Da je kojim slučajem bio Francuz, ili Englez, ili možda Nijemac, bio bi već odavno veliko ime svjetske političke misli, a danas bi bio smatran vizionarom i ideološkim pretečom našega vremena. Jer ono što je govorio i pisao prije više od 150 godina, kada je svojim pogledima i razmišljanjima počeo graditi ideološki sustav koji s pravom danas nazivamo starčevićanstvom, a na kojemu je utemeljena i njegova Stranka prava (1861./62.), danas je leitmotiv aktualne svjetske politike. I negdašnja Liga naroda, i današnji Ujedinjeni narodi bili bi posve nepotrebne institucije i nikada ih ne bi bilo, tako skupih i nedjelotvornih, da je svijet znao i primjenjivao njegove misli i njegova načela. Približavanje, suradnja i povezivanje među narodima, malima i velikima, proces koji se danas pomalo već i otrcanom frazeologijom zove globalizacija, Starčević je prvi formulirao i definirao čistije i jednostavnije od svih i najnovijih političara i politologa…

Preuzevši ideje – ali samo ideje! – Francuske revolucije 1789.-1799., Starčević je njene misli-vodilje, sadržane u ključnoj, legendarnoj lozinki liberté, egalité, fraternité u svome političkom programu konkretizirao načelom, što ga je i praktično zagovarao: sloboda svih naroda, jednakost svih građana, bratstvo svih ljudi. Ideolog moderne hrvatske nacije bio je i utemeljitelj liberalizma u hrvatskoj politici, a istupao je i s jasnim zahtjevima za socijalnom pravdom.

A što je Starčeviću narod? Iako su mnogi, pa i neki njegovi navodni sljedbenici, držali da je u njegovu poimanju narod između ostaloga i rasna kategorija, pa su ga pojedinci zbog toga i osuđivali, stvar je zapravo sasvim obratna: O nijednom Hervatu, rekao je, ne može se reći da neiman kervi npr. rimske, ili gerčke, ili koje barbarske, a može se reći da danas neima nigde same i čiste kervi Hervatah iz VII. veka, kako ni one od nijednoga naroda iz onoga doba.

Bio je privržen idejama Francuske revolucije, ali nije bio revolucionar. Legitimist i legalist, protivnik svih nasilničkih metoda u politici, uvjeren da se samo zakonitim putem mogu postići vlastiti politički ideali, pa se i nepovoljni zakoni mogu i smiju mijenjati samo zakonitim putem, Starčević je zagovarao ono što se danas također izlizanim političkim rječnikom naziva pravnom državom. Bio je kategoričan: Razumieva se samo po sebi da javni službenik mora po zakonu obnašati svoje zvanje, a u svemu ostalom da ostaje slobodan, kao i oni, koji nisu u javnoj službi.

A što je Starčeviću sloboda? Sloboda i naroda i pojedinca ograničena je pravom na slobodu i drugih naroda i pojedinaca. Sloboda, dakle, nije neograničena samovolja koja vodi u anarhju, nego je pravo, iz kojega proizlaze i dužnosti.

Bio je političar posve iznimnog, antimakijavelističkog uvjerenja. Pravedni ciljevi postižu se časno samo pravednim sredstvima. Svoje poglede i politička uvjerenja temeljio je na principima etičnosti, jer je to temelj državnog i narodnog opstanka. Ikoliko pametne i poštene vlade čuvaju narode od pokvarenja kako i od kuge. U pokvarenu bo narodu ne ima dugačak obstanak nikakova vlada. O ljudima dakle i o njihovu moralu oisi opstanak i vlade i države i naroda. A svaki obstojeći sustav, nastavio je, bio on kakov mu drago i bio gdegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda. Današnjem svijetu možda nijedna preporuka nije potrebnija i korisnija od ove.

A rekao je i ovo, jednako važno i značajno: Deržave grade i razgrađuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gde ne ima ove, ni deržavi neima obstanka, pa bila kako mu drago stara i priznata. A deržavu utemeljiti, ili deržati na nesreći deržavljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom sgodom nestaje obsjene i s njom deržave. Sreća je dakle ljudi pojedinaca i narodâ kao cjelinâ jedini smisao države. Ja ne gledam koliko je dušah u narodu ili deržavi, nego gledam, jesu li sve dueš srećne, da ih koja nepravedno ne terpi.

