaknuti da su borbe imale karakter napada na naseljeno mjesto gdje je stradalo civilno stanovništvo. Tako su u siječnju 1945. u blizini groblja u selu Mamići jedinice 2. dalmatinske brigade strijeljale šestoricu civila. Na području Širokog Brijega je od 6. do 10. veljače 1945. stradalo pučanstvo na sljedećim mjestima:
6. veljače partizani su u selu Grabova Draga u okršaju ubili 15 civila, u Knešpolju je u tom razdoblju ubijeno 40 civila, u naselju Široki Brijeg ubijeno je 16 civila, u selu Mokro je ubijeno dvoje civila, na Trnu je ubijeno sedam civila.U Turčnovićima su partizani 7. veljače strijeljali Stjepana Bubala, u Kočerinu je Šimun Kvesić-Grgasović (rođ. 12. srpnja 1926.) u veljači ubijen na Mamićkom brdu, u Ljubotićima je Ante Ljubić-Mišković (rođ. 29. siječnja 1889.) ubijen 2. veljače u Čerigaju, Žarko Čerkez (rođ. 7. kolovoza 1923.) ubijen je u veljači, a Jozo Kraljević (rođ. 13. prosinca 1902.) ubijen je 8. veljače. Zatim, u Dobrkovićima je 6. veljače ubijena Ana Grbešić (rođ. 15. kolovoza 1926.), u Uzarićima su partizani od 6. do 8. veljače ubili 11 civila.
Da su se u Mostarskoj operaciji dogodili zločini nad civilnim stanovništvom svjedoče i pripadnici partizanskih postrojbi 8. dalmatinskog korpusa. Pripadnik 1. bataljuna 1. dalmatinske brigade Pavao Prcela navodi sljedeće:
„Sudjelovao sam u borbama blizu Širokog Brijega (u prvoj polovici veljače 1945.). Kad je bilo zauzeto ovo mjesto, stigla je zapovijed (jedan jedini put za vrijeme mog boravka u 26. diviziji): slobodne ruke za tri dana. Moja je brigada imala zadatak osvojiti Cigansko brdo u dolini uz Lišticu, nedaleko od tvornice duhana. Nakon tri dana ogorčenih borba, ušli smo u mjesto. Partizani su dobili nalog, da pokolju koga god nađu u mjestu, uključivši žene, djecu i starce. Nisam htio prisustvovati ovom prizoru, jer mi se gade slične metode. Ipak, nakon pokolja, vidio sam na ulicama i u kućama brojne lešine, ne samo vojnika nego i civila, i među njima znatan broj žena i djece. U jednoj kući – gdje se nalazilo zapovjedništvo hrvatske vojske – vidio sam devet mrtvih (među njima i djecu), poklanih od komunista. Sličnih prizora vidjelo se je i po drugim kućama. Također je bilo naređeno nanijeti što više štete pučanstvu, pa su partizani klali stoku u štalama, a to sam vidio vlastitim očima…”
O partizanskim ubojstvima svjedoči pripadnik 11. dalmatinske brigade Rafael Radović: Prodrli smo na sam Široki Brijeg i oko crkve i gimnazije vidio sam oko 50 lješina poginulih vojnika. Ni deset minuta kasnije vidio sam pred zgradom gimnazije na desnom krilu dvadesetak metara od ulaza u gimnaziju tri franjevca u svojim smeđim habitima. Dva su stajala tiho, bez riječi, držeći ruku u ruci, oba starija čovjeka oko 50 godina, treći viši plavokosi bijel u licu, sa bijelim naočalima, odgovarao je za sve trojicu. Pitao ih je naš zapovjednik bataljona, kapetan po činu, po govoru sigurno Crnogorac, ali mu imena ne znam. Uz njega je bilo još desetak vojnika i jedan oficir UDB-e (OZN-e) bez čina, ali s pištoljem. Toj grupi se približih i ja i Mato Franušić, bivši načelnik općine Ston, koji je i sam svršio osam razreda na Širokom Brijegu. Franušić je htio, da im pomogne, pa reče podzapovjedniku: „Ja sam ovdje svršio gimnaziju i te ljude poznam. Ti su ljudi dobri i pošteni te vas ovdje nebi čekali, da su bili kakvi zločinci”. Podzapovjednik reče: „Morete produžiti” i mi moradosmo otići. Bili smo