Damir Borovčak: Komunizam me otjerao, a želja za slobodom vratila u domovinu
Damir Borovčak hrvatski je publicist, povijesni istraživač, putopisac i politički analitičar. Godinama je živio u Kanadi, a u Hrvatsku se vratio početkom 1991., u obranu Domovine. Bio je ratni tajnik za iseljeništvo HDZ-a, a potom pomoćnik ministra u Ministarstvu iseljeništva RH. Za svoj društveni rad dobio je mnoge zahvalnice i priznanja, među ostalim i tri odlikovanja, koje mu je uručio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Gotovo 15 godina uređivao je emisiju „Vjera u sjeni politike“ na Radio Mariji. Autor je 15 knjiga i urednik više književnih i publicističkih djela drugih autora.
Poticatelj je obnove štovanja Svetog Josipa kao zaštitnika Kraljevstva odlukom Hrvatskog sabora 1687. Zaslužan je za ideju i poticaj postavljanja reljefa sv. Josipa (sv. Obitelji) na ulazu u Hrvatski sabor 2008. Idejni je začetnik I. spomen pohoda u Gvozdansko, povijesno mjesto hrvatskog velejunaštva.
- Gospodine Borovčak. Živjeli ste u Kanadi, a početkom devedesetih vratili ste se u Hrvatsku. Kako, zašto? Je li to bila teška odluka?
Poslije posjeta dr. Franje Tuđmana 22. rujna 1990. u Torontu, na njegov osobni poziv, spremam se na povratak iz Kanade. Dolazim krajem veljače 1991. godine u obranu hrvatske samostalnosti i slobode. Odluka nije bila teška, jer sam osjetio trenutak kad se počela nazirati hrvatska samostalnost. Komunizam me je otjerao iz Hrvatske, a želja da Hrvatska postane konačno samostalna i slobodna, vratila me u Domovinu. Na početku srpske agresije djelujem u Središnjici HDZ-a kao ratni tajnik za iseljeništvo, kasnije postajem pomoćnik ministra u Ministarstvu iseljeništva i nastavljam rad na povezivanju Hrvata u svijetu i Domovine. Svjedok sam agresije na Hrvatsku i sudionik raznih političkih događaja u Zagrebu. Pri obilascima bojišnica u okolnostima medijskih blokada, silom prilika među inim poslovima postajem i ratni izvjestitelj za informiranje hrvatskih iseljenika u Torontu i okolici. Hrvati diljem svijeta tada su bili željni svake nove vijesti iz Domovine, a bili su i potrebni informacija čime i kako pomoći.
- A, zbog čega ste i kada napustili Hrvatsku?
Rođen sam u središtu Zagrebu, gdje sam se školovao i po zanimanju sam diplomirani inženjer strojarstva. Kao student bio sam aktivan sudionik i svjedok zbivanja Hrvatskog proljeća 1971. u Zagrebu. Svih pet dana obračuna jugorežima sa studentima na Jelačić placu, bio sam oči u oči s milicijskim petokrakama, pendrecima i cokulama, čuvarima režima pristiglih iz raznih krajeva Hrvatske. Osjetio sam kako se guši svaka nada za neko dogledno vrijeme i poboljšanje političkog stanja u Hrvatskoj. Poslije Titove smrti nastavljaju se komunističke tiranije te pet godina poslije još uvijek traje bezumno komunističko ludilo. Na naslovnicama dnevnih novina koče se naslovi „Mi smo na Titovom putu“. Nisam smatrao da trebam biti na putu tog mrtvog zločinca. Obavezni su kolektivni odlasci vlakovima i autobusima na klanjanja u Kuću cvijeća u Beograd. Nikada nisam bio član KPJ, pa sam rađe promijenio poduzeće. Mene nisu mogli dobiti u Beograd na klanjanje mrtvacu diktatoru. Zbog crvenog mraka u tunelu koji nije obećavao skori put u slobodu, 1985. odlazim u Kanadu.
- Kako Vam je bilo živjeti vani, daleko od rodne grude?