Stari oporbenjak znao je lučiti domovinsku dužnost od oporbenog stajališta; drugim riječima, znao je razliku između države kao zajedničkog dobra i vlade kao stranačko-političke opcije. Zahtijevao je da svi koji obnose dužnosničke službe u vlasti svoje osobne interese podrede općem dobru. Tvrdio je, da javna služba nije i ne smije biti prilika za osobno isticanje ili za sjecanje materijalne koristi. Takva politika je zla politika. Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće hrđaviji i najnespsobniji. Kao da je to pisao sinoć!

Napomena: Citati se navode izvorno, kako ih je Starčević napisao, bez ikakvih jezičnih ili pravopisnih izmjena. Kao što se zna, Starčević je pisao jezikom ozaljskoga književnog kruga, u kojemu dominira kajkavska ekavština, a pravopisna načela i norme nisu bile standardizirane. Ouda i neke očite nedosljednosti, na što također upozoravamo čitatelje. Iznimka su dva citata, označena zvjezdicom i preuzeta iz sekundarnih izvora, jer mi je u jednom slučaju primarni izvor bio nedostupan, a u drugom nepoznat.

Netražim neprilike ni pogibeli; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hervatskoga, ja neznam za nikakovu pogibel, za nikakovu nepriliku, za nikakovu žertvu, nego nastojim, da izpunim moje deržanstvo,* i na koliko mi to za rukom pojde, na toliko sam zadovoljan, nepazeć na posledice, koje se sasma mene tiču. (Ante Starčević: Djela, knj. I, str.181)

Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajica ćemo imati dok se narod neosvesti. (Djela, knj. I, str.81)

Ja sam se od detinstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bi i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati. (Djela, knj. I, str. 194)

Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćansko za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hrvati! (Djela, knj. I, str.16)

Kad znate da se je toliko narodah, što-no se uvališe u zapad, potaliančuilo, pofrancezilo, pošpanjolčilo; da su toliki narodi primili u svoju cerkvu jezik latinski ili gerčki; u svoj život zakone rimske: što deržite vi do prošlosti naroda Hervatskoga, onoga naroda, koj je Rimljane u svojoj domovini pohrvatio; kod kojega, tako bliza suseda nema ni traga rimskim zakonom ni ustanovam; koj je svoj jezik u cerkvu uveo, koj je kerstjanstvom nadahnuo sav sever sever Europe? (Djela, knj. III, str.30)

Imam dokaz, da se je Hervatah već u VII. veku kerstilo, a nemam dokaz ni razlog za verovati da su oni još dva stoleća i više čekali na cerkvene knjige, i to od Gerkah. Kad je hervatski jezik već u ono doba bio onako bogat i ugladjen, sudeć po razvijanju drugih jezikah, ja deržim da je naš jezik već napočetku kerstjanstva bio znamenito občinjen, i da u ono doba, barem u ono pada i Glagolica. Da nebudu Hervati u vreme kad-no se kerstiše imali svoja slova, ja ne znam zašto bi ih bili onda izmišljavali, a nebi se bili služili latinskimi slovi kojimi se sva prosvetljena Europa služi. (Djela, knj. III, str. 31)

Kad znam da je cela barbarska Europa kroz stotine godinah stajala sjedinjena samim duhom kerstjanstva; da se je u ono tamno doba dala duševnost toliko različnih narodah obuzdati jednim zakonom; da je onaj lepi sklad razvergla samo glupost, nadutost i sebičnost; kad to sve znam, ja nimalo ne dvojim, da se još lakše bude naći jedan zakonza izvanjske čine svih narodah, i da se taj zakon, pravim prosvetlenjem, bude samo to većma razgranjivat i učverstljivat. Upravo korist nagoni pojedince, i narode, i deržave da se sjedine. Dok bo opaze da ih jedan bez drugoga nemože biti zbilja srećan; da je bolje svakoga imati priateljem nego-li makar koga nepriateljem; da jedan proti drugomu nemože za dugo uspeti; da su kroz slogu i priateljstvo i srećnii i jačji; jednm reči: dok se ljudi i narodi pravo prosvetle i usreće, eto vam sjedinjenja sama od sebe. (Djela, knj. III, str. 22)

Ako vaši Slavjani ostanu na dosadanjoj stazi,ove će narode pozobat Romanci ili Germanci. […] Jer ako ovi narodi imaju kakovu budućnost, ako dojdu do jedinstva, to će se moći postignuti samo umom i snagom koju razum upravlja; a gde je uma, tu ja nemogu ni pomisliti nego da će svatko radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, negoli uz ime slavansko, imeizmišljeno, ime pod kojim nerazumeva se drugo nego nevolja i sramota. (Djela, knj. III, str. 16)

