“Nisam pesimist, uvjeren sam da se od poljoprivrede u Hrvatskoj može živjeti, no umjesto lažnim mamcima, država mladim obiteljima mora stvoriti stvarne uvjete za život i rad u ruralnim krajevima. Jedan od prvih uvjeta je poštena utakmica na natječajima za zakup državnog zemljišta koje se, do sada, uglavnom dijelilo onima koji su bliže vatri“, kaže nam Mario Pavlović iz Čajkovaca. Malo, slavonsko selo, u kojem je rođen, nikada nije napustio. Tamo je zasnovao i obitelj te sa suprugom Ankicom i dvoje djece žarko želi ostati u tom jedinom mjestu na svijetu koje je njihov dom.
Mario i Ankica su se stoga odlučili baviti poljoprivredom te su pokrenuli OPG. Jedan je to od preostala četiri OPG-a u tom selu čiji su vlasnici mladi ljudi, koji se ozbiljno bave poljoprivredom te su u sustavu PDV-a.
“Supruga i ja se poljoprivredom intenzivno bavimo od 2003. godine. Na ukupno 80 hektara proizvodimo žitarice, uljarice, mahunarke, povrće. U sklopu svog OPG-a imamo i ekološku proizvodnju i preradu povrća te proizvodimo i vlastitu paradajz-juhu. Čitav taj veliki posao supruga i ja obavljamo sami. Mehanizacija nam je stara dvadesetak i više godina, no čak i popravke na strojevima radimo po principu “sam svoj majstor“, mehaničari ne ulaze na naše imanje jer, želimo li opstati, treba paziti na svaku kunu“, kaže nam mladi poljoprivrednik.
“Uzdaj se u se i u svoje kljuse!”
Da o financijama pomno vode računa potvrđuje i to što Pavlovići nemaju niti jedan jedini kredit, drže se onih starih mudrosti – “pokrij se onoliko koliko ti je dugačak pokrivač“ i “uzdaj se u sebe i u svojih deset prstiju“ . Osim što ne žele dugovati bankama, Pavlovići ne koriste niti sredstva iz EU fondova.
“Kao tvornica na otvorenom, poljoprivreda je već sama po sebi visokorizična, stoga se nismo željeli upuštati u dodatne rizike s kreditima. Osim poticaja za dio zemlje, koja je u upisniku i arkodu, ne koristimo apsolutno nikakve mjere ili sredstva iz EU fondova. Kada povučete sredstva iz EU fondova, tada morate i garantirati nekakav gospodarski program koji ćete provoditi, dok s druge strane vama apsolutno nitko ne garantira da će otkupiti vašu robu, dakle nemate garanciju da ćete uredno poslovati. Svojevremeno smo koristili ugovore o proizvodnji, ali to se više ne isplati jer su kamate visoke, pa su i cijene robe, repro materijala za proizvodnju, u takvim kombinacijama oko 30 posto veće nego kada gnojivo, zaštitu i sjeme, kupujem vlastitim novcem“, kaže poljoprivrednik iz Čajkovaca.
Svaka dobra roba ima kupca
Iako su se oslonili isključivo na vlastita sredstva, Pavlovići su zadovoljni rezultatima rada i tempom kojim razvijaju svoj obiteljski posao.
“Uredno poslujemo. Cijene otkupa su korektne, problema s naplatom nemamo, jer smo se dobro pokrili ugovorima. S jednom poljoprivrednom zadrugom imamo ugovor za otkup proizvoda, samo ove godine smo ugovorili otkup za 200 tona kupusa, a osim kupusa, imamo ugovoren i otkup graha zelenog, trešnjevca i krumpira, dok dobar dio povrća prodajemo malim i srednjim trgovinama. Kroz godine iskustva uvjerio sam se da tržište nije lako pronaći, no jedno je ipak sigurno – svaka dobra roba ima i siguran otkup“, kaže Pavlović.
Moderni poljoprivrednik za plasman svojih proizvoda na tržište koristi i blagodati suvremenih tehnologija. Za svoj je OPG tako otvorio i stranicu na Facebooku na kojoj, kao na virtualnoj tržnici, izlaže svoje poljoprivredne proizvode. Rezultati su, kaž,e itekako vidljivi, te upravo preko društvene mreže zaprimaju sve više narudžbi za svoju rajčicu, papriku, kupus, grah, luk, bundeve i krumpir.