Vrlo skoro po dolasku u Kanadu, u Mississaugi pored Toronta, osnivam svoju tvrtku, a u slobodno vrijeme domoljubno sam angažiran i djelatan. Nisam bio predugo u emigraciji, ali dovoljno da upoznam dušu i srce prognanog i iseljenog hrvatskog napaćenog čovjeka. Od dolaska 1985. do kolovoza 1990. u tom rasponu vremena ne dolazim u Hrvatsku. U početku se činilo da tako skorog povratka niti ne će biti, jer u represiju komunizma mi se nije vraćalo. Dapače, zbog mog stalnog domoljubnog djelovanja nije se isplatilo riskirati susret sa “organima bezbednosti”. Franjo Tuđman je dolazio u Kanadu kasnih 80′-tih, održavao vrlo posjećena predavanja o Stjepanu Radiću. Na toj povijesnoj temi je budio nadu i gradio mostove s iseljeništvom. U ljeto 1990. bio sam prvi puta u Hrvatskoj i bio svjedok prvih srpskih barikada 17. kolovoza kod Knina. Tada sam shvatio da ne će proći bez oružanih sukoba, samo nisam slutio koliko će biti pogubno i brutalno raskidanje lanaca tog nametnutog “bratstva i jedinstva”.
- U Kanadi, primjerice, živi veliki broj Hrvata. Kakva je bila njihova uloga i značaj u vrijeme svetog Domovinskog rata?
Hrvati iz Kanade dali su vrlo mnogo za slobodu i samosvojnost Hrvatske. U Torontu je kasnih 80′-tih začeta i osnovana AMCA, udruženje bivših hrvatskih sveučilištaraca. U to vrijeme došao je prof. dr. Zvonimir Šeparović iz Zagreba osnovati AMCA-Toronto udruženje, čiji je prvi predsjednik bio dr. sc. Ivan Hrvoić. Iz tog su se začetka, kasnije stvarali i širili ogranci diljem Sjeverne Amerike. Dr. Hrvoić je cijeli niz ratnih godina uspješno doprinosio pomoći Hrvatskoj. O tim poduhvatima hrvatske raseljene AMCA inteligencije, koja je pokrenula i mnoge druge ljude dobre volje, izdana su i dva opsežna toma enciklopedijskog formata. Autor i dopredsjednik AMCA-e Toronto, Vladimir Benković pod naslovom “Dokumenti iz iseljeništva – Uloga hrvatskih intelektualaca u borbi za slobodnu Hrvatsku” izdaje 2014. godine zbirku i predstavlja je u Zagrebu u Rektoratu Sveučilišta. Prikazana je opsežna korespondencija s kanadskom Vladom i Parlamentom, tiskanim medijima i TV postajama od 1990. do 1999. U prilogu se nalaze i CD-nosači s kompletnim izdanjem časopisa ‘Gaudeamus’, u to doba jedinog hrvatskog glasila na engleskom jeziku na sjevernoameričkom kontinentu. Tu se nalazi i korespondencija s New York Times-om, novinama poznatih po antihrvatskom stavu. Izdanje “Dokumenti iz iseljeništva” nisu publicističke knjige, već enciklopedijska zbirka dokumenata koji govore sami za sebe, naravno uglavnom na engleskom jeziku.
Posebno treba naglasiti i aktivnosti hrvatskih žena u Torontu i okolici. Dvoknjižje „Dokumenti iz iseljeništva: Hrvatske žene i majke u borbi za slobodnu Hrvatsku, Bedem ljubavi – Toronto“ zbirka je još jedne serije dokumenata koji zorno prikazuju požrtvovan rad i velik doprinos ženske udruge “Bedem ljubavi” u Torontu (Mothers for Peace), osnovane 1990., posebice tijekom agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu. Odabrani dokumenti na više od 1500 stranica predstavljaju samo manji dio zapisa očuvanih po Valentini Krčmar, prvoj predsjednici udruge Bedem ljubavi u Torontu od 1990. do 1992., a kasnije do 1999., direktorici za odnose s javnošću. Zbirku je također uredio Vladimir Benković, kao svojevrsni nastavak na već prethodno objavljeno dvoknjižje o ulozi hrvatskih AMCA intelektualaca u borbi za slobodnu Hrvatsku. Po izlasku iz tiska Zbirka hrvatskih žena i majki u borbi za slobodnu Hrvatsku, “Bedema ljubavi – Toronto“ predstavljena je u Zagrebu 2017. godine.
