Dana 8. svibnja 1991., utakmicom finala Kupa između Crvene zvezde i Hajduka, završena je lažna priča o sportskom prijateljstvu jugoslavenskih naroda.
Nakon nezapamćenih scena nasilja na neodigranoj utakmici Dinama i Zvezde u svibnju, zatim prekida i paljenja jugoslavenske zastave na derbiju Hajduk – Partizan u rujnu 1990., ovo finale kupa u Beogradu pokazalo je da se na nogometnim stadionima najbolje odražava slika države koja se raspada.
Utakmica je odigrana u otužnoj atmosferi stadiona JNA, pred manje od 7 tisuća gledatelja, iako je do zadnjeg trena bilo neizvjesno hoće li se održati. Naime, nakon pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu selu, Splićani su inzistirali na odgodi. Zbog prijetnji oštrim kaznama, igrači Hajduka su nastupili, ali ignorirajući državnu himnu i noseći crni povez oko ruke u spomen na poginule redarstvenike.
Iako ” autsajderi” protiv Zvezde koja je za nekoliko dana osvojila naslov europskog prvaka, Splićani su pobijedili pogotkom Alena Bokšića. Utakmica je odigrana u naelektriziranoj atmosferi, kako na tribinama tako i na terenu. Obilježili su je grubi startovi i neprijateljstvo, koje je kulminiralo sukobom Igora Štimca i Siniše Mihajlovića te crvenim kartonima.
Hajduk je deveti put osvojio u ex juoslaviji Kup maršala Tita, ali i 17 kilograma težak srebrni prijelazni pokal koji je ostao u trajnom vlasništvu kluba. Hajdukov ekonom Juko Strinić skrivao ga je punih 17 godina, a danas je opet izložen u trofejnoj dvorani na splitskom Poljudu.
D.J.