Nostalgija i strah bile su bitne oznake jugoslavenske stvarnosti
Šime Letina (r. 19. veljače 1943. u selu Visočanima, nedaleko Zadra) je istaknuti hrvatski emigrant, dugogodišnji bliski suradnik prof. Kazmira Katalinića i dr. Ive Korskog. Hrvatsku je napustio sredinom 1966. Bio je član Hrvatske republikanske stranke, koju je prof. Ivan Oršanić osnovao 1951. u Argentini. Pisao je i objavljivao političke članke u raznim listovima i časopisima, a uređivao je list Hrvatska borba. Živi u Washingtonu (SAD), gdje je završio povijest i političke znanosti, a nakon toga magisterij iz političkih znanosti i bibliotekarstva. Radio je u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, do umirovljenja 2014. Javno ističe da je sljedbenik političke doktrine Ante Starčevića i Ivana Oršanića. Za njegovo dugogodišnje djelovanje i doprinos u uspostavi Republike Hrvatske, u svibnju 1996. predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom hrvatskog pletera.
- Kada i zbog čega ste otišli u emigraciju, kakav je bio Vaš put nakon napuštanja bivše Jugoslavije? – pitamo Letinu.
Domovinu sam napustio iz političkih razloga 1966. i od tada živim izvan nje. Od srpnja 1966. do kolovoza 1967. bio sam u izbjegličkom logoru Traiskirchen u Austriji. Život u logoru nije bio lagan, ni ugodan. U vrijeme istrage, koja je znala trajati i dva mjeseca, ljudi su živjeli u strahu, pitajući se, hoće li austrijska policija i logorska administracija podleći jugoslavenskim informacijama i pritiscima i na zahtjev jugoslavenske vlade biti vraćeni u Jugoslaviju. Tu sam upoznao velik broj hrvatskih političkih emigranata, a među njima Brunu Bušića i Rudolfa Arapovića, koji su kasnije u redovima hrvatske emigracije odigrali važnu i vodeću ulogu za oslobođenje i slobodu domovine. U kolovozu 1967. iz logora sam otputovao u SAD gdje i danas živim. U SAD sam nastavio studij i završio političke znanosti i povijest, a nakon toga i magisterij iz političkih znanosti i bibliotekarstva. U Kongresnoj knjižnici u Washingtonu D.C., radio sam više od 40 godina, a danas sam u mirovini. Politički sam djelovao kroz Hrvatsku republikansku stranku (HRS), koju je u Argentini početkom siječnja 1951. osnovao prof. Ivan Oršanić i kroz Hrvatsko narodno vijeće (HNV), koje je bilo osnovano u Torontu 1974. godine. Bio sam izabran u Glavni odbor HRS-a, a nakon toga kao blagajnik u Izvršni odbor stranke. S pripadnicima grupe republikanaca, koju je predvodio prof. Katalnić, sudjelovao sam u osnutku HNV-a 1974., a godinu dana kasnije na I. Saboru Vijeća u Torontu, kao delegat HRS-a, izabran sam za tajnika Sabora. Na VI. Saboru HNV-a bio sam izabran za dopredsjednika Sabora HNV-a.
- Što ste sve radili uz dužnosti koje ste obavljali u tim političkim strankama?
Pisao sam članke za više emigrantskih novina i listova, kao što su Hrvatska borba, Hrvatska budućnost, Rakovica i Hrvatski Put, te u časopisu Republika Hrvatska. Kratko vrijeme bio sam urednik lista Hrvatska borba, koju je započeo i dugi niz godina uređivao Rudolf Arapović.
