Prije točno 26 godina, 15. siječnja 1998., završio je dvogodišnji proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Te večeri, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji poručio je: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.
Jako nam je drago da se obilježava dvadeseta obljetnica mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Ali obilježavanje nije bilo ni svečano niti dostojno svojega pravoga značenja. Zapravo nije bilo ni istinito. Pa ćemo reći nekoliko riječi Istine, barem kako je mi vidimo (otvoreni smo za konstruktivnu kritiku).
- Gdje je Franjo Tuđman?
Franjo Tuđman je kreirao politiku „prepoznavanja povijesnog trenutka“ za stvaranje hrvatske države, a naša država je ostvarena u ovo doba godine kao priznata država, ali i kao cjelovita, neokupirana država – reintegracijom hrvatskoga Podunavlja, dakle je kruna i Tuđmanove zamisli, politike, vodstva i postignuća. Drugim riječima, uz mirnu reintegraciju uvijek treba navesti i zaslugu Franje Tuđmana.
Nadalje, uvjet za tu mirnu reintegraciju bila je izgradnja hrvatske oružane sile, mudro vođenje rata u situaciji goleme neprijateljske vojne nadmoći i sve hrvatske vojne pobjede, s Olujom i nakon nje na kraju. Pobunjeni Srbi i beogradska imperijalistička politika nikad ne bi bili prihvatili mirnu reintegraciju da ih na svim bojištima nije pobijedila hrvatska vojska. Pa zašto je onda nisu prihvatili od Tuđmanove ponude Jovanu Raškoviću.Franjo Tuđman je 1991 godine nudio i labavu konfedereaciju Jugoslavije, samo da bi se izbjegao rat i velikosrpsku agresiju , što dovoljno govori o tom koliko je humanist zapravo bio Tuđman, ne želeći rat, ali su ga srbi odbili…) do odbijanja plana Z4? Dakle, samo da se zna da se ne treba zanositi nekakvom srpskom sklonošću mirnom rješavanju problema ili plemenitim željama za mirom međunarodne zajednice. Carl von Clausewitz je rekao da je „rat politika drugim sredstvima“, a mi bismo skromno dodali da je i politika – rat drugim sredstvima. Eto, taj „rat drugim sredstvima“ bila je mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja. Svaka čast miru, njega ne želi nitko više nego onaj tko ga je okusio (mi), ali u prilici mirne reintegracije ne smiju se zaboraviti ni uvjeti stvoreni sjajnim pobjedama svijetloga hrvatskoga oružja i junačkim srcima majčinih sinova.
To je jako različito, opet i opet, od onoga što je izgovorio Centar za mirovne studije u Zagrebu! Njegova fina protuhrvatska subverzivna djelatnost u toj se prilici očitovala podmuklim prijedlogom da obilježavanje mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja postane glavna hrvatska proslava postizanja slobode. Htjeli su reći da bi da se ukine proslava Oluje u Kninu. Glume borce za mir, a zapravo rade za inozemne plaće i svatko zdravih očiju (i ušiju) vidi da se radi o uhljebima koji su završili uzaludne fakultete i nitko ih nije mogao zaposliti.
No tu nije gotova priča o Franji Tuđmanu i mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja! Treba se sjetiti da je on tu reintegraciju vrhunski vodio u situaciji da je malo Hrvata vjerovalo da će uspjeti, a puno je Srba htjelo dobiti državu u državi. Podsjećanje na te dane koji nisu bili manje teški od ratnih, zaokružit ćemo podsjećanjem da je Franjo Tuđman od Međunarodnoga upravitelja okupiranog Podunavlja, američkoga generala Jacquesa Kleina, dobio sjajne komplimente za suradnju i razumijevanje u procesu pregovaranja reintegracije. General generalu – puno to znači, a ne ništa kao Documenta Centru za mirovne studije!
