U večernjim satima 12. listopada, tmurne 1991. godine u dvorištu jedne obiteljske kućeu Vukovaru, koja je bila sklonište hrvatskih branitelja, život je položio mladi Imoćanin, Velimir Đerek Sokol. Mlada uzdanica obrane Vukovara, vjerni prijatelj vukovarskog heroja Ivana Anđelića Doktora i izravni kontakt ministra Gojka Šuška svoj život uložio je u temelje Hrvatske, donosi neum.online…
O Sokolu, kako je sam sebi dao nadimak, i danas pričaju mnogi. Sjećaju se vedrog, uvijek nasmijanog i zabavnog mladića koji je ostavio posao u Zagrebu, u hotelu Esplanada te svoju obitelj u Imotskom i otišao u tadašnji ovozemaljski pakao, na istok Hrvatske, u Vukovar. Bez znanja majke i uz sestrine vapaje da ne ide, odluka je bila konačna. U Vukovar je stigao 27. rujna 1991. godine.
“Znači, njega Šušak šalje, to mi je rekao, kao svog izvjestitelja koji će mu slati prave i istinite informacije iz Vukovara. I on dolazi, nikome se ne javlja, nego dolazi s tim dragovoljcima 27.-og i snima situacija četiri, pet dana. I dolazi on tako jedan dan do mene i Ivice Arbanasa Lipog, prvog zapovjednika obrane grada Vukovara. Sjedne do mene dok sam ja za minobacačem i pita me: Ti si Doktor? Odgovaram mu: Jesam. A on će meni: Mene Šušak poslao u Vukovar. Pogledam ga i kažem: Baš tebe? A on: Baš mene.”, prisjeća se Doktor.
“U jednom od najjačih napada na Sajmište, 2. listopada, uspješno smo se obranili, ali uz velike žrtve, mnogo ranjenih i poginulih, među kojima i heroj Sajmišta, zapovjednik satnije Petar Kačić. Naš novi prijatelj Vele, kako se predstavio, bio je idealan da preuzme Motorolu i zapovjedništvo umjesto Kačića. Nije imao izbora. Najviše je vremena proveo sa mnom, ispitujući me o neprijateljskim snagama i našim mogućnostima, možemo li se pomaknuti, zauzeti položaje od neprijatelje. Sam je sebi odredio ime na Motoroli, Sokol. Kada bismo odbili neki napad, ja sam neprijateljske vojnike pozivao da šalju nove snage i da slobodno pokupe sve poginule koji su ostali u našem području jer tad nećemo pucati na njih. Takvim razgovorima sam dizao moral našim braniteljima, prikazujući veličinu naših snaga.”, istaknuo je Doktor.
Sokolovih “600 Imoćana” doprinosilo je moralnom jačanju hrvatskih branitelja, a unosilo je nemir u neprijateljske srpske snage. O vrijednosti jednog čovjeka i njegove karizme govori i činjenica da hrvatski branitelji u Vukovaru nisu dopustili protivničkoj strani da saznaju istinu o Sokolu nakon pogibije. On je za njih bio itekako živ.
Dan pogibije svog prijatelja, Doktoru je ostala urezana u pamćenje.
“U večernjim satima 12. listopada 1991. godine odlazim po potrebne zalihe streljiva kojeg je bilo sve manje. Nisam se zadržao ni pola sata kad ugledam svoje suborce u dvorištu okupljene oko mrtvog Sokola. Josip Šijaković mi je rekao da su bili skupa i da se Vele želio malo oprati u dvorištu kod bunara, skinuo je košulju i počeo se prati kada su počele padati granate. Josip je rekao da se skloni, a Vele je samouvjereno, bez straha govorio: “Vidiš da prebacuju, neće oni mene..” i nastavio pranje. Josip je sklonio dok nije prestalo. Odmah se vratio i zatekao ga kako leži u dvorišu, nije čuo nikakve jauke iako je bio blizu. Vidio sam dvije velike rane na glavi u predjelu sljepoočnice i velike prijelome potkoljenice. Očito je smrt bila trenutna. Zapovijedam da ga stave na nosila, da ga odmah nosim u Štab.“
Velimir Đerek Sokol bio je jedan od brojnih mladića koji je i prije odlaska na ratište znao da se kući neće vratiti. On je imao 26 godina kada je to shvatio. Velimiru nije padalo na pamet bježati, ugošćavati na hrvatskom tlu četnike i profesionalne vojnike JNA koji su svakodnevno, više mjeseci, razarali svaku kap života u Vukovaru. Velimir nije ostao raditi u Zagrebu, nije se skrivao, izbjegavao, nije se sklanjao s prve crte obrane. Velimir je ponudio ono najvrijednije što je imao, to je svoj život. Takvu nesebičnu žrtvu smo obavezni poštovati, cijeniti i prisjećati se. Dužnost hrvatskog naroda je ne zaboraviti svaki pali život za domovinu i opstojnost hrvatskog naroda na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
U vremenu kada su pojedinci “kalkulirali” gdje bi trebali biti i kojoj se strani prikloniti, Velimir je odabrao jedinu ispravnu – boriti se sebe, svoju obitelj i svoj dom.
O njemu je govorila i njegova sestra Senka.
“Nemoj ići, molim te, tamo nema nikog našeg!”, govorila je Senka, a on joj je odgovorio:
“Kako nema, sestro? Pa sve su to moja braća, i oni Hrvat iz Drinovaca i onaj iz Širokog i onaj iz Amerike.”
Braneći Vukovar, Velimir Đerek – Sokol poginuo je na Sajmištu 12. listopada 1991. Nakon ekshumacije i identifikacije s Novog groblja u Vukovaru pokopan je uz sve vojne počasti u rodnim Vinjanima 23. svibnja 1998. godine.
14.8.1965.- 12.10.1991.
Bio je zapovjednik i junak obrane grada Vukovara. Promaknut je u čin pukovnika HV – a, odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom Domovinskog rata te Ordenom Bana Jelačića.
O jednoj mladosti, naglo prekinutoj…