Obje ove zbirke, nevjerovatan su poduhvat ostavljanja traga za istraživanje uloge hrvatskih iseljenika na području Toronta u vrijeme kad se stvarala i branila hrvatska država. Nažalost taj povijesni dokaz ljubavi i snage hrvatskih iseljenika nije pobudio nikakav osjećaj kod vodećih političara u današnjoj Hrvatskoj. Pozivi na promocije oba izdanja poslani su od vrha države na sve razine vlasti, ali odaziva nije bilo. Samo prolistati ove enciklopedije dokumenata, trebalo bi izazvati duboki respekt svakog sadašnjeg imalo odgovornog političara u Hrvatskoj. Trebala su uslijediti državna odličja, javna priznanja ili barem stisak ruke autorima na pregaralačkoj ljubavi i energiji u stvaranju i obrani Domovine. Hrvatska bi trebala biti duboko zahvalna priređivačima tog neizbrisivog svjedočanstva vremena, argumentima dokumenata. Posebice i stoga jer je ta građa prikupljena, uređena, tiskana i promovirana o vlastitom trošku sudionika vremena i događaja, te dostavljena na sve relevantne institucije vlasti u Republici Hrvatskoj. Te zbirke nisu ničija samohvala, već povijesni trajni dokazi diplomatske i humanitarne bitke hrvatskih ljudi s onu stranu Atlanskog oceana. Iseljeni Hrvati kao takvi ostaju trajno zabilježeni u povijesti. Meni je pripalo zadovoljstvo da sam bio mali djelić te organizacije, kraće vrijeme član AMCA Toronto u vremenu osnivanja do ubrzog odlaska u obranu Domovine, a u novijem vremenu pomoć pri organizaciji javnih predstavljanja ovih izdanja prethodnih godina u Zagrebu.
- Dakle, čini Vam se, ipak, da su ti ljudi koji žive vani pomalo zaboravljeni…
Pitanje se po meni odnosi na sve hrvatske iseljenike iz cijelog svijeta. A odgovor glasi: Ne samo zaboravljeni, već izigrani i prezreni više puta!!! Iseljeničko iskustvo, pamet i ideje, nepoželjne su bile za sve vlasti u Hrvatskoj, osim u vremenu dr. Franje Tuđmana. Danas su iseljenici i dalje nepoželjna nacionalna kategorija. Formalno postoje institucije koje bi trebale pokretati i skrbiti o hrvatskim iseljenicima, no to je preinertno, dobiva se dojam sjedišta za uhljebe, nedostatnih pokušaja promjena i jalovih rezultata. Kad dolaze izbori, nova vlada i vlast u Hrvatskoj, tako pljušte nova obećanja, bez krajnjih odlučnih, ozbiljnih gospodarskih, diplomatskih i političkih poteza. Uglavnom, svodi se na to da ozbiljne politike prema iseljeništvu kao poveznici i mostu za bolji i prosperitetniji napredak Hrvatske, gotovo nikada nije ni bilo. Rekao bih, dobro je započelo 1991. i 1992. ali poslije tog vremena s naprasnim ukidanjem Ministarstva iseljeništva, veza iseljenika i Domovine sve je više opadala. Tome su doprinosile i stalne izmjene zakona i propisa. Predstavnici iseljeništva ne postoje u Hrvatskom (nekoć državnom) saboru, a bilo ih je 12 u ratno vrijeme. Danas ih nema, za razliku od zastupnika manjina u Hrvatskoj. U biti iseljenici sa svojim gospodarskim, diplomatskim i životnim iskustvom i potencijalom trebali bi biti osnova promjena i novih uređenja, kao pokretačka politička snaga promjena u Hrvatskoj. Kao primjer neoprostivog zaborava je primjerice i Duško Bezić, prvi počasni konzul Republike Hrvatske u Torontu, doajen političke organizirane pomoći od samih začetaka stvaranja hrvatske države.
- Što Hrvatska ipak čini da tako veliki broj Hrvata koji još uvijek žive gotovo na svim kontinentima vrati u Domovinu?
Ništa se ne čini! Apsolutno ništa! I to je tragedija hrvatske politike bez presedana. A mogućnosti su savršeno velike, upravo u vremenu demografske katastrofe koja prijeti Hrvatskoj.
- A što bi trebalo učiniti?
