Vidjevši da je, zbog uspješnog djelovanja artiljeraca iz Sinja, onemogućen dolazak njihovu pojačanju, srpski su zločinci 28. siječnja u 10.15 sati aktivirali 30 tona TNT-a koje su, prema hvalisanju zločinca Ratka Mladića, postavili u kontrolnu galeriju brane još u rujnu 1991. godine, neposredno nakon okupacije toga dijela Cetinske krajine.
Srbi su minirali branu s namjerom da je sruše, a kako je akumulacija bila gotovo puna vode, računali su da će vodeni val pomesti sve pred sobom nizvodno do Trilja. Taj srpski ekocid bio je prijetnja životima više od 35 tisuća nedužnih civila u naseljima nizvodno uz Cetinu.
U znak nemoći i odmazde zbog poraza i pretrpljenih gubitaka u operaciji „Maslenica” okupatorske srpske snage zaprijetile su miniranjem brane Peruča namjeravajući prouzročiti katastrofu za čitav cetinski kraj. Kako bi spriječile zamišljeni scenarij Hrvatske snage su 28. siječnja 1993. godine pokrenule oslobodilačku operacija “Peruča”, kojom su srpske snage odbačene od brane. Naboji su eksplodirali, ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila.
Okupacija Peruče – sredstvo za pritisak na hrvatsku vlast
Srpske snage predvođene ratnim zločincem Ratkom Mladićem su već 17. rujna 1991. godine okupirale i zauzele branu Peruča, koja je imala strateško značenje u ostvarenju granica velike Srbije, a stalne prijetnje njenim miniranjem i rušenjem služile su kao sredstvo pristiska na Hrvatsku da odustane od povratka svojih područja koja su okupirali srpski. Dolaskom i preuzimanjem tzv „ružičaste zone” od strane snaga UNPROFOR-a protivničke srpske snage su se povukle 10 km od crte razdvajanja, a pripadnici UN-a rasporedili su se na samoj hidroelektrani što je donekle smanjilo opasnost od neprijateljskog djelovanja i prijetnji urušavanjem brane.
Operaciju isprovocirale prijetnje srpskih snagao rušenju brane Peruča
Pri završetku operacije Maslenica, na sinjskoj bojišnici provedena je munjevita i dobro organizirana oslobodilačka akcija HV-a na brani Peruča, čime je konačno otklonjena prijetnja okupatorske srpske vojske o rušenju brane i potapanju brojnih naselja u slivu Cetine što bi ugrozilo desetke tisuća ljudskih života i imovine građana.
Akciju su isprovocirali pokreti i prijetnje agresorskih srpskih snaga da će u znak odmazde zbog pretrpljenih gubitaka u akciji Maslenica srušiti branu Peruča. Srpske paravojne postrojbe 27. siječnja 1993. godine upale su na prostor Peruče odakle su protjerale kenijske snage UNPROFOR-a i preuzele položaje na Alebića kuli na koju su postavili topništvo kako bi granatirali Sinj. Zatim su srušili most koji je bio sastavni dio sustava brane s konačnom namjerom miniranja sa 30 tona eksploziva i rušenja cjelokupne brane, kako bi vodenim valom potopili sve što se nalazi u donjem toku rijeke Cetine.
Brz i učinkovit odgovor hrvatskih snaga
Izvidnici HV-a uočili su popodnevnim satima grupiranje neprijateljskih snaga u selima Potravlje i Satrić, nakon čega se odmah izdaje zapovijed o podizanju vojne spremnosti na najvišu razinu i pripremi za vojna djelovanja, unatoč činjenici da je glavnina snaga HV-a bila angažirana na Maslenici.
Manje snage HV-a koje su bile raspoređene na tom području tijekom večeri se organiziraju, te uz neznatna ojačanja pristigla tijekom noći, ujutro 28. siječnja sprječavaju neprijateljski pokušaj pješačkog proboja prema Biteliću.
Cilj napada HV-a bio je osloboditi branu i širi prostor brane HE Peruča, otkloniti opasnost i spriječiti katastrofalne posljedice vodenog vala iz peručkog jezera u slučaju miniranja brane, te zauzeti dominantne visove na Svilaji kako bi se otklonila ugroza neprijatelja u širem području Sinja.
U 10, 15 sati srpske snage aktiviraju 30.tona eksploziva postavljenog u galerije brane namjeravajući njenim rušenjem stvoriti veliki vodeni val koji bi potopio sve što se nalazi u donjem toku rijeke Cetine i samim tim ugrozti preko 35 tisuća civilnih stanovnika koji bi se našli na udaru vodenog vala koji bi išao sve do Omiša.
Naboji su eksplodirali ali brana koja je građena (jedina na svijetu) na principu “dišnog sustava”, većinom od gline, unatoč teškim oštećenjima nije popustila što je u konačnici spriječilo stravičnu katastrofu velikih razmjera.
Spriječena katastrofa
Odmah nakon detonacije postrojbe HV-a su krenule u napadna djelovanja i ubrzo su ovladale kompletnim područjem oko brane Peruča i okolnih naselja. Izbile su na planiranu crtu: Umac – Gornji Kunci – Babića brig, oslobodivši ukupnu površinu od 140 četvornih kilometara.