odmakli jedva 10 m, a kad Udbaš automatskim pištoljem ubi s nekoliko hitaca onog visokog, plavokosog fratra. Ostaviše mrtvo tijelo tu, a ona ostala dva svećenika sa grupom partizana, koji su tu stajali, uđoše u gimnaziju… Osim toga vidio sam kako su točno pred lijevim krilom gimnazije – protivno od mjesta ubijanja fratara – ubili dva zarobljenika i to jednog Nijemca i jednog Talijana i to iz puške. Svakog zarobljenog Nijemca i Talijana, te veći broj zarobljenih Hrvata Domobranaca ubili su partizani u Hercegovini. Tako su na primjer jednu noć vodili jednu grupu od dvadesetak ljudi, a među njima jednog mladog Dubrovčana koji mi je kazao svoje ime i adresu, na rijeku Lišticu i tamo ih streljali. Streljanje su vršili dječaci kuriri i jednog od njih su htjeli partizani ubiti pošto su navedenom prilikom dva Hrvata pobjegla. Isto tako vidio sam u jednoj kožari, oko dva i pol kilometra u pravcu Mostara od Širokog Brijega, šest lješina seljačkih mladića, sve ispod dvadeset godina, a koji su bili svježe ubijeni. Ubili su ih partizani, a mladići su bili Hrvati iz Ljubuškog. Ovo mi je pročitano i sve potvrđujem svojom časnom riječju, da je gola istina što sam ispričao.
U borbama za Široki Brijeg, vođenim 6. i 7. veljače 1945. u okviru Mostarske operacije, svim partizanskim postrojbama je preko Štaba 8. dalmatinskog korpusa, Ureda OZNA-e za Hercegovinu i Bosansko-hercegovačke divizije KNOJ-a izravno zapovijedao Vrhovni štab NOV-a i POJ-a i vrh OZNA-e u Beogradu. Na čelu ovih dviju institucija, koje su bile nositelji oružanog i represivnog dijela KPJ, bio je Josip Broz Tito. Njegova uloga u izravnom zapovijedanju ovom operacijom, zahvaljujući dokumentima i iskazima, itekako je vidljiva. Identična je stvar i s njegovom ulogom u djelovanju OZNA-e i KNOJ-a, a iz dostupnih izvora vidljivo je kako je KNOJ bio podređen OZNA-i kojoj je na čelu bio Josip Brzo Tito, a operacijama je u njegovo ime upravljao Aleksandar Ranković, jedan od njegovih najbližih suradnika. Prosuđujući ove događaje nameće se zaključak kako je u planiranju, pripremi i provođenju ove operacije KPJ koristila dvostruku crtu zapovijedanja. Uz redovitu zapovjednu crtu tu je bila i crta OZNA-e, koja je u većini partizanskih postrojbi imala svoje povjerenike i odane skupine za provođenje likvidacija „klasnih neprijatelja”. Kad je riječ o borbama na Širokom Brijegu, 7. veljače nakon završetka borbi, prema iskazima očevidaca, neposredno prije likvidacije sa širokobriješkim franjevcima razgovarali su obavještajni oficir 11. dalmatinske brigade Ljubo Periša i povjerenik OZNA-e u toj brigadi Petar Božinović Učo, što je samo po sebi više nego dovoljan pokazatelj. Uz franjevce u ovim je operacijama stradalo i civilno pučanstvo Širokog Brijega. Od listopada 1944. do 5. veljače 1945. stradalo je 29 civila od partizanskih i njemačkih snaga, a u okviru Mostarske operacije u Širokom Brijegu su partizanske postrojbe od 6. do 10. veljače ubile 82 civila. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća samo je na Širokom Brijegu ukupno pobijeno i nestalo 788 civila. U Širokom Brijegu, prema podacima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta II. svjetskog rata i poraća, utvrđeno je preko 150 grobišta i stratišta, a od toga je 105 službeno popisano te zabilježeno u formularima spomenutog povjerenstva.
Izvor: Hrvoje Mandić, Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945., 2013.
H.H.