Posve isto što je učinio Izrael poslije formiranja države. Učiniti sve da se iseljenici vrate sa svih strana kugle zemaljske na svoja povijesna ognjišta, dodijeliti im državnu zemlju, poticaje, osloboditi ih poreza za početni startni period vremena, prilagoditi im zakone u smislu mogućnosti opstanka. Istovremeno u diplomaciju prvenstveno uključiti obrazovane potomke iseljenika, koji imaju nacionalni ponos i želju služiti Hrvatskoj, a školovani su u svijetu. Zadati im jedinu zadaću – neprekidno promicati samo pozitivnu gospodarsku izvoznu politiku. Vlada bi pak trebala smanjiti svaki uvoz nepotrebne hrane i sve snage usmjeriti na domaću proizvodnju.
Hrvatski diplomati u svijetu trebali bi odgovoriti u medijima zemalja gdje su akreditirani na svaki pokušaj diskreditacije Hrvatske po bilo kojoj osnovi i temi. Posebice mitova o genocidu i fašizmu, kako u prošlosti tako i sada u Hrvatskoj. To bi trebala biti jedna od patriotskih zadaća svake hrvatske Vlade, razobličiti nagomilane i montirane laži o fašizmu koji nema povijesni korijen i nije bila ideologija hrvatskog naroda. Zar nije fašizam rođen u Italiji, zar nije tlačio Istru i Hrvatsko Primorje još od prije Drugog svjetskog rata? Treba razobličiti velikosrpske mitove iz prošlosti, s kojima su Hrvati držani u stalnoj pokornosti i porobljavanju, a to se unatrag nekog vremena opet intenzivno čini.
- Jedan ste od neumornih koji neprestano podsjeća na partizansko-komunističke zločine. Smatrate li da se o tome vodi dovoljna pažnja, a ako ne, tko je zbog toga odgovoran?
Velikosrpski i komunistički mitovi iz prošlosti, s kojima su Hrvatsku držali u stoljetnoj podčinjenosti, strahu i pokornosti, ponovno su aktualni. Oni su niknuli poslije obrambenog Domovinskog rata, jer se nije dogodila lustracija. Barem ona moralna i edukativna lustracija starih dogmi, lustracija povijesnih izmišljotina i laži, uz institucionalnu volju razobličavanje pojma zločina koji su namjerno i sistematski činili partizani nad hrvatskim življem. Jasno, za to je trebalo umiroviti ili zamijeniti na pozicijama moći stare kadrove te jasno odrediti temelje i smjernice učenja vrijednosti koje su se dokazale i potvrdile u obrambenom Domovinskom ratu. U tom smislu trebalo se je hrabro i odlučno oduprijeti vanjskim utjecajima, pa i Haškom sudu kad su se uvidjeli politički pokušaji izjednačavanja krivnje. No, izbore su 2000. godine dobili (pripremili, namjestili i odigrali) partijski drugovi Račan, Mesić, Manolić, Pusić… te tako odvukli Hrvatsku daleko od istine i prosperitetne budućnosti.
- A, zbog čega se primjerice žrtve Macelja (gore zločina) ne istraže do kraja, a kamoli da se taj lokalitet proglasi Spomen područjem poput na pr. Jasenovca (ili nije možda usporedivo)?