Nakon uspostave današnje hrvatske države, pisao sam uvodne članke u listu „Hrvatska Kronika“, koji je izlazio u New Yorku. Isto tako, moji su tekstovi povremeno bili publicirani u nekoliko domovinskih listova i na portalima. Inače, moja sudbina kao hrvatskog izbjeglice slična je sudbini većine Hrvata koji su morali napustili domovinu, a to znači da je bila odraz i posljedica sudbine koju je hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini proživljavao od 1945. do 1990. Da bi se bolje shvatili razlozi poslijeratnih iseljavanja, odnosno bježanja Hrvata iz Jugoslavije, reći ću nekoliko riječi o mom djetinjstvu i okolnostima u kojima sam odrastao. Rođen sam u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u blizini Zadra, u malom selu Visočane. Tu sam kršten, rastao i spoznao što znači biti Hrvat i katolik. Već u ranim godinama shvatio sam da je obitelj temelj odgoja i da su vjernost Bogu i Crkvi, te ljubav prema obitelji, narodu i domovini, bitne oznake pravoga i zdravog odgoja. U mojoj šestoj ili sedmoj godini čuo sam kako su jugo-komunisti nazvali moje selo ustaškim selom. U tim godinama nisam shvaćao što to znači. Tek kasnije sam shvatio da je to bio izraz njihova prezira i znak kazne prema stanovnicima sela, čiji su (skoro) svi odrasli i sposobni muškarci 1941. godine otišli u hrvatsku vojsku. Taj „drski i izdajnički“ postupak mojih mještana kao i većine tadašnjih Hrvata da s oduševljenjem dočekaju 10. travnja, brane i sačuvaju državu Hrvatsku, jugokomunisti nikada nisu mogli shvatiti, niti im oprostiti. Za njih je Nezavisna Država Hrvatska bila naci-fašistička tvorevina, a svi oni koji su bili za nju, ili na bilo koji način s njome povezani, proglašeni su neprijateljima naroda. Slijedile su osvete i zločini ne samo nad braniteljima i pristašama NDH-a, već i nad njihovom djecom i rodbinom. No, ubrzo se pokazalo da je problem Jugoslavije bio puno veći od onoga koji su joj predstavljali preživjeli ustaše i njihova djeca. Problem je bio u njoj samoj, a to su vrlo brzo shvatili i neki od onih koji su se borili za nju, a kasnije i njihovi sinovi i unuci. Ljudi su dolazili do zaključka da Jugoslavija nije u stanju riješiti nacionalno pitanje i da u njoj nema ni narodne ni osobne slobode, dok su hrvatski emigranti isticali Oršanićevu ideju da je Jugoslavija diktatura ili je ne može biti i zato je treba rušiti i uspostaviti demokratsku državu Hrvatsku. U tom smislu nije bilo neobično vidjeti u emigraciji kako su bivši ustaše i partizani, njihova djeca i unuci, ne gledajući ni prošlost ni ideologiju, zajedno radili u rušenju Jugoslavije i za uspostavu slobodne države Hrvatske.
- Što mislite, koliko ima Hrvata u svijetu koji su u vrijeme Tita i partije morali napusti svoju Domovinu?
Bez ozbiljnog istraživanja nije moguće znati koliko je točno Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine napustilo domovinu u vrijeme Tita i njegove Jugoslavije. Iako nisam sklon nagađanju, mislim da bi taj broj mogao biti oko dva milijuna. Međutim, ako se tom broju Hrvata, koji su zbog Tita i Jugoslavije morali napustiti domovinu i nikad se u nju nisu i neće vratiti, doda broj Hrvata koji su poginuli u vrijeme II. svjetskog rata i Domovinskog rata, onda vidimo da je šteta koju nam je nanijela Jugoslavija i oni koji su u njoj vidjeli hrvatski spas uistinu ogromna. I zato se uvijek pitam, tko je mogao biti za Jugoslaviju, a protiv države Hrvatske? Jedino izdajica ili luđak.
- Ni u inozemstvu niste se prestali boriti za slobodnu Hrvatsku. Na koji ste to sve načine radili, kakav je bio uspjeh?
