Naraštaji su hrvatskih ljudi sanjali svoju slobodu. Mnogi su se za nju borili, no nažalost nikad je nisu uspjeli dočekati…
Neki su za nju trunuli po tuđim tamnicama, a cijeli je jedan naraštaj hrvatske mladosti zbog nje smaknut u poratnom jugoslavenskom genocidu i poput uginule stoke bacan u masovna grobišta bivše Jugoslavije.
Svi ti progoni, karađorđevićevske uze, boljševičke torture, logori smrti i jugoslavenska masovna smaknuća nisu uspjeli ubiti ideju slobode, koju je dragi Bog usadio u ljudsko srce.
Gledajući borbu Zvonka Bušića nameće se još jedna povijesna analogija, a riječ je o 60-im i 70-im godinama 17. stoljeća, kad je Hrvatska već bila svedena na “Reliquiae reliquiarum”, a obranu njezina dostojanstva preuzele su obitelji Zrinskih i Frankopana.
Tadašnji su habsburški vlastodršci računali kako bi, ako iskorijene ove dvije obitelji, vjerojatno mogli pokoriti ono što je ostalo od Hrvatske.
Tako su nositelje ideje smaknuli, njihove obitelji razdvojili i zatočili, a cjelokupnu imovinu opljačkali.
Za sličnom se idejom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća poveo i jugoslavenski krvnik Josip Broz Tito, kad je pod krinkom komunističkoga režima provodio velikosrpsku politiku. Naslutivši u dijelu hrvatskih intelektualaca, među kojima su Bušići tada igrali zapaženiju ulogu, odlučio se u svojoj zločinačkoj politici, kao i nekad Habsburzi, na progon i njihovu likvidaciju. Ali ne samo Bušića, nego i svakoga tko je u sebi nosio ideju samostalne i neovisne hrvatske države.
Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih političkih aktivista – Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava položaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i poziva na hrvatsku državnu neovisnost s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”.Konačni cilj zrakoplovnoga leta trebali su biti Zagreb i Solin. Cilj pak otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom i komunističkom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Skupina sa sobom nije nosila oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv, koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i promidžbeni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj.
Zrakoplovom bez povratka Zvonko je 1. rujna 2013. otputovao u legendu, među svoje otišle Bušiće i ostale junake. Više ga ne ćemo viđati na skupovima, u druženju, na predstavljanjima i razgovorima, no zauvijek će zato ostati on i njegova borba za hrvatsku slobodu u našim srcima.
Zvonko Bušić proveo je u zatvoru 11.639 dana, točnije 31 godinu, 10 mjeseci i 13 dana. Bušić je, podsjetimo, bio hrvatski politički emigrant koji je zbog otmice američkog zrakoplova i postavljanja eksploziva, od kojega je neplanirano poginuo američki policajac, u zatvorima u SAD-u proveo skoro 32 godine. Pomilovan je 7. srpnja 2008. nakon čega se vratio u Hrvatsku.
Bio je u braku s spisateljicom, političkom aktivisticom Amerikankom Julienne Bušić koja je vjerno čekala duge 32 godine.
Upoznali su se Beču, a vjenčali su se 1972. u Frankfurtu. Zajedno s njime bila je uhićena i osuđena.
Godine 1989. puštena je iz zatvora nakon 13 godina, a nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti došla je u Hrvatsku.
Pokretala je akcije kako bi se na slobodu pustio i njen suprug, Zvonko.
To se dogodilo tek 2008. Živjeli su u Rovanjskoj kod Zadra. Iste godine objavila je knjigu „Tvoja krv i moja“, zbirku eseja, kratkih priča i kolumni. 2012. izišao joj je roman „Živa glava“, romansirana biografija stvarne Vukovarke koja je prošla tešku borbu za vlastiti život. Na Hrvatskoj radioteleviziji je 2013. godine prikazan dokumentarni film pod imenom Ljubavnici i luđaci po knjizi koju je Julienne napisala u kojem je prikazan aktivizam i borba Julienne i Zvonka Bušić za hrvatsku neovisnost.
Na česta pitanja kako se kao Amerikanka toliko angažirala oko slobode i borbe za Hrvatsku odgovarala bi: „Voleći svog supruga, voljela sam sve što je on volio“. A Zvonko Bušić je neizmjerno volio – Hrvatsku.
Julienne Bušić: Zvonko Bušić je posvetio svoj život borbi za slobodnu Hrvatsku
Moja Hrvatska, društveno-politička emisija.
Gdje je, kako je i što danas radi predivna žena Julienne Bušić koja je za Hrvatsku dala cijeli svoj život? Što je za nju Hrvatska – dokaz ljubavi prema mužu Zvonku ili geografski pojam o kojem je prvi puta čula kao američka studentica?
-“CENZURA” Zbog pritiska Telegrama i HNS-ove ministrice obrazovanja otkazano predavanje književnice Julienne Eden Bušić u srednjoj školi u Zagrebu…
Tko se od njih troje promijenio, a tko je ostao dosljedan sebi – Zvonko, Julienne ili Hrvatska? Gošća “Moje Hrvatske” je spisateljica, esejistica i prevoditeljica Julienne Bušič.
Emisiju uređuje i vodi Nada Prkačin. Emisija je emitirana 20.3.2018.
ZVONKO BUŠIĆ – TAIK
23. siječnja 1946. – 1. rujna 2013.
Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi.U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode,
malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu.
Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela.
Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji.Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku.”23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik…6. srpnja 2015, na Mirogoju postavljen je nadgrobni spomenik Zvonku Bušiću Taiku.
In memoriam Zvonko Bušić