Macelj definitivno krije još mnoge tajne u svojim šumama. Zašto se to ne istražuje sigurno je političko pitanje za najvišu razinu vlasti, doslovno za Predsjednika Vlade. Tehnički nema nikakvih problema, dapače Udruga Macelj 1945. sa sigurnošću poznaje nekoliko točnih lokacija bez ikakvih posebnih istraživanja, koje kriju veći broj stradalih žrtava. Osobno smatram da dok se ne uspostavi posebna uprava za istraživanje komunističkih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, samostalna poput DORH-a ili SP Jasenovac, dotle ne ćemo stići do prave i potpune istine o monstruoznim jugokomunističkim zločinima. Sadašnji odjel u Ministarstvu hrvatskih branitelja koji se time bavi, uopće ne bi trebao biti u tom ministarstvu, jer je pitanje organizacione nelogičnosti, tehničkih i financijskih (ne)mogućnosti i konačno kapaciteta. Naime, veliki je broj stratišta, a premalo je istraživanja. Nemam drugog logičnog odgovora na pitanje zašto se Macelj ne istraži do kraja, od onog kako smatram da se vlast kronično boji novih istina s oznaškog stratišta Macelj, koje je u vremenu komunizma paradoksalno nazvano – Titovim lovištem. Udruga Macelj 1945. prošle je godine u proceduru Vladi RH dostavila prijedlog Zakona o spomen području Macelj te očekujemo postupanje, a ako se Zakon prihvati biti će to veliki napredak, pomoć i najbrži put do istine. Macelj i Jasenovac možda nisu na prvi pogled usporedivi, no primjerice Macelj ima veći broj točno utvrđenih ekshumiranih žrtava, za kuriozitet u stalnom nabacivanju sa raznim licitiranim brojkama iz Jasenovca. No Macelj ima stalan otpor hrvatske politike da se prihvati barem onaj dio istine koji je nepobitno utvrđen. U vrijeme besprizornog zločina nad 21 svećenikom i klericima u noći 4./5. lipnja 1945., svake prve nedjelje u lipnju u Macelju se održavaju godišnje spomen-mise za maceljske žrtve. Nikada do sada se na tu nedjelju nije pojavio osobno ni jedan Predsjednik/ica RH, ni jedan Predsjednik Vlade ili Hrvatskog sabora, u svim proteklim mandatima. Toliko, kao odgovor na sva pitanja o Macelju, odnosno kako su sve vlasti do sada vrlo slične po pitanju maceljskih žrtava, od prekida istraživanja 1992., pa sve do danas.
- Pišete i podsjećate na velike žrtve u Gvozdanskom, u različitim povijesnim vremenima. Koliko ljudi zna o tim povijesnim događajima?
Žrtve Gvozdanskog dijele se u dva povijesna razdoblja i tri događaja: Radi se o velejunačkoj obrani od Turaka, s kojima kao logistika harače martolozi i Vlasi. Napadači su bili brojčano višestruko nadmoćniji. Gvozdansko je bila utvrda u vlasništvu knezova Zrinskih, štitila je rudnike srebra i put prema Europi. Tu se je kovao srebrni novac kojim se je kupovala u Europi oprema za obranu Hrvatske. Gvozdansko se pamti po obrani od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578. Posljednji branitelji smrznuli su se na zidinama, jer su već nekoliko dana prije ostali bez hrane, a u strašno ledenoj noći i bez posljednjeg komadića ogrjeva. Prethodno su odbili tri ponude za predajom, uz slobodan odlazak na hrvatski prostor. Uzvišeno odricanje i sebedarje naših predaka u obrani od osvajača. Velejunačka žrtva bez svjetskog uzora. Nije legenda ni bajka, već stvaran događaj na ponos i za uzor svim idućim hrvatskim naraštajima.
Paradigma Gvozdanskog je u tome da su martolozi i Vlasi, prispjeli s Turcima i sve više od tog vremena naseljavali hrvatsko Pounje i Banovinu. Pod utjecajem SPC-a u 20. stoljeću postaju Srbi. Na Božić 1941. događa se srbo-partizanski napad na Gvozdansko, poslije čega ostaje 55 zlostavljanih i poubijanih hrvatskih stanovnika. Još strašnije se događa 9. rujna 1943. u nedalekom Zrinu, gdje partizani uz pomoć srpskog stanovništva iz okolice, potpuno uništavaju to posve hrvatsko naselje. Ubili su u jednom danu preko stotinjak samo muških stanovnika Zrina, nisu štedjeli ni žene, djecu i starce, a preostale tjeraju u egzodus. Pljačkaju sve iz kuća i staja, a na kraju uništavaju crkve i zapale cijelo mjesto. Čisti genocid! Srbočetnički zločini ponavljaju se u Pounju u srpnju 1991., a prije pada Vukovara. Četnici ubijaju troje preostalih staraca u Gvozdanskom u znak odmazde za neke poginule četnike u Vukovaru.