Nakon uključivanja u Hrvatsku republikansku stranku, shvatio sam da je dužnost svih nas koji smo napustili domovinu raditi za Hrvatsku i hrvatski narod sve ono što Hrvati u domovini nisu smjeli ni mogli raditi. Iako je većini nas cilj bio isti, ostvarenje države Hrvatske, među nama su postojala različita mišljenja i pitanja o tome, na koji način se taj cilj može najbrže i najlakše postići i kakva bi buduća država trebala biti. Na jednoj strani su bili oni koji su vjerovali da se taj cilj može ostvariti jedino legalnim i mirnim putem, dok su na drugoj strani bili oni koji su vjerovali da se taj cilj može ostvariti jedino revolucijom. Nitko od njih, nažalost, nije vodio računa o političkom, ekonomskom i socijalnom ustrojstvu buduće države. Za razliku od ovih dvaju oprečnih mišljenja, poučeni životnim iskustvom prof. Oršanića, koji je bio veliki mislilac i čovjek s golemim revolucionarnim iskustvom, mi članovi Hrvatske republikanske stranke smatrali smo:
- U procesu oslobođenja Hrvatske i hrvatskog naroda, potrebno je raditi i boriti se svim mogućim sredstvima i na svim poljima. U tom mukotrpnom procesu jednako je važan legalni (intelektualni) i ilegalni (revolucionarni) rad, ali oni moraju biti potpuno odvojeni i neovisni jedan od drugoga. Borbom do slobode, bila je naša stranačka uzrečica i zato smo smatrali da tu borbu treba voditi perom i puškom, odnosno mozgom i šakom. Bilo nam je jasno da se Jugoslavije ne će tako lako odreći oni koji su od nje imali najviše koristi i da će u zadnjoj fazi našega rada nužno doći do oružane borbe između njih i nas Hrvata koji smo bili za hrvatsku državu.
- Hrvatska država nije i ne može biti nekakav apstraktni pojam nego nešto određeno i ona mora biti država slobode i socijalne pravde, država u kojoj će biti slobodan narod kao cjelina i čovjek kao pojedinac. To uvjerenje o slobodi hrvatske narodne zajednice i čovjeka pojedinca bilo je ukorijenjeno u ideji, koju je prof. Ivan Oranšić nazvao idejom integralne slobode.
S ponosom mogu reći da je današnja država Hrvatska uspjeh našega rada. Ona, doduše, nije onakva kakvom smo ju zamišljali i željeli i zato smatram da smo svi dužni raditi da bude što bolja, tj. slobodnija i socijalno pravednija.
- Čini se da Vam je Udba bila stalno za vratom…, odnosno i u Vaše redove neprestano su ubacivali svoje „kadrove“…
Jugoslavija kao država nije nikada bila stabilna ni sigurna. Nitko ozbiljan nije vjerovao u njezinu dugoročnu opstojnost. Nestabilnost i strah bile su bitne oznake jugoslavenske stvarnosti. Strah uvijek rađa sumnju i nepovjerenje i zato u Jugoslaviji nitko nikome nije vjerovao. Nije, dakle, čudno da je Jugoslavija imala toliku vojsku i tajnu policiju i da je Udba, kako Vi kažete, „bila stalno za vratom“ onima koje je smatrala neprijateljima Jugoslavije. Sama činjenica da je Vladimir Bakarić hrvatsku političku emigraciju smatrao najgorom od svih emigracija iz tadašnje Jugoslavije, govori o njezinoj važnosti. Tu i takvu emigraciju trebalo je uništiti, a za to je trebao velik broj ubojica i ogromna svota novca. No, bez obzira na velik broj udbaša koje je Jugoslavija slala vani i „ubacivala“ u redove hrvatske političke emigracije, bez obzira na broj ljudi koje su udbaši pobili, te na silnu svotu novca potrošenu u borbi protiv hrvatske političke emigracije, činjenica je da je hrvatska emigracija kao cjelina odigrala važnu ulogu u uspostavi današnje države Hrvatske i da je Jugoslavija, uz svu materijalnu i moralnu podršku zapadnog svijeta, brojčanu vojsku i silnu policiju, neslavno nestala. Hrvati će je pamtiti najviše po njezinim zločinima.