Zašto smo tako tverdokorni? Zato, jer znamo da smo na onomu temelju koj je sam samcat čverst i nepromenljiv: dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvet njegova obstanka, ovo je duh i smer našega programa. Samo onda kada se onaj obstanak osigura, može nastatitemeljito pitanje o rešavanju deržavnih strukah unutarnjega narodna života. […] Uz samostalnost i neodvisnost naroda, u rešavanju domaćih i izvanjskih pitanjah, može biti različnih mnenjah, stranakah; nu kad se radi o souverenstvu naroda, tu ne može biti nego braniteljah i izdajicah naroda. A bez souverenstva kao pokrajina ili krunovina, graditi zakone, rešavati makar samo domaća pitanja, znamenuje ludovat ili prostotu obsenjivat. (Djela, knj. III, str. 129-130)

Narodi na iztoku Europe stoje medju se u onome brojnome i zemljopisnome odnošenju, da ih jedan drugome nemože naškoditi bez da i on sam štetu neterpi: ovi narodi sdruženi pod jednu makar kakovu upravu, pod jedno budikakovo zakonarstvo, ne samo da nemogu biti srećni, nego oni moraju do koi čas postati plenom tudjinca. Ovu izreku, prem da se mnogima čudna čini, a i doista jest čudna, jer neobična, mi smatramo za glas prošlosti i sadašnjosti; protiviti se ovoj izreki, mi deržimo za istovetno sa sernuti u propast. Prošlost ovih narodah sasvim je drugačia u istini, u povesti, nego-li ju nekoji narodom prikažuju. (Djela, knj. II, str. 22)

Dok stoji souverenstvo naroda, dotle narod može, drugda i mora, zamenjivat prava i koristi, on mora i žertvovat premnogo, za neizgubit još više ili možda sve, za dobit u boljih okolnostih, štogod, sve, ili još više. Nu izgubitjem souverenstva, osebnosti medjunarodne, narod već neima ništa za izgubit, ništa za čuvat. (Djela, knj. III, str. 134)

Mila bratjo i prijatelji, mi velimo da tudja vlada nebi mogla i htela taj blagoslov narodu hervatskomu povratiti, dapače mi sudimo, da bi ona tu i po se prekoristnu zadaću za najsvetie deržanstvo priznati mogla; nu na temelju stoletnji pojavah mi vam iskreno izpovedamo, da tudjinac, ako što i priradi, on sam i uživa; da svaka vlada ima sa svojimi potrebami dosta posla; da u vreme, kakovo je naše, gde su dusi tako občinjeni, ni najbolja tudja vlada ne može svim zahtevanjem naroda zadovoljiti; napokon mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o sitromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci, pa da bi se ova pripovedka onaj čas kad bi se naši narodi makar kako u zakonarstvu i upravi sdružili, okrenula u sasvim protivnu, hoćemo reći: onda bi se učilo, da bi Hervatska s drugom vladom nesrećnia bila. (Djela, knj.II, str. 31)

Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se nemari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačii, jer od njega nestoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke, – što mienja gospodare. (Djela, knj. I, str. 441)

Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti. Narod francezki, narod u trih stranah zemlje deržeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih narodah, a itako San Marino i mnoge druge deržavice obstoje takodjer i živu sreći i slobodi. (Djela, knj. I, str. 27)

Mi bratjo i prijatelji, mi deržimo narodnost za svetinju, i plašimo se onoga koi ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, posle ćutenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodniega i najveličanstveniega čuvstva što ga narava čovečja može imati; nu mi vam iskreno izpovedamo,m da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena neosvestimo i nestupimo na pravu stazu, svima bude glave verći. (Djela, knj. II, str. 25)

Raztergnimo paklenu mrežu, koju nam je svima naš obćeniti neprijatelj razapeo;

Zaboravimo na nepravde i uvrede, koje smo jedni od drugih preterpili;

Pripišimo svu nesreću našu, njezinim početnikom, a ne narodom našima;

Oprostimo neprijateljem našima, i nastojmo, da nam u buduće nemogu škoditi;

Pomirimo se i pobratimo, te nas se zauzmi jedan za sve i svi za jednoga;

Zakunimo se na svetom grobu naših mučenikah, a taj je grob sva naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti otce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratstvo. (Djela, knj. II, str. 33)

Najsigurniji je onaj, koji je na sve pripravan. (Djela, knj. III, str. 5)

Jer ina čverstu temelju može se sagraditi slaba sgrada, a na slabu nemože se negoslaba načiniti Vreme i trud što se troše u takovuposlu, izgubljena su; na pravom temelju gradeć, ona nebi ostala bez svakoga uspeha. Svaku sanjariu vreme odkriva i time ubija. (Djela, knj. III, str. 15)