Sve što je bilo vezano uz hrvatski ponos ili žrtve iz Drugog svjetskog rata nije se učilo u komunističkim školama. Zato Gvozdansko i njegova srednjovjekovna velejunačka obrana, istovjetna obrani Nikole Zrinskog u Sigetu 11 godina prije toga, ostaje u komunizmu trajno zatajena. Ove godine 13. siječnja bilo je X. spomen-hodočašće čiji sam idejni začetnik i pokretač. Sve više hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske dolazi u Gvozdansko, dolaze i biskupi iz raznih biskupija, dolaze hrvatski branitelji iz raznih postrojbi i krajeva, kao i Hrvatski generalski zbor s desetak generala. Dakle istina o Gvozdanskom se sve više širi, promiče, pamti i vraća u svijest domoljuba. Gvozdansko je istoznačnica za stoljetnu uzvišenu obranu Hrvata od svih vrsta osvajača.
- Niste li se umorili od tog i takvog posla?
Ne, za sada se nisam umorio. Nemamo moralno pravo stati ukazivati na istinu. Nema to pravo ni jedan istinoljubiv, odgovoran intelektualac, patriot. Bitka za istinu u suprotnosti je s pravom na odmor. Uostalom, tko me to pita? Pa Vi ste Mladene, upravo jedan od pojmova, hrvatskih sokolova te neumorne upornosti. A ima nas takvih još u Hrvatskoj, iako nemamo uvjete kao primjerice dobro plaćeni feralovci, bivši i sadašnji, svi oni koji ne vole Hrvatsku. Što nam drugo preostaje, nego koliko god možemo, nastaviti se zalagati za istinu!
- Vjerujete li u pomirbu djece partizana, koji su i dalje uglavnom za Jugoslaviju, i djece hrvatskih branitelja?
Vjerujem u istinu. Vjerujem u mogućnost pomirbe na dulji rok. Bili smo jako blizu cilja na tom putu, u vremenima obrane i neposredno poslije Domovinskog rata. No tada opskurni Stipe Mesić, kao novi predsjednik RH, najavljuje tzv. “detuđmanizaciju”. Danas imamo rezultate te podvale.
Kad bi prosvjetljivali i argumentirali istinu, kad bi u školama učili težiti moralnim vrijednostima, kad bi povijest bila objektivno pisana i napisana, kad bi laž na svakom koraku raskrinkavali i osuđivali, tada bi pomirba bila bliža i izglednija. Možda zvuči naivno i idealistički, no većim moralnim utjecajem medija, čiji bi predstavnici više stremili razobličavanju svih vrsta laži, a manje senzacionalizmu, bliže bi bili cilju pomirbe. Širenje novih laži, širi mržnju i sve nas više razdvaja. Moralan odgoj novih naraštaja, stalno bi trebao ukazivati na dobro i zlo, upornim ukazivanjem na istinu i laži, približavali bi se pomirbi suprotstavljenih dogmi. Država bi trebala konačno prestati financirati sve oblike ruganja i blaćenja nacionalnih vrijednosti, kao i sankcionirati sve pojave svih oblika velikosrpstva i novog urbanog četništva.
- Mislite li i Vi, kao neki, da je Hrvatska među ostalim stvorena i zahvaljujući Udbašima?
Ne mislim da je Hrvatska stvorena zahvaljujući Udbašima, ali je stvorena i uz njihovo prisustvo. Naime, neki su se po zadatku, a neki po inerciji straha za vlastitu budućnost, pozicionirali u sustav novonastale Hrvatske države. Rat je ipak izazvala Miloševićeva velikosrpska opsesija stvaranja velike Srbije. To je stoljetna srpska ludost i prije postojanja Udbe. Udbaši su sigurno rukovodili i pripremali aktivnosti terorizma, poput podmetanja eksploziva uz Američku ambasadu na Zrinjevcu, uz Židovsku općinu, ispred Parohije SPC-a i na zagrebačkom Mirogoju. Primjeri su i snimljeni (ili montirani) Špegeljevi dogovori o oružju i njegov odbačeni plan napada na sve JNA kasarne u Hrvatskoj. Najopasniji primjer je bio politički puč Manolić-Mesić i družine, u Hrvatskom državnom saboru. Naime, usred rata 1994. pokrenut je razdor stvaranjem stranke Hrvatskih nezavisnih demokrata i vrbovanjem prebjega iz HDZ-a, kako bi oslabili politiku dr. Franje Tuđmana. To je bila izravna ugroza uspješnog ishoda konačnog oslobađanja Hrvatske. Isto tako i u političkim podvalama, primjerice obrane ili sabotaže obrana na Haškom sudu. Slično se događa i traje sve do danas. No, čini mi se da je to više na materijalnoj razini, a manje na ideološkoj. Sigurno ima i onih koji djeluju za strane interese i za ciljani novi krah hrvatske države i uspostave neke nove simbioze.