Svakako treba spomenuti, i moliti je da drži predavanja i knjige napiše o svojemu radu, finu i učenu gospođu Vesnu Škare Ožbolt, koja je u integraciji operativno odigrala vrlo važnu odluku. Matu Granića bi se moglo spomenuti, radi forme, ali radi zasluga, brate, ne bi. Umirovljeni američki general i nekadašnji prijelazni upravitelj UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje Jacques Paul Klein u posjeti Vukovaru 01. prosinca 2013.naglasio je kako su mu u tom procesu najviše pomogli prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i Vesna Škare-Ožbolt.
- Je li uspjela reintegracija?
Nije uspjela. Izbjegnut je rat i Hrvatska je objedinjena u slobodi, ali hrvatski Srbi iz Podunavlja nisu se reintegrirali. Drago nam je da nije bilo rata pa da oni izbjegnu, a drago nam je da su ostali, ali nikako nam nije drago što se nisu reintegrirali. Reintegracija bi za hrvatske Srbe značila samo jedno: da na interese Hrvatske doživljavaju kao interese svoje domovine, ali iskreno, a ne formalno, te nikako i nipošto da protiv hrvatskih interesa rade.
Ovdje im nećemo govoriti što bi zapravo trebali raditi, jer oni to znaju i bez nas i ne bi bilo pošteno da im solimo pamet koju već imaju. Ali jedno im smijemo i moramo reći: dokle god ne budu voljeli Hrvatsku kao što je volimo mi, u njoj neće biti sretni. A što će nam život ako nije barem malo, barem u načelu, sretan. Dograbili su sebi sva prava koja su im njihovi vođe u Srbiji uspjeli smisliti, i dobili su ih (v. Tuđman – Škare Ožbolt). I imaju to da su sami sebe getoizirali, da pišu ćirilicom kojoj svaka čast, ali u Hrvatskoj ni s kim njome ne mogu komunicirati, dobili su da svoju djecu uče lažnu povijest, kao da će im to nekim čudom postati budućnost i dobili su da na njihov račun njihove vođe i glasnogovornici u Zagrebu žive bogato, a za njih brinu kad im treba novac i privilegije za sebe. Jednostavnije rečeno: hrvatski Srbi iz hrvatskoga Podunavlja, jednako kao i hrvatski Srbi u drugim krajevima Hrvatske, koji se nisu reintegrirali kao hrvatski sugrađani, susjedi i braća, sami su sebe osudili na nepotpun život i na to da postanu poduzeće za zaradu njihovih vođa u Zagrebu.
Nitko ne dira časno pravoslavlje, nitko ne priječi da ljudi koji to hoće uče ćirilicu, nitko ne žudi za osvetom, kaznom ili kuđenjem, i glupo je da oni sami sebe time plaše.
- Zaključak
Reintegracija hrvatskoga Podunavlja velika je i važna stvar i treba je obilježiti. Ali ne lažno! Ona je još uvijek samo jedna u nizu velikih hrvatskih vojnih pobjeda. A kad govorimo o reintegraciji Podunavlja, mora se, osim na reintegraciju teritorija, misliti i na reintegraciju ljudi. Dvadeset godina nakon integracije teritorija moramo vidjeti da nije dovršena reintegracija ljudi. Podmukli Centar za mirovne studije bi ukidao pobjede i umjesto njih uzdizao poraze. Nadajmo se da će im braća Srbi zabiti klin i da će im s vremenom pokazati što je reintegracija, što pobjeda i što su ljudi.
A kako stvari stoje, mi se radujemo svakom danu u slobodnoj, nezavisnoj, svetoj i vječnoj Hrvatskoj. Žalimo one koji se tako ne osjećaju.