Nakon oslobođenja provedena je brza i učinkovita dvodnevna intervencija utvrđivanja i sanacije oštećenja brane Peruča sa svim raspoloživim snagama, čime je spriječena katastrofa nesagledivih razmjera koju bi prouzročilo naglo slijevanje vodenog vala od 460 milijuna prostornih metara vode iz Peručkog jezera, koji bi potopio sva naselja koja se nalaze nizvodno uz rijeku Cetinu. Uz sav užas nastupio bi i ogroman ekocid i kulturocid što je i bila bolesna zamisao ratnog zločinca i zapovjednika srpskih snaga Ratka Mladića, kojemu se u Haagu nije sudilo za niti jedan zločin počinjen na hrvatskom teritoriju koje su okupirale srpske i komunističko agresorske JNA snage.
U izvedbi operacije Peruča angažirani su pripadnici 16. domobranske pukovnije, interventne skupine iz 126. brigade i protuoklopna grupa iz 141. brigade, pripadnici SOOV-a Sinj i Vojne policije.
Tijekom uspješno izvedene operacije Peruča pripadnik HV-a Ante Buljan je poginuo, a trojica hrvatskih branitelja su ranjena.
Svjedoci miniranja brane Peruča: Došli smo i vidjeli veliku katastrofu, most je bio srušen i odbačen 50 metara…
Svjedoci čijim je ispitivanjem u jesecu ožujku 2017.godine nastavljeno suđenje Borislavu Đukiću za miniranje brane Peruča kazali su da je to nedjelo, zbog kojega je časnik vojske pobunjenih Srba optužen za ratni zločin, obavljeno ‘stručno’ te da mu je jedini cilj bilo izazvati ekocid i napakostiti civilima, piše slobodnadalmacija.
Bivši načelnik inženjerije 126. brigade HV- a Ivan Vuko na splitskom je Županijskom sudu do u detalje opisao što je zatekao 28. siječnja 1993. godine na Peruči. Rekao je da kao inženjerac nije mogao zamisliti da se brana minira jer u strateškom smislu nije ništa značila već je sve to napravljeno kako bi se napakostilo lokalnom stanovništvu i izazvao ekocid.
Na dan miniranja brane bio je u Brnazama kod Sinja, a kada je čuo jaku eksploziju i kroz prozor vidio gusti dim koji dolazi iz smjera Peruče znao je da je brana minirana.
“Odmah sam se javio tadašnjem direktoru Peruče i stavio mu se na raspolaganje. Oko 17 sati smo došli na branu i vidjeli veliku katastrofu. Most je bio srušen i odbačen 50 metara, a pored njega je bila srušena i kuća iz koje se upravljalo jednim dijelom brane. Upravo taj most je premoštavao preljevnu klapnu i imao zaštitnu funkciju na brani. Krateri od detonacije su bili veliki deset metara. Hidroelektarana je u unutrašnjosti bila puna vode, gline i mulja. Nakon nekog vremena sam Vladimira Benca pomoću užeta i vatrogasnih skala spustio na dubinu od deset metara kako bi provjerio je li zatvarač dotoka vode miniran, no nije bio”, objasnio je Vuko sucu Slavku Lozini kojemu je potvrdio da se radilo o stručnom miniranju.
Odgovarajući tada na pitanja zamjenice Županijskog državnog odvjetništva i svog branitelja rekao je da je na brani bila postavljena velika količina eksploziva i to na pet mjesta. Po njemu prva je lokacija bila na mostu i preljevnoj klapni, druga i četvrta na ulazu u tunele, treća kod drenažnog ispusta i četvrta na ulazu u branu.
Procijenio je kako je na svakom punjenju bilo postavljeno oko pet tona najvjerojatnije trotila (TNT) kojeg je tada upotrebljavala bivša vojska.
Optužnica Županijskog državnog odvjetništva Đukića tereti da je kao zapovjednik 221. motorizirane brigade 9. kninskog korpusa nakon naredbe zapovjednika korpusa i Srpske vojske krajine generala Ratka Mladića i Mile Novakovića zajedno s majorom Milanom Koricom, zapovjednikom pogranične milicije SAO Krajine izdao zapovijed o rušenju brane s 30 tona eksploziva.
Drugi je svjedočio Ivan Vrca iz Sinja koji je za HEP od 1986. do 1993. radio na Peruči. Izjavio je da na dan miniranja 28. siječnja 1993. nije radio na Peruči već je tada bio direktor HE Đale. Odmah nakon saznanja o miniranju brane otišao je na mjesto događaja kod zapovjednika Peruče Zdravka Škarpe kojemu je davao savjete kako da se izbjegne katastrofa.
Eksplozija je izazvala izravnu štetu od 90 milijuna kuna, a na sanaciju je potrošeno dodatnih deset milijuna tadašnjih njemačkih maraka.
Na optuženičkoj klupi u Splitu našao se samo Đukić jer je Ratko Mladić u Haagu, Korica je nedostupan, a Novaković je preminuo 2015. te je taj dio spisa izdvojen.
I.V.