O krizi u Agrokoru, koja nakon afere „vruća pošta“ otvara niz novih pitanja o destruktivnom djelovanju domaćih i stranih političara, razgovarali smo s našim poznatim sugovornikom, piscem te analitičarom međunarodnih strategija i geopolitike, admiralom Davorom Domazetom Lošom. Na osebujan i lucidan način, admiral Domazet otkriva pozadinu ekonomske i političke krize u Hrvatskoj, ali i identificira njene uzroke, motive i nalogodavce.
Tko kontrolira hranu, kontrolira i ljude
Prije nekoliko godina prvi ste najavili budući financijski kolaps Agrokora i upozoravali državu na posljedice. Zašto se nije ranije interveniralo i kako je moguće da nisu postojali planovi za krizu koja se mogla predvidjeti?
Da, javno i otvoreno prvi sam upozoravao što se krije iza naglog rasta Agrokora. Nazivao sam ga monstrumom. Što se nažalost pokazalo točnim. Nikada ništa nije dobro staviti sve pod jednu kapu, a ponajmanje je to poželjno za zemlju, vodu, poljoprivrednu proizvodnju i distribuciju hrane. A još je manje poželjno takvog monstruma proširiti na područje takozvanog “zapadnog Balkana”, po britanskom “Jugosfere”, odnosno “zemlje regije” i “ovih prostora” što su sve sinonimi za propalu Jugoslaviju.
Plan Agrokor, jer je o planu riječ, krenuo je onog trenutka kad je britanski ministar vanjskih poslova, britanskoj geopolitici neželjenog međunarodnog priznanja Hrvatske, ustvrdio da se to priznanje nije moglo zaustaviti, ali da će se s vremenom toj suverenoj državi Hrvatskoj, pobjednici u Domovinskom ratu, dati posve drugi sadržaj.
Taj je zločinački plan išao u dva smjera. Jedan je kriminalizacija Domovinskog rata, to jest percepcijski ga pretvoriti u građanski i Srbiju amnestirati za agresiju. A drugi je smjer bitna bogatstva Hrvatske, koja su vezana za proizvodnju i distribuciju hrane staviti pod upravitelja kojega ne krase strateška promišljanja, ali je zato obdaren poslušništvom i nezasitnošću. Da se nije našao Todorić, našao bi se netko drugi sličan njemu. Primijenjen je naputak Henryja Kissingera iz 1974. koji glasi – “Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš države, kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude”.
Preko Agrokora, više ili manje, kontrolirani su svi državljani države Hrvatske. Došlo se u stanje koje se naziva “proizvodnja pristanka”. A pristalo se i pristaje na sve. Na rasprodaju i pitke vode, i plodne zemlje, i otoka, sutra i šuma. Da ironija bude veća najproduktivniji i najsposobniji pa i najdomoljubniji, ako se tako može reći, dio hrvatskog stanovništva hrpimice odlaze u zemlje, koje se u medijima prikazuju kao “obećana zemlja”, a koje od bogatstava koje baštine Hrvati nemaju gotovo ništa.
U “planu Agrokor”, od 2000. godine svjesno su sudjelovale sve vlade i guverneri Hrvatske narodne banke. A za to oprosta nema i ne bi ga smjelo biti. Radi se o izdaji nacionalnih interesa. A koliko je poznato izdajice domovine veliki je Dante smjestio u posljednji deveti krug pakla i to u četvrti rov.
Kriza ima operatera, izvršitelje i nadziratelje
Postoji nekoliko dominantnih teorija o tome zašto kao društvo i država ne napredujemo. Ljevičari optužuju domoljube, desnica ostatak Udbe i komunistički mentalitet, a neki tvrde da je naša država postala svojevrsni poligon za razne socijalne i ekonomske eksperimente svjetskih sila međunarodnih moćnika. Što je najbliže istini, odnosno koji je po vašem mišljenju naš najveći problem?
„U pitanju je sadržan i odgovor. Sve što je navedeno naziva se “determinirani kaos” ili “nadzirani nered”. A u svakom nadziranom neredu ili upravljanoj krizi ima i operator krize i izvršitelji i područje krize, naravno, i nadziratelj krize.
Doktrina je jednostavna. Davno znana – “podijeli pa vladaj”. Ideologijski čimbenik u toj doktrini je bitan. Jednadžba je postavljena tako da se suprotstavljene ideologije neprekidno prozivaju koja je od njih zločinačkija u nekom povijesnom razdoblju, kako se ne bi dalo pravo mjesto i pravo značenje onoj zasadi na kojoj je stvorena samostalna država Hrvatska, a to je Domovinski rat. Pri tome se namjerno izostavlja da su i fašizam i nacizam i komunizam (ne)djela lijeve provenijencije.