– Na koji ste način prepoznavali Udbaše?
Udbaši su uglavnom bili trenirani za prljavi posao koji su trebali obaviti, ali je među njima bilo i takvih koji su u te redove odsrljali kao „guske u maglu“, bez pripreme i razmišljanja. Radi se o ljudima kojima su Judini srebrenjaci bili važniji od ljudskoga života. Ne vjerujem da je među nama, koji smo bili za hrvatsku državu, itko bio treniran ili osposobljen za kontra-obavještajni rad i zato nije uvijek bilo lako otkriti ubačene udbaše. No, ipak postoje primjeri koji pokazuju da je njihovo otkrivanje u emigraciji bilo moguće. Moram istaknuti da je vodstvo Hrvatske republikanske stranke o tome vodilo dosta računa i da u njoj udbaši nisu nikada mogli doći do izražaja, niti su mogli ući u vodstvene redove gdje bi mogli utjecati na donošenje važnih odluka.
Udbaši su doduše imali sredstva i volju da ubijaju, ali u nedostatku ideala nisu nas mogli uništiti niti zaustaviti.
- Kako je to izgledalo kad ste se, ako ste se, povremeno vraćali u Jugoslaviju?
Čežnja za domovinom, rodbinom i prijateljima uvijek je bila prisutna, ali zbog moga osobnog odnosa prema Jugoslaviji i udbaških upozorenja koja sam primao preko različitih kanala, nisam posjećivao Jugoslaviju. Tek poslije slobodnih izbora 1990., s članovima Sabora HNV-a, na poziv predsjednika dr. Franje Tuđmana, prvi put sam posjetio Hrvatsku. Dolazak u domovinu poslije 24 godine, najprije u Zagreb, a nakon toga u Rijeku i Zadar, za mene i moju rodbinu, bio je neobičan i nevjerojatan, ali u isto vrijeme i nevjerojatno radostan.
- Zbog čega se danas, kad imamo slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu, mnogi koji su se borili za nju, a žive diljem svijeta, ne vraćaju?
Pitanje o povratku nekadašnjih hrvatskih emigranata u današnju državu Hrvatsku imalo je puno više smisla i veću opravdanost devedesetih godina nego li danas. U to vrijeme takav povratak je bio lakši i realniji. Nažalost tada, osim rijetkih primjera gdje su pojedinci, neki privatno, a drugi javno poticali emigrante da se vrate u domovinu, nije bilo službenih poziva, ni ozbiljnih priprema za stalni povratak. Od tada do danas, iz godine u godinu, u emigraciji je sve manje onih koji su radili za Hrvatsku. Mnogi su pomrli, a njihova djeca i unučad se ne će vraćati u Hrvatsku. Ponovo se obistinjuje naša gorka sudbina, koju je 1907. Ante Tresić-Pavičić u knjizi “Preko Atlantika do Pacifika – Život Hrvata u sjevernoj Americi” opisao ovim riječima: “Stari iseljenici leći će u grob; ostati će njihova djeca, koja će još znati koju hrvatsku riječ, što su je čuli od roditelja; unuci ne će znati ni cigle hrvatske riječi; ne će znati ni od koje narodnosti potiču, ni gdje je na kugli zemaljskoj kolijevka, što je odnjihala njihove pradjedove.” (Ante Tresić-Pavičić, Preko Atlantika do Pacifika – Život Hrvata u sjevernoj Americi, Izd. Srećko Skakoc, naklada Knjižare Lav. Hartmanna, Zagreb, 1907., str. 235.)
Današnji odlazak Hrvata u strani svijet, posebno mladih obitelji, za Hrvatsku je puno veći problem od nevraćanja starih emigranata. Hrvatska vlada, predsjednica i Sabor dužni su učiniti sve moguće kako bi zaustavili val iseljavanja mladih Hrvata. U protivnom Hrvatska će ostati bez Hrvata.