“Po proizvode nam dolaze i iz 40-ak kilometara udaljenih mjesta, a ako je narudžba veća od 500 kuna, tada svojim kupcima sami dostavimo robu“, kaže Mario Pavlović.
U Čajkovcima je čak 47 praznih kuća, urod više nema tko brati
Iako marljivo rade, od jutra do mraka, poslovi koje Ankica i Mario mogu obaviti sami, nisu im, kažu nikakav problem, no problem nastaje kada ono što su uzgojili treba pobrati, jer radne snage u selu kronično nedostaje.
“Kada dođe sezona povrća, radnu snagu prikupljamo iz susjednih općina, u krugu od 20-ak kilometara. Problem s radnicima je sve veći jer u selima više gotovo da i nema mladih, radno sposobnih ljudi. Svi su oni otišli na rad u inozemstvo, pa poslove berbe sada uglavnom obavljaju žene koje su prešle pedeset i petu, po satu im plaćamo 20 kn + markica na radnu knjižicu“, kaže Mario, vidno zabrinut za budućnost svog OPG-a, ali i generalno, za budućnost, sve pustijih, slavonskih sela. U njegovom selu, koje je nekad bilo prepuno života, sada, kaže, ima čak 47 praznih kuća, u kojima, vrlo vjerojatno, više nikada nitko neće živjeti.
No, uz manjak radne snage, ova mlada obitelj ističe još jedan veliki problem koji ih koči.
Na državnu zemlju uzaludno čekaju već punih 15 godina
“Poljoprivredom sam se počeo baviti kada mi je bilo 25, sada imam 37 godina i za tri godine više neću pripadati u skupinu mladih poljoprivrednika, a još uvijek, niti nakon 15 godina rada, u zakupu nemam niti hektar državnog poljoprivrednog zemljišta. To je definitivno naš najveći problem, jer samo dugoročni zakup državnog zemljišta stvora temelj za dugoročna ulaganja u proizvodnju koja bi se tada trostruko vratila. Na sve, do sada raspisane natječaje, uredno smo se javljali. Uvjete koje imamo mnogi mogu samo poželjeti, što potvrđuje i podatak da smo na natječaju u susjednom selu, po broju bodova, bili drugi, iako su nam konkurirale zadruge i mnogo veća poljoprivredna gospodarstva.
Tužna je činjenica da se u našoj općini državna zemlja dijelila čak i konobarima, dobivali su ju ljudi koji se ne bave poljoprivredom pa su tu istu državnu zemlju dali u podzakup, dok ja, s poljoprivrednom školom i supruga, koja je prehrambeni tehničar, redovno ostajemo kratkih rukava uz šturo obrazloženje da nam fali neki dokument, a najčešće uz komentar – više sreće drugi put. Mogao bih ja tu prozivati pojedince, ali neću politiku u moju butigu“, kaže Pavlović.
Njegov OPG sada radi na ukupno 80 hektara tuđe zemlje, koju su uzeli u zakup od privatnika po cijeni od 800 kuna po hektaru na rok do 5 godina, dok su, kako ističe, neki drugi ljudi za hektar državnog zemljišta plaćali samo 60 kuna. Najveća parcela koju obrađuju ima 3 ha, a najmanja samo 0.12 ha. Parcele su smještene u krugu od 10 km, što vrtoglavo podiže troškove proizvodnje, donosi agroklub.com.
“U ovakvim okolnostima na selu ne vidim budućnost za svoju djecu. Iako se poziva mlade da otvaraju OPG-ove, te im se nudi bespovratnih 15.000 eura, to je tek prašina u oči, jer će, kroz tih 5 godina, koliko mora imati OPG, u sustavu PDV-a sve to ionako vratiti. Stvarni uvjeti za ostanak obitelji u ruralnim krajevima stvorit će se tek onda kada se omogući da oni ljudi koji se doista žele baviti poljoprivredom dobiju državno zemljište u zakup na 50 godina, kako bi i druga generacija, dakle njihova djeca, mogla naslijediti uhodan posao, jer u sadašnjim uvjetima mlade obitelji na selu nemaju baš nikakvu sigurnost i zato odlaze“, poručuju Pavlovići.