Za one lako zaboravne; pročitajte što su svjetski uglednici govorili o prvom Hrvatskom predsjedniku i zapovjedniku OSRH-e- Franji Tuđmanu…
PODSJETIMO; EVO ŠTO SU SVJETSKI UGLEDNICI REKLI O FRANJI TUĐMANU
Franjo Tuđman bio je hrvatski domoljub. Njegovo djelo započeto je davno prije zbivanja iz proteklih nekoliko godina… Podupirući mandat Ujedinjenih Naroda i mirnu reintegraciju uz izbjegavanje novih sukoba, on je spasio tisuće života – ne samo hrvatskih, nego i ljudi cijele regije. I što je još važnije, njegova mudra politika omogućila je normalizaciju odnosa sa SR Jugoslavijom… Znam da je strastveno vjerovao u europsku Hrvatsku…
General Jacques Klein (upravitelj prijelazne uprave Vijeća sigurnosti UN-a za Hrvatsko Podunavlje) (iz knjige fra Andrija Nikić: Dr. Franjo Tuđman – tvorac Republike Hrvatske, Mostar, 2000.
“Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Kao i svi veliki ljudi, ni Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.”
Henry Kissinger – Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća – UHIP, 2002., str. 141.
“Dolazim kako bih zahvalio predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu što potpomažu mirovni proces u Bosni i Hercegovini. Došao sam izraziti podršku ne samo mirovnom procesu, nego i federaciji u Bosni između Muslimana i Hrvata, mirnom dogovoru o povratku Hrvatskoj zemlje u istočnoj Slavoniji i konačno partnerstvu Hrvatske ne samo sa SAD, nego i s drugim zapadnim zemljama koje vjeruju u slobodu, ljudska prava i demokraciju, u mir i napredak, i koje sve na tome rade zajedno.”
Predsjednik Bill Clinton, veljače 1996. (Thomas Patrick Melady: Tuđman i budućnost Hrvatske, Zagreb 2003., 127.)
“Dragi gospodine Predsjedniče, (…) Prošli smo dugi put do postizanja mira u regiji i stvaranju uvjeta da jaka, neovisna i cjelovita Hrvatska zauzme svoje mjesto u zapadnoj obitelji nacija. Vaše osobno vodstvo posljednje dvije godine bilo je apsolutno presudno za okončanje sukoba u nekadašnjoj Jugoslaviji i postavljanju temelja trajnog mira i pomirenja. Uvjeravam Vas da ćemo učiniti sve što možemo i nastaviti Vam pomagati u ovom teškom trenutku.
Predsjednik Bill Clinton u pismu Predsjedniku Tuđmanu Vjesnik, 24. studenoga 1996.
Primio sam Tuđmana u Quirinalu. Poznavao sam i prije njegovu povijest. Danas ga mnogi kritiziraju i kažu da je imao čvrstu ruku. Pitam se bi li bilo moguće načiniti čudo, koje je on načinio davanjem neovisnosti Hrvatskoj, da nije ponekad upotrijebio i čvrstu ruku prema vani i unutra. Svojom politikom uspio je vratiti krajine koje su bile okupirane.
Francesco Cossiga, bivši predsjednik Republike Italije, Večernji list,
Ostaje neprijeporno: Amerika duguje vječnu zahvalnost Washingtonu i Lincolnu, a Francuska De Gaulleu. Ništa manje, ako ne i više, Hrvatska duguje Tuđmanu. I što nas vrijeme više udaljuje od njega, sve jasnija bit će nam istina: da je najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti zauvijek obilježeno njegovim imenom.
Thomas Patrick Melady (Veleposlanik SAD-a) – Dubravko Jelčić: Tuđman i budućnost Hrvatske, Zagreb 2003., 183.
Upamti jednu stvar: Tuđman govori to što govori, ali dobije li priliku samo tri sekunde, taj će napraviti Hrvatsku.
Bruno Bušić
Više puta smo se sastajali u Zagrebu, nekoliko puta u SAD, Bruxellesu. Pamtim ga kao vrlo sposobnog i čvrstog pregovarača koji nije lako odstupao. Mislim da je u Daytonu dobio puno što je planirao. Po mom mišljenju, Tuđman se mora smatrati ocem nove samostalne hrvatske države.
Willy Claes, bivši belgijski premijer, generalni tajnik NATO-a 1994.-1995., Globus, 6.09.2002.