Nekoliko dana nakon osvajanja Kupresa, snage JNA, uz pomoć bosanskohercegovačkih Srba i dobrovoljaca pristiglih s bojišta Hrvatske, izvele su u travnju 1992. godine prvi tenkovsko-pješački napad na grad Livno…
Postrojbe JNA iz Glamočkog polja napale su iz dva smjera, cestom Glamoč – Livno, prijevojem Koričina i od sela Dolac prema Strmici.
Napad je, kao i na Kupresu, vodio pukovnik Slavko Lisica, koji je za poraz okrivio borbeni moral zapovjednika tenkovskih posada. Drugi srpski udar na Livno, koji se dogodio 23. travnja 1992. iz smjera Bosanskog Grahova, bio je bolje organiziran, uz podršku teškog topništva i daleko veću vojnu silu ionako nadmoćnijeg suparnika.
Napad na pomoćnom smjeru nakon prvobitnog proboja ubrzo je zaustavljen u selu Donji Rujani uništavanjem i zarobljavanjem srpskih i jna tenkova. Neuspjeh na pomoćnom odrazio se i na glavnom pravcu, prema selu Čelebići, koji je osobno vodio pukovnik Lisica.
I ondje su hrvatski branitelji uništili i zarobili srpski tenk, te su se brojčano nadmoćniji srpski napadači u panici povukli. Slično kao i prilikom prvog neuspjeha, Lisica je za poraz okrivio kukavičluk lokalnih Srba.
Domaćim braniteljima iz brigade HVO-a Petar Krešimir u obrani Rujana i Čelebića ključnu pomoć pružili su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, specijalne bojne Zrinski, te HOS-a i dragovoljaca koji su došli braniti rodna ognjišta. Slijedili su mjeseci teških topničkih napada i diverzija, no livanjska bojišnica, dužine gotovo 80 kilometara, više nije bila u opasnosti. Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, koji je nakon toga kao zapovjednik nizao samo pobjede u Domovinskom ratu.
Za sigurnost Republike Hrvatske travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjive važnosti jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je i bio konačan cilj srpske agresorske vojske. Obranjene crte livanjske bojišnice koja se, uz taktičke korekcije prema naprijed nije mijenjala, bile su operativna osnovica za izvođenje ofenzivnih operacija: Cincar, Zima 94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto 95, a koje su prethodile konačnoj pobjedi hrvatske vojske nad srpskim agresorom-oslobodilačkoj operaciji Oluja 95…
‘Crne Mambe’
Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv.
Kako su počeli okršaji u tom dijelu BiH, tako je unutar postrojbe sve više članova koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo što prije poći u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj. Tako se oformila Taktička skupina od 220 dragovoljaca iz Prve bojne (pošlo je i 40 momaka iz Treće bojne i 20 PZO-ovaca iz Podsuseda) i krenulo se za Livno.
Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, te prekaljeni iskustvom, snagu Mambi, možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ‘‘Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.
Skupina se kretala uobičajenom rutom, trajektom preko Paga, na Trilj i došavši u Livno, smjestila se u Zastinje te preuzela sektor Cincara (prema Glamočkom polju), jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Situacija je bila nimalo pozitivna, pogotovo u organizacijskom smislu. Kao i svugdje, obrana je grada ovisila o trudu skupine hvalevrijednih entuzijasta, a problem je bio kako uspostaviti komunikaciju s političkim strukturama koje su, očekivano, bile bez ikakve vojne kompetencije.
Srećom po Mambe, a najviše po Livno, zapovjedno je mjesto preuzeo Ante Gotovina i u hodu, u svega dan-dva, posložio stvari onako kako trebaju funkcionirati. Otada počinje obostrano prijateljstvo i poštovanje Crnih mambi i generala Gotovine; on je točno znao što i kako treba organizirati, a uvidio je da ispred sebe ima ekipu koja također točno zna što treba raditi.
