Dana 15. listopada 1991. jugoslavenska narodna armija napadajući iz Crne Gore i istočne Hercegovine okupirala je najjužniji hrvatski gradić – Cavtat i našla se na prilazima opkoljenog Dubrovnika…
Granatiranje najbližih sela Vitaljine, Đurinića i Molunata počelo je još potkraj rujna 1991. godine, a agresija se zatim proširila na Grudu i Čilipe. Uslijedila je neravnopravna borba između JNA i slabo naoružanih branitelja. U Prapratnu, prolazu iznad sela Dubravke prema Trebinju, petnaestak je hrabrih branitelja lovačkim puškama i s pokojim karabinom pokušalo zaustaviti napadače.
Nakon dvodnevnih borbi, agresor je tenkovima ipak ušao u Dubravku, a branitelji su se povukli. Jedna se skupina povukla na Snježnicu i tamo bez hrane, u studeni, proboravila do oslobođenja Konavala. Druga je u Karasovićima pokušala zaustaviti prodor iz smjera Debelog brijega, a treća je pokušavala izvući top iz obruča na Resnici kod Mikulića.
Zarobljeni Hrvati zatočeni su u koncentracijskome logoru Morinju. Uslijedile su borbe oko Oboda i Zvekovice, a stanovništvo Konavala pred granatiranjem povuklo se u Cavtat i Dubrovnik. Tijekom pregovora s predstavnicima Ujedinjenih naroda JNA je okupirala Konavle i ušla u Cavtat.
Uslijedile su neviđene pljačke napuštenih kuća, a sve mlade ljude slalo se u zloglasni koncentracijski logor u Morinju. Kuće nisu bile toliko oštećene u napadu koliko tijekom okupacije, kada je počelo sustavno uništavanje naselja, posebno Čilipa. Ni muzej ni crkva okupatoru nisu bili sveti.
Ukradene su krave s farme na Konavoskom polju, uništene su zrakoplovna luka i benzinska crpka u Čilipima, opljačkan je hotel “Croatia” u Cavtatu, restaurant “Konavoski dvori” i samostan u Pridvorju, a mnogi su Cavtaćani pretučeni i maltretirani.
Cavtat je dočekao slobodu sredinom listopada 1992. godine. Devet godina poslije crnogorski je predsjednik Milo Đukanović izrazio žaljenje za sva stradanja koje je stanovnicima Cavtata nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu nekadašnje JNA.
G.S.