Ako je Hrvatska od 2000. godine postala područje krize, a jest, ako ima operatora, izvršitelje i nadziratelja a ima, onda je posve razumljivo da je ona eksperiment međunarodnih svjetskih moćnika. Tu nema nikakve teorije zavjere, i radi se isključivo o geopolitičkom planu o kojemu je otvoreno govorio britanski ministar vanjskih poslova već sada daleke 1992. godine.
Ostaviti ime, a sve ostalo izmijeniti, kako bi se napokon ostvarila zamisao Marxsa i Engelsa o istrebljenju Hrvata te “bljuvotine od naroda” kako su se to 1848. izrazila ova dvojica tvoraca jedne od najmračnijih ideologija u povijesti čovječanstva.
Najveći hrvatski problem, nakon Tuđmana, je nepostojanje samosvjesne, čvrste domoljubne političke elite. Sve su vlade od 2000. poslušničke, ne svome hrvatskom narodu i državljanima države Hrvatske, nego bjelosvjetskim središtima moći bilo da je riječ o Bruxellesu, Londonu, Washingtonu ili Berlinu. Svaka je iduća vlada od te godine bila gora od prethodne, a sve su imale isti zajednički nazivnik – nerazumijevanje hrvatskih nacionalnih interesa, odnosno svjesno su djelovale suprotno tim interesima.
Na strateškoj razini rješenje je jednostavno – promicati hrvatske nacionalne interese, a ako su ugroženi braniti ih – bez obzira tko bio ugrozitelj i kakvu moć imao. Moralna snaga naroda je ta koja u konačnici uvijek pobjeđuje. Zar Domovinski rat nije zorna potvrda navedene tvrdnje?“
KOS je važniji čimbenik od Udbe
S obzirom na to da ste u bivšoj Jugoslaviji stekli visoku vojnu i obavještajnu naobrazbu, neovisno o pogrešnoj ideologiji, možemo li usporediti snagu i sposobnost tadašnjih službi, analitičara, stručnih kadrova s današnjim mogućnostima hrvatske obavještajne zajednice?
„Jedna ispravka. U bivšoj Jugoslaviji stekao sam svu moguću vojnu naobrazbu, uključujući i najvišu školu, školu strategije, ali nisam obavještajno. Naime, ta se teza namjerno provlači od onih koji ne žele istinu. Budući da sam vrlo rano objavljivao stručne i znanstvene radove i bio zapažen poglavito u području borbe protiv “pametnih raketa” i borbi protiv podmornica, geostrategije i geopolitike, naravno i vojnog umijeća s dužnosti zapovjednika razarača Split (kojega sam 1980. doveo iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza) bivam 1986. premješten u zapovjedništvo Ratne mornarice na dužnost načelnika analitike za NATO, u obavještajni odjel. I tako se dogodilo, vjerojatno Božjom providnošću, da se idućih pet godina sustavno bavim doktrinom zapadne vojne misli. Poslije će se u Domovinskom ratu to pokazati kao bitnim za pobjedu. Naime, i mojim doprinosom Hrvatska je vojska od samog početka baštinila, ne pravocrtnu doktrinu, nego modularnu strukturu projekcije vojne moći.
Predsjednik Frano Tuđman je kao povjesničar, general i državnik znao da je u ratu nemoguće pobijediti bez djelotvorne vojnoobavještajne službe, i tu je najodgovorniju zadaću, uz dužnost načelnika Glavnog stožera, povjerio meni rekavši, “meni treba vaše znanje, i vaš um, vama je znano da se rat dobiva na razini strategije, a to bez pravodobnih i istinitih informacija o neprijatelju ne ide”. I tako sam postao načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske.
U Hrvatskoj se programno stvara negativna slika o “obavještajnim službama”. Ne samo to nego se neprimjereno obavještajne službe poistovjećuju s protuobavještajnima. A to nije i ne može biti isto. To su posve različita područja.
Sve se može zlorabiti, ako se želi i ima interesa, pa i službe. Nije isto obavještajna služba u totalitarnim sustavima i u demokraciji. Hrvatskoj je državi temelj demokracija i obrana od srpske agresije. Politički i vojni establišment u Beogradu pod vodstvom Slobodana Miloševića imao je na raspolaganju potpuno razvijen i obavještajni i protuobavještajni sustav Jugoslavije i JNA. U Hrvatskoj se sve svodi na UDBU, i daje joj se prevelika moć i važnost, ili bolje rečeno daju joj pojedini pripadnici UDBE, kao Josip Manolić i njegova družina. U biti oni sami sebi daju značenje.
U vrijeme agresije na Hrvatsku glavni čimbenik igre i igara bila je Kontraobavještajna služba JNA, skraćeno KOS. Ona je osmislila i izvela operacije naoružavanja srpske manjine u Hrvatskoj, Labrador, Operu, Operu II, Štit, miniranje Židovske općine u Zagrebu i groblja na Mirogoju, i operaciju Slog. Ova potonja, to jest Slog, je operacija kako ovladati medijima i zadržati medijsku moć nakon pobjede u Domovinskom ratu. Po njihovim podatcima 400 novinara i medijskih djelatnika ostavljeno je u strukturama. Zar je onda čudno da danas mediji isključivo, na ovaj ili onaj način, pišu i djeluju protiv Hrvatske i njezinih nacionalnih interesa? Žalosno je vidjeti na što se svela medijska kuća koja se naziva Hrvatska radiotelevizija.