- Čini se da ste Vi i ljudi oko Vas i dalje „sumnjivi“, jer Vas se neprestano veže uz ustaštvo?
To što se i danas u slobodnoj Hrvatskoj ljude koji su radili za hrvatsku državu sumnjiči i povezuje s ustaštvom najbolji je znak da u njoj još uvijek ima jugonostalgičara. Radi se o ljudima koji su ustaštvo i NDH koristili i koriste kao izgovor da bi opravdali jugoslavenske zločine. Istina je da su neki ljudi s kojima smo mi mlađi emigranti dugo godina politički radili i surađivali pripadali Ustaškom pokretu, međutim, pitanje, da li je netko 1941. bio u ustašama ili partizanima, nije igralo ulogu u donošenju odluke s kime ćemo politički raditi i surađivati. Za većinu nas je bilo puno važnije, da li je dotična osoba za demokratsku državu Hrvatsku ili nije. Nikada nismo željeli, niti isticali da buduća hrvatska država bude po uzoru nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske. No, za Jugoslaviju i jugoslavene to je bilo sasvim sporedno, jer su u njihovim očima svi Hrvati koji su bili za slobodnu državu Hrvatsku, bez obzira na njihovu prošlost i ideologiju, bili ustaše. Kako bi inače tadašnja jugoslavenska vlast pred demokratskim svijetom mogla opravdati progon i ubijanje Hrvata. Bez obzira na nedostatke Nezavisne Države Hrvatske, dobro je imati u vidu činjenicu da je predsjednik Franjo Tuđman na Prvom Saboru HDZ-a izjavio da je ona bila izraz težnji hrvatskog naroda, a nekoliko godina kasnije dr. Ivo Korsky je napisao: „Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad-tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju, i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma, koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nazavisnosti.” (Dr. Ivo Korsky; Iz Ideala u stvarnost, str. 338.).
– Nu, gospodine Letina, kako gledate na pomirbu, poglavito između partizana i ustaša, ili četnika i hrvatskih branitelja?
Među zaraćenim stranama prije ili kasnije mora doći do pomirenja i dobrih odnosa, jer je to u obostranom interesu. To nam najbolje svjedoči primjer Nijemaca i Francuza, koji su od ratnih neprijatelja postali dobri prijatelji. U hrvatskom slučaju radi se o pripadnicima istoga naroda, partizanima i ustašama. Prvi su se borili za komunističku Jugoslaviju, a drugi za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Iako je danas među živima vrlo mali broj jednih i drugih, njihove idejne podjele koje još potiču neprijatelji Hrvatske, predstavljaju veliku opasnost u izgradnji međusobnog povjerenja koje je nužno za normalan razvitak i napredak demokratske Hrvatske. Hrvate koji još nisu sigurni tko je bio u pravu, partizani koji su bili za Jugoslaviju ili ustaše koji su bili za NDH, treba podsjetiti da je Domovinski rat, u kojemu među hrvatskim braniteljima nije bilo ni ustaša ni partizana, dao odgovor na to pitanje. Uz to, nemojmo zaboraviti da u Domovinskom ratu mladi hrvatski borci nisu pitali čiji je otac bio u partizanima, a čiji u ustašama, niti su gledali da li je neko selo bilo ustaško ili partizansko, već su rame uz rame branili svaki kutak hrvatske zemlje, svjesni da jedino tako mogu obraniti hrvatsku slobodu i suverenost. U njihovoj ljudskoj solidarnosti i hrvatskoj pobjedi bilo je ostvareno jedinstvo i pomirba hrvatskog naroda. Ta pomirba bi se vjerojatno bila održala i danas bi među nama bila izrazitija, da su tadašnji odgovorni nosioci i predstavnici državne vlasti manje isticali tzv. partizanske zasluge i ustaške zločine. Zar je bilo potrebno ili korisno u Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. unijeti ZAVNOH 1943. kao temelj hrvatske suverenosti i državnosti, a u isto vrijeme izostaviti 10. travnja 1941., a kasnije, izjavom Hrvoja Šarinića u Budimpešti 1997. i službeno osuditi NDH kao kvislinšku tvorevinu? Zaboravili su da „bez uspomene na Nezavisnu Državu Hrvatsku ne bi bilo na predizbornim skupovima u proljeće 1990. toliko tisuća hrvatskih radnika s hrvatskim zastavama okićenim hrvatskim kockastim grbom, niti bi pritjecale stotine tisuće dolara hrvatske pomoći iz stranoga svijeta. Bez svega toga ne bi došlo do neočekivane izborne pobjede Hrvatske demokratske zajednice i do izbora dr. Franje Tuđmana za predsjednika tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske.“ (Dr. Ivo Korsky)
Bez obzira na razlike iz prošlosti, naša je dužnost raditi za istinsku hrvatsku pomirbu, a nju se može ostvariti samo na istini i pravdi, a ne na povijesnom mitu i činjenicama koje nam je nametnula bivša Jugoslavija i njezini propagandisti.