Nastojim da sam u priateljstvu s dobrim susedom, a zla suseda čuvam se i gledam da se proti njemu osiguram. Za-da uzmognem drugomu pomoći, ja sam moram nešto imati: kada obradim njivu koja me hrani, onda mogu drugim raiti. Ako sam u potrebi, pak mi moj otac ili brat nemože ili neće, u stvari je sve jedno, pomoći, ja tražim pomoć kod onoga koj mi ju i može i hoće dati. S onim tko me okrade, ja nebi hteo dalje drugovati. (Djela, knj. III, str. 46)

U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod nemože biti narodom, osebom; nego je samo puk, množina čeljadi. (Djela, knj. III, str. 105)

21*

Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi. (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943., str.416)

Bez dvojbe, politička sloboda jedini je način, kojim si može zasužnjen narod pomoći. Dok njegovo celo gospodarstvo stoji u šakah drugoga, dok on nemože svoje celokupno stanje urediti po svojoj volji i po svojih probitcih, dotle on nemože nego siromah, nego pokvaren, nego sužanj biti. (“Sloboda”, IV, str. 126, str.1; Sušak, 21. 10. 1881.)

Ako smo razumni i iskreni mi moramo izpovediti, da biahu i da jesu svi narodi Ungarie, kako i mi pripravni, sdružiti se makar s kime, za izbaviti se današnje nevolje; nu, gospodo, mi moramo takodjer priznati, da i mi i svi narodi Ungarie o gospodstvu Magjarah sasvim onako sudimo, kako i o gospodstvu Austrie: – mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a neželimo jarme menjati. (Djela, knj.I, str.25)

Vi govorite o kraljevinah Hervatskoj, Slavoniji i Dalmacii, a zna se, da sva ta tr dela sa drugimi kroz vekove sačinjavaše jednu kraljevinu Hervatsku, a napose nijedan taj del nije bio kraljevina, niti je imao kralja.

U svih zemljah Europe bijaše herpah samosvojnih deržavah, pak su otačbenici radili, da sve slože u jednu; a vi, gospodo, vi cepate u zemljopisna imena naš narod; vi izmišljate deržave, kojih ikada nije bilo; vi obavljate posao tudjinacah, nepriateljah našega naroda. (Djela, knj. I, str. 382)

Izraz pervaka stranke prava, koj mi se daje,bez dvojbe, razumeva se tako da sam medju jednakimi drugovi možda najstarii u godinah i u javnu poslovanju. Zato mi godi i ova čast; a u svemu ostalom, nas svaki jest i ima biti pervak na svojemu mestu, u svojoj radnji.

Žao mi je, da se uznose i uzveličavaju moje zasluge za domovinu. Po mojemu osvedočenju, to je glavna mana Hervatah, da lahkoumno hvale i lahkoumno kude; u pervom slučaju poveravaju se preko mere i gube samostalnost, u drugom su nepravedni, u obih samo si škode.

Živa čoveka, koji se bavi javnimi posli, nevalja slaviti, nego je dosta negerditi ga nakoliko nije kriv. Samo po njegovoj smerti moći je o njegovih delih obračun načiniti. Svatko, radeć za obćenito dobro koliko može, samo svoje deržanstvo izvršuje, ako za to treba ili prima hvale, on je nečist sebičjak, ili, što još gorjega, ili doista slabić, i može škodljiv, pogibelan biti narodu, koj se na njega zanaša. Naša je povest puna takvih primera. Nebilo ih u buduće! (“Sloboda”, VI, br.72, str.1; Sušak, 17. 6. 1883.)

Bez dvojbe, jedan muž može narodu premnogo učiniti. Ali jedan muž uvek ostaje samo jedan muž, i bio velik kako mu drago, narod koj ga je rodio i velikim učinio, još je većji od njega. A narod koj je pao samo na jednoga muža, vredno je i morada propadne. (Djela, knj. III, str. 328)

Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati.

U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli.

On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo.

Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu nemože ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene. (“Sloboda”, IV, str. 67, str.1; Sušak, 23. 3. 1881.)

U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd.

Mi neuvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive neotimati i nenarivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće.

[…]

Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam. (“Sloboda”, VI, br.35, str.2; Sušak, 23. 3. 1883.)

Bit ćete opazili, da zlo, koje kerstjani terpe, dolazi ne iz njihove vere, nego iz pomanjkanja svake vere. Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakovom družtvu sretan biti. (Djela, knj. VII, str.37)

30*

Narod, koji uviek traži zaštitnika, nije vriedan slobode. (Dr. Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943., str.417)