U Domovinskom ratu Hrvatska je pobijedila jer je imala hrvatski obavještajni sustav. Imala je analitičku sposobnost odanih ljudi, a to je ključni čimbenik svake uspješne obavještajne službe – analitika i odanost.“
Što se zapravo dogodilo s hrvatskim obavještajnim sustavom nakon 3. siječnja 2000. godine?
„Danas, hrvatska obavještajna zajednica, u pravom smislu te riječi, i ne postoji. Ona je nestala 2000. godine kada je tadašnji predsjednik vlade Ivica Račan rasturio hrvatski obavještajni sustav i uz asistenciju Ranka Ostojića ostatak predao britanskom MI6. To je jedan od bitnih razloga zašto se Hrvatska našla u ovako žalosnom stanju.
Ono što se danas naziva “hrvatski obavještajni sustav” nije ni surogat, iz crtića oskarovca Dušana Vukotića.“
Čitavu Hrvatsku treba proglasiti ekološkim dobrom
Kako zaustaviti egzodus Hrvata? Kome je u interesu da se Hrvatska raseli?
„Da se Hrvatska raseli u interesu je svjetskim centrima moći. Na globalnoj razini počeli smo živjeti vremena Orwellovog “Velikog brata” i njegova tri geopolitička tabora “Oceanija”, “Euroazija” i “Istazija”. Dakle, Sjedinjene Države, Rusija i Kina. A kada se veliki hrvaju, onda, kaže mudra izreka, stradaju mali. A svi oni za sebe hoće, a tako je više od dvije tisuće godina, istočnu obalu Jadrana, najljepši kutak planeta Zemlje.
Za zaustaviti egzodus Hrvata, na strategijskoj razini postoji rješenje. Opisao sam ga 2016. u svojoj knjizi “Hrvatska geopolitička strategija za 21. stoljeće ili Hrvatsko njihalo”, a ono glasi – cijelu Hrvatsku proglasiti ekološkim dobrom, ili u prijevodu nacionalnim parkom, jer po Stockholmskoj deklaraciji iz 1972. Hrvatska jedina ima uvjete za to. A to znači da nacionalno bogatstvo za stalno ostaje Hrvatima i državljanima države Hrvatske, a time i budućim naraštajima.“
Ako je Marina Dalić koordinator jedne interesne grupacije koja je izvlačila novac iz Agrokora, tko se nalazi na suprotnoj strani? Predsjednik vlade Andrej Plenković govorio je više puta da se iza afere “vruća pošta” kriju interesi određenih struktura i skupina, ali nije bio konkretan. Može te li vi identificirati tu suprotnu stranu u sukobu oko Agrokora?
„Da je Marina Dalić koordinator jedne interesne skupine je otkrivanje, recimo tako, “tople vode”. Ona je, kao jedna od četiri hrvatske jahačice apokalipse, ostale tri su Obuljen, Divjak i Pejčinović-Burić, došla s iskaznicom Međunarodnog monetarnog fonda.
Predsjednik vlade Andrej Plenković, je protagonist briselske “Kule babilonske”, i zadužen je da u svemu vidi “rusku zavjeru”. On to nije rekao, ali je nedvojbeno mislio na Moskvu. Pa zar nije, ničim izazvan tri puta, u nekom obliku, navijestio rat Rusiji i oslobađanje “okupiranih područja Ukrajine”?
Mala poduka za predsjednika vlade. Hrvatski informacijsko-telefonski serveri ne nalaze se u Hrvatskoj, a trebali bi, nego u inozemstvu. To je sa stajališta obavještajne sigurnosti neoprostiv grijeh.
Do te, sada već čuvene “vruće pošte”, mogli su bez problema doći i američka CIA, i izraelski Mossad, i britanski MI6, a prije svih njemački BND, naravno i ruski FSB, a i umješna vojska hakera sa svih meridijana i paralela.
Inače, u ovakvim operacijama, specijalnog i informacijskog ratovanja ‘izdajnik’ je onaj koji ti prvi donese glas, odnosno onaj koji te najviše tapše po ramenima. A što se tiče gospodina predsjednika vlade Andreja Plenkovića on je svoju namijenjenu ulogu stvaranja kaosa i to determiniranog u Hrvatskoj odigrao, nažalost vrlo uspješno. Očigledno da se nakon Račana, Sanadera, Kosorice, Milanovića i Plenkovića, traži novi operator krize jer je o tome riječ. Naime, u “determiniranom kaosu” ili “upravljanoj krizi” vlada pravilo “igra uvijek mora teći dalje”.