– Lani je objavljena i predstavljena u Zagrebu knjiga „Od poraza do pobjede“ pok. Kazimira Katalinića. Tko je bio taj čovjek i kakve su njegove zasluge za „spas“ Hrvatske?
U rujnu 2017. objavljena su prva dva sveska Katalinićeve knjige, pod naslovom “Od poraza do pobjede, povijest hrvatske političke emigracije 1945.-1990.“ Treći svezak je izašao u travnju prošle godine, a četvrti je bio u pripremi, ali zbog bolesti i smrti pisca nije dovršen. Knjiga je rezultat dvadeset godišnjeg piščeva istraživanja i upornosti. U isto vrijeme ona je i znak njegove zahvalnosti svima onima koji su Hrvatskoj posvetili svoj život i sanjali o njezinom oslobođenju i slobodi, koju, nažalost, nisu dočekali. Neki od njih su završili svoj ovozemaljski život prirodnom smrću, a velik broj njih je pao od krvave udbine ruke po nalogu onih koji su smatrali da Hrvati trebaju umrijeti kako bi Jugoslavija mogla živjeti. Ona je živo svjedočanstvo i potvrda Hrvatima u domovini, posebno mladima, o doprinosu hrvatske političke emigracije u uspostavi današnje države.
Katalinić nije samo pisac, koji je emigrantske događaje prikupio i opisao, već je u svojstvu odgovornog dužnosnika Hrvatske republikanske stranke i Hrvatskog narodnog vijeća i osobno sudjelovao u tim događajima i svojim radom utjecao u kreiranju emigrantske politike prema Jugoslaviji. Unatoč tome, u njegovoj knjizi nema izmišljanja, pretjerivanja, ni uljepšavanja i zato je ona najautentičnije svjedočanstvo emigrantskih političkih zbivanja. Međutim, knjiga se ne bavi samo emigrantskim radom i problemima, već opisuje i domovinske događaje iz čega se vidi da je politička emigracija dobro pratila sudbinu domovinskih Hrvata. Katalinićeva knjiga zorno oslikava životnu i političku sudbinu ljudi, koji su morali bježati iz vlastite domovine samo zato što su je voljeli. Iako knjiga ne zagovara ni mržnju ni osvetu, ona je neke vrsti obračuna s onima koji su mislili da je hrvatski spas u Jugoslaviji i jugoslavenstvu.
- Što, po Vama, konkretno znači taj naslov – „Od poraza do pobjede“?
U ovoj knjizi je opisano povijesno razdoblje od propasti Nezavisne Države Hrvatske 1945. do uspostave današnje hrvatske države 1990. godine. Propast NDH i bleiburški pokolj pisac smatra našim narodnim porazom, a uspostavu današnje države Hrvatske sveopćom hrvatskom pobjedom i zato je dao naslov knjizi, Od poraza do pobjede.
– Međutim, knjige o hrvatskoj političkoj emigraciji ni danas, vjerujte, nemaju neku veću potporu u Hrvatskoj. Zašto?