Postrojba se odmah uključila u aktivnosti na poboljšanju obrane, tako je i 23. travnja, na dan najvećeg napada ustvari većina ljudi bila negdje na terenu. Jedna skupina je održavala protuoklopnu obuku, druga je s domaćim ljudima otišla na izviđanje po Kupresu, a iz Livna je, zbog pokretanja tenkovskog napada, stigao Gotovinin poziv za hitno prebacivanje u područje oko sela Donji Rujani.
Jacović je u prvi mah uspio skupiti 15-ak ljudi, sasvim dovoljnih za najavljenih nekoliko tenkova, ali je na samom terenu situacija bila kritično drugačija. Stigavši kod Rujana, skupina se suočila s prodorom cijele satnije T-55 tenkova, velikom pješačkom silom od otprilike 1200 ljudi, ali i nažalost s neugodnim scenama masovnog napuštanja terena koje je bilo opasno i za same Mambe.
Ne znajući tko im dolazi u susret, uspaničeni su ljudi u tzv. međuprostoru u nekoliko navrata zapucali na pridošlice. Uz Mambe je na kraju u prvi sudar krenulo (ostalo) 15-ak domaćih branitelja i manja grupica vukovarskih veterana. Nažalost su upravo oni, navikli na ulične borbe, jako nastradali, izginuli u nadolazećem boju.
Okršaj je započeo uobičajenom taktikom JNA koju je operativno predvodio Slavko Lisica, još jedan u nizu srpskih ”vojskovođa” koji je pisanjem autobiografskog romana: ”Komandant po potrebi” ostavio hvale vrijedne podatke o ovom napadu. On je započet bjesomučnim topničkim udarom nakon kojeg je pokrenuta tenkovska sila praćena velikim brojem pješaka. Impresivna zvučna i vizualna kulisa, dotada je davala jako dobre rezultate, očekivalo se da će se ista priča reprizirati, posebno zbog reljefnog oblika nepregledne livanjske ravnice. Ukoliko bi se na drugoj strani našao netko spreman za borbu, onda bi ovako zvučni proboji ipak dolazili u pitanje. U tim situacijama, oni koji siju strah mogu vrlo lako biti zahvaćeni istim osjećajem!
Nakon topničke vatre, nakon protuudara po tenkovima, neiskusna pješadija ulazi u međuprostor i započinje blisku borbu s brojčano inferiornim protivnikom koji ne uzmiče; scena koja mora uzdrmati nemotiviranog napadača. Kaos tada počinje vladati onime tko nema iskustva.
Tako se kod Rujana u cjelodnevnoj izmjeni teške vatre, dogodio niz apsurdnih situacija. Npr., jedan se čitav vod uspaničenih vojnika jednostavno sakrio ispod niskog suhozida nakon što je ispred njih pogođen ”zaštitnik”, tenk T-55, koji se prije toga također sakrio kod seoske staje. I normalno je da ti uspaničeni ljudi postaju žive mete u situaciji kad prvoj ekipi Mambi s obronka Dinare pristiže pomoć iskusnih ”maljutkaša” iz Treće gardijske brigade.
‘Crne Mambe’ ukupan uspjeh zahvaljuju iskustvu, utreniranosti i motivu te posebno potpori dobro navođenih ”maljutkaša”, kao i pomoći nekolicine domaćih branitelja koja je do noći porasla na dovoljan broj da rastereti prikovane Mambe, odnosno da se protivnik napokon natjera u konačan bijeg.
Cijeli je dan bio opasan, JNA je ispucala enormnu količinu streljiva teškog naoružanja, ali mala skupinu Mambi se održala, iako naravno da oni nisu nikakvi ”Supermani”, ali te noći u Rujanima, razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!
Rezultat uspješne obrane: uništeni tenkovi, jedan zarobljeni tenk, priznatih od neprijatelja blizu 100 poginulih, više zarobljenih vojnika i časnika JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije okušao na ovakav proboj ka Livnu!
Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i to samo iz razloga što mu je bilo neugodno mokriti u sigurnosti zaklona.
Ponovno treba jasno naglasiti da okršaj nije bio nimalo jednostavan, štoviše bio je krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati, baš kao što se oni rado sjećaju Livna i livanjske gostoljubivosti…Više o Crnim Mambama-OVDJE
T.H. /M.M.