- Nego, gospodine Borovčak, kako se danas riješiti bivših Udbaša?
To je teško pitanje. Ne vidim mogućnost bez lustracije. No koja će politička stranka to predložiti, izglasati takav zakon i provesti? Sporiji način je kroz promjenu izbornog zakona, a i to je teško izvedivo, odnosno ako se dopusti promjena izbornog zakona, bit će samo kozmetički, a ne i dubinski. Ne prolazi ni pravo na referendum… Čini mi se da ostaje samo izdržljivost u vremenu i prostoru, nastavak upornosti, s nadom u – Providnost.
- Koliko ste do sada napisali knjiga?
Bio sam gotovo 15 godina urednik emisije Vjera u sjeni politike na Radio Mariji. Iz tih emisija nastalo je 6 knjiga istog naslova. Član sam Hrvatskog kulturnog vijeća i suradnik HKV-portala za koji pišem 12 godina. Tako je 2007. godine nastala moja prva putopisna monografija Voliš li Hrvatsku?, a kasnije i druge. Sveukupno sam autor 15 knjiga, od toga 7 monografija. Urednik sam i više knjiga drugih autora.
- Kako ljudi prihvaćaju teme iz bliže ili daljnje povijesti (prošlosti)?
Ozbiljni i promišljeni ljudi shvaćaju da stara rimska izreka “povijest je učiteljica života” nije bezvezna poštapalica, već utemeljena životna činjenica. S narodom koji ne poznaje svoju povijest vrlo je lako manipulirati. To su upravo radili komunisti u svom školskom sustavu. Brisali su nam časnu, slavnu i vrlo tešku hrvatsku povijest, a ubacivali kao najvažnije svoje partizanske ofenzive i beskonačno veličanje druga maršala. Tako su ispirali mozak cijelim naraštajima. Na toj dogmi stasala su djeca i unuci komunista, kojima je danas teško prihvatiti istinu, posebice ako im je sustav u kojem su rasli omogućio sve materijalne vrijednosti, društvene i materijalne privilegije, konačno i dobro plaćeni posao (još i danas).
No čitatelji i posjetitelji mojih predstavljanja su druga publika. Ona koja je više-manje trpila u komunizmu i danas nije zadovoljna sustavom, koji rastače nacionalne vrijednosti. Najviše me veseli kad u publici primijetim mlade ljude, jer oni nam daju nadu da će Hrvatska živjeti u budućnosti. Dakle, moja publika prihvaća teme iz dalje i bliže prošlosti, sa zanimanjem. Posebice što ja svoje nastupe potkrepljujem video-prikazima fotografija ili povijesnih dokumenata, izvora. Uglavnom u dvoranama na predstavljanjima vlada velika pozornost.
- Zašto se o svetom Domovinskome ratu tako malo uči u školama?
Naravno, opet zbog anacionalne politike. Pomoću izmišljene floskule koja se naziva “nacionalni kurikulum”, namjerno tako sročeno da prosječan roditelj čim manje razumije, a radi se u biti o hrvatskom nastavnom programu. Dakle taj nastavni program trebao bi najmanje u dva razreda osnovne i dva razreda srednje škole tumačiti obrambeni Domovinski rat, jer je on najbitniji temelj novije povijesti, stvaranja i priznanja Hrvatske države. Ujedno tu bi trebalo uključiti i terensku nastavu s posjetima učenika najznačajnih mjesta u obrani Hrvatske. Primjerice, ne bi se trebala moći završiti osnovna škola u Hrvatskoj da se ne posjeti Vukovar, odnosno djeca Vukovara da ne posjete Škabrnju ili Pounje. Dakle, taj famozni “kurikulum” ne stvaraju autori s hrvatskim nacionalnim predznakom, pa se sve utapa u bezumlju onih koji ne vole svoju domovinu, a od koje ipak primaju plaću i u kojoj su rođeni.