Sav materijal koji je u bilo kojem obliku bio objavljen o hrvatskoj emigraciji za Jugoslaviju je bio izraz neprijateljske emigracije i kao takav bio je zabranjen. Posljedice te jugoslavenske propagande vjerojatno su i danas vidljive među onima koji su hrvatsku emigraciju smatrali neprijateljskom i fašističkom. Unatoč tome, ja sam optimist, jer sam u listopadu 2017. na promocijama Katalinićeve knjige, Od Poraza do pobjede, među običnim pukom osjetio veliko razumijevanje prema hrvatskoj političkoj emigraciji i veliko zanimanje za knjigu istaknutog emigranta.
- Koje je bilo najteže razdoblje u emigraciji?
Budući da je emigracija sama po sebi jednako velika nesreća i tragedija za čovjeka koji je prisiljen napustiti domovinu i za narod iz kojeg dotični potječe, teško je iz nje izdvojiti razdoblje koje bi se moglo nazvati težim ili lakšim. U mom osobnom slučaju prvi početci emigrantskog života su bili teški, poglavito logorski dani.
– A, kako se danas sjećate Hrvatskog proljeća, odnosno kakva je po Vama u tome bila uloga Savke Dapčević Kučar i Mika Tripala?
Poput mnogih Hrvata, bio sam svjestan da ljudi u domovini nisu mogli otvoreno izreći ono što su mislili i osjećali. Uz sve to, svaki javni izraz nezadovoljstva koji je otkrivao slabost tadašnje Jugoslavije smatrao sam pozitivnim. Čak i onaj mali i blagi izraz razumijevanja nekih hrvatskih komunista prema hrvatskim sveučilištarcima u mojim je očima bio pozitivan, jer je javno potvrdio da Jugoslavija nije onakva kakvom su je prikazivali njezini vlastodršci. No, u isto vrijeme moram priznati da nisam previše bio oduševljen Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, jer sam vjerovao da je njihova namjera bila, kroz nebitno popuštanje i prividnu reformu, učvrsiti svoje položaje i Jugoslaviju kao državu.
- Čini mi se da smo se riješili Jugoslavije, ali ne i Jugoslavena!
Nažalost, u pravu ste, no moramo imati vjeru u hrvatski narod i svaki na svoj način pomoći mu da prebrodi današnju krizu i opasnost. Ne smijemo nasjesti hrvatskim neprijateljima i u našem javnom radu i ponašanju zaboraviti demokratska načela koja su potrebna za opstojnost i napredak hrvatske države, jer bismo time iznevjerili sve one koji su pali u borbi za uspostavu i obranu demokratske države Hrvatske.
- Želite još nešto reći, dodati, poručiti?
Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući Slobodanu Miloševiću i njegovim sljedbenicima, u Hrvatskoj je došlo do nacionalnog jedinstva u kojem je velika većina Hrvata, uključujući i dio komunista, prihvatila izreku oca domovine Ante Starčevića da, “despocije propadaju, ali se ne popravljaju.”
Zahvaljujući tom jedinstvu obnovili smo i obranili slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku. Imajući u vidu činjenicu da je ponekad lakše uspostaviti državu nego je sačuvati, nemojmo dopustiti da zbog naše tragične prošlosti i ideoloških razlika ponovo izgubimo svoju državu.
Da nam se to ne dogodi potrebno je imati na umu sljedeće činjenice:
- Hrvatska će biti u puno boljem položaju kada Hrvati shvate da hrvatski političari moraju dokazati svoju privrženost narodu, a ne narod političarima.
- Danas je Hrvatskoj potrebna nova nacionalno svjesna politička ekipa, odgojena u hrvatskom duhu, koja će biti sposobna preuzeti političku i moralnu odgovornost u vođenju države i izgradnji pravednijeg društva.
1.U današnjoj Hrvatskoj svi hrvatski građani moraju imati jednaka prava- rekao je Šime Letina.
Razgovarao:
Mladen Pavković