- Nakon nedavnog obilježavanja Međunarodnog sjećanja na žrtve holokausta bilo je dosta kritika na kardinala i zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Kakvo je Vaše mišljenje o tom događaju i općenito Crkvi u Hrvata?
Smatram da je svaka žrtva, posebice nasilno ubijena, vrijedna pozornosti i razmišljanja, naše skrušenosti u molitvi i osudi svakog nasilno oduzetog života. Mene su iz govora kardinala Bozanića zasmetale izrečene brojke žrtava bez navedenog izvora, koje su zaokružene i podsjećaju na ranija razno-razna licitiranja s brojkama iz Jasenovca. Smatram također da se Jasenovac ne možemo dovoditi u kontekst s Auschwitzom, ni po brojkama ubijenih, ni po namjeni samih logora. Arhiva NDH koja je 1945. prije bijega vlasti iz Zagreba sklonjena na Kaptolu, potom nasilno preoteta od strane partizanske vlasti i odvezena u Beograd, treba biti vraćena u Hrvatsku. Kojim je ona uopće pravom otuđena i nalazi se još uvijek u Beogradu? Ta arhiva bi treba biti temeljito istražena, pa bi tek tada mogli vjerodostojnije govoriti o svim događajima, pa i brojkama žrtava iz vremena NDH. Jer mi smo još uvijek danas na dogmama i stereotipima učenim u jugokomunističkim školama.
Biskupi i katolički kler također bi se trebao bolje informirati o sadašnjim istraživanjima podataka o Jasenovcu, koja su već nekoliko godina u tijeku, jer je ta velikosrpska podmetnuta laž, manipulacija koju konačno treba razobličiti i utvrditi pravu istinu. Ostaje i dalje da svaka nevina žrtva potrebna pozornosti, kajanja i molitve, no isto tako svako navođenje upitnih brojeva žrtava, bez navođenja pouzdanih izvora, uznemiruje javnost i izaziva sumnjičavost.
Očekujem da će se kardinal i biskupi tijekom godine nastaviti na isti način moliti i obraćati javnosti i u drugim prilikama, javno na prostoru izvan katedrale i s plakatima poruka sa tornja katedrale, kada dođu dani obilježavanja masovnih stradanja hrvatskih žrtava od komunističkog režima. Jer u Hrvatskoj su ipak najveći pogrom pretrpjeli sami Hrvati poslije Bleiburga.
- Kako gledate na najavu dodjele nagrade gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića proskribiranom jugodiplomatu Budimiru Lončaru?
Milan Bandić je veliki manipulator, koji svojim političkim floskulama, pokušava kupovati glasove birača i s lijeve i s desne strane. To sve više iritira, jer je Bandić davno prešao okvire dobrog ukusa. On je kao klatno. Poslije otkrivanja spomenika dr. Franji Tuđmanu bilo je samo pitanje vremena kada će uslijediti otklon na drugu stranu. Njegov posljednji čin s nagradom Grada Zagreba za protuhrvatska djela Budimiru Lončaru, jest podilaženje tvrdoj boljševističkoj ljevici i bit će posebno upamćen. To je kampanjski Bandićev potez, ciljane kandidature za predsjednika države, gdje očekuje podršku Budimira Lončara i prijatelja mu Stipe Mesića. Paradoksalno je da Franjo Tuđman nije bio taj koji je odobravao ponašanje i postupke Budimira Lončara, dapače, držao ga je podalje od sebe. Time je groteska Milana Bandića još i veća, posve apsurdna i za svaku moralnu osudu.
- Na čemu sada radite, kakvi su Vam daljnji planovi?
Nemam posebnih planova. Pokušavam promicati istinu u okvirima svojih mogućnosti. Želja mi je otići do Splita i Klisa te zahvaliti Kliškim uskocima i Splićanima koji su došli i prepoznali Gvozdansko kao zajedničko povijesno “Predziđe kršćanstva”. Isto tako i braniteljima iz Nove Gradiške, koji tradicionalno dolaze u Gvozdansko, a i braniteljima iz Kastva, koji su prvi puta ove godine bili u Gvozdanskom. Svi su se oni zanimali za mogućnost predstavljanja novog, dopunjenog i izmijenjenog izdanja monografije Gvozdansko u njihovim gradovima.
Razgovarao: Mladen Pavković