Prozvali su ga ‘ustaša broj 1’, mučili i tukli dok ne bi ostao bez svijesti, vodili na lažno streljanje, zabijali u njega nož, zatvorili u podrum pa za njim bacali bombe…
Malo je reći da je Đuro Antolović (68), proživio pakao u Lovasu 1991. godine.
Naime, na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara tzv. JNA i četnici uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili srijemsko selo Lovas. U napadu na Lovas, u kojem je prije rata živjelo oko 1600 ljudi, sudjelovale su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli orlovi. Stanovništvo je ubijano i mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge… Tortura nisu bile pošteđene ni žene.
Mučeni i ubijani s bijelim trakama oko ruku
Odmah po ulasku razularenih četničkih hordi u Lovas, Đuri Antoloviću ubijen je otac. On je kao i drugi Hrvati morao nositi bijelu traku oko ruke kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti. Osim toga na svim hrvatskim kućama, a tako i njegovoj, morale su visiti bijele plahte, također kao znak raspoznavanja.
Pokop žrtava iz ekshumiranih iz masovne grobnice 1998. godine
– U kuću mi je 15. listopada došla grupa četnika na čelu sa zločincem Milanom Radojčićem. Napravili su premetačinu i odnijeli sve što je bilo vrijedno. Kada su otišli, moja mama i ja počeli smo pospremati, ali nije prošlo dugo, a oni su se vratili i nastavili pretres. Taj put našli su nešto, za njih važno. Bila je riječ o pohvalnici koju sam dobio od Demokratske akcije Hrvatske. Radojčić je stavio pohvalnicu preda me i rekao: ‘DAH je najekstremnija ustaška organizacija’. Tada su me počeli tući. Na nos i usta udarila mi je krv. Podigli su me, stavili mi lisice i odveli u policijsku postaju gdje me je dočekao poznati zločinac Mića Devčić – prisjeća se Antolović najgorih dana života. Devčić mu je potom uzeo novčanik, a onda se htio sa njim rukovati. Đuro ga je odbio.
– Tada je otvorio novčanik, izvadio sliku Majke Božje i upitao me što je to. Odgovorio sam mu kako on dobro zna što je to. Uzeo je potom bokser i njime me udario ispod lijevog oka. Pao sam. Podigli su me, stavili mi lisice i odveli u zatvor. Ispitivali su me i tukli dok nisam ostao bez svijesti. U zatvoru su već bili Franciska Pandža, Josip Jovanović, Darko Pavlić, Željko Pavlić, Mirko Damjanović, Stipo Dolački, Andrija Devčić i Đuka Krizmanić. Od Josipa Jovanovića dobio sam cigaretu. Šutjeli smo – svjedoči Đuro o teroru kroz koji je prolazio.
‘On je ustaša broj 1.!’
Uskoro im je stigla komadna: Brzo svi van! Bilo im je zabranjeno razgovarati, kašljati… nisu smjeli ništa. Tada mu je prišao jedan od četnika koji je bio u pretresu njegove kuće i rekao: ‘Vidiš ovoga, piši poseban tretman, taj je ustaša broj 1! ‘
Od tada ga više i nisu drugačije ni zvali.
Đuro ispred zida pred kojim je bio i 1991. kad su ga odveli na lažno streljanje
– Nakon toga su nas još batinali. Noć sam proveo više u besvjesnom nego u svjesnom stanju. Ujutro su nas opet postrojili pa ponovno vratili u podrum. Odjednom sam čuo: Ustaša broj 1, van! Dočekali su me četnici i rekli da idem na strijeljanje. Postavili su me pred zid, opalili… Ostao sam živ. Naime, pucali su mi iznad glave. Rekli su mi da će me ubiti drugi put – prisjeća se Đuro prvog pokušaja ubojstva. No kraj torturama nije se nazirao.
‘Želiš da te ubijemo na ulici ili u kući?’
Milan Radojčić ga je ispitivao, a Đuro mu nije htio odgovarati. Onda je poslao po četnika koji je slovio kao jedan od najkrvoločnijih.
– Zvao se Petronije. Ovaj mi je odmah zabio nož u lijevu natkoljenicu. Nisam izustio ni glasa. Još jednom mi je zabio nož. Učinio bi to još nekoliko puta dok Radojčić nije pošizio i rekao: ‘Nisam ti rekao da ga tu kolješ, vodi ga negdje dalje’ Tada je došao Mića Devčić kako bi me ispitivao. Ni njemu nisam ništa rekao. Otvorio je vrata i rekao jednom od četnika: Vodi ga kud god hoćeš, ubij ga, radi što hoćeš! Opet se pojavio Petronije i rekao da sam ja njegov. Dok sam izlazio van, cijelo su me vrijeme batinali. Potom su me stavili u automobil i Petronije me upitao gdje želim da me ubije, na ulici ili u kući. Rekao sam da bih radije da se to dogodi u kući – svjedoči Antolović o nevjerojatnim stvarima koje je prošao u okupiranom Lovasu.
‘U polusvjesnom stanju pokušao sam se objesiti’
Kada su stigli do njegove kuće, doslovce su ga izbacili iz auta, a onda su ga, navodi, Petronije i Radojčić zvani Bajica utjerali u dvorište. Gurnuli su ga u podrum, a onda su za njim bacili bombu.
– Prekrižio sam se, a bomba je eksplodirala. Nalazio sam se u nekoj vrsti polusvjesnoga stanja, ali sam čuo Bajicu kako viče Petroniju da sam još uvijek živ pa neka baci još jednu bombu. Kada su i nju bacili, otišli su, a ja sam izgubio svijest. Nakon nekog vremena počeo sam dolaziti k sebi, ali nisam mogao ustati. Bio sam natučen, nekoliko rebara mi je bilo slomljeno, ruka iščašena, leđa puna krhotina od bombi. Pokušao sam izići, ali me u tome spriječio snajperski hitac. Pao sam natrag u podrum. Kada sam čuo ljudske glasove, pomislio sam da su četnici pa sam se pokušao objesiti. Kako sam bio u polusvjesnom stanju, nisam to dobro napravio. Glasovi koje sam čuo pripadali su dvojici mojih nasilno mobiliziranih susjeda, jednom Mađaru i jednom Srbinu iz Subotice. Oni su me skinuli s vješala i unijeli u sobu na krevet. Cijelu su noć bili uz mene i pazili su da ne dođe netko od četnika. Oni su me i poslije posjećivali, a u Komandi su rekli da sam mrtav – prisjeća se Antolović užasa koji je proživio.
Ekshumacija žrtava masovne grobnice u Lovasu
Đuro je uspio pobjeći zajedno sa majkom na sam Božić 1991. godine. Vratio se u Lovas nakon mirne reintegracije. Ostao je bez noge pa je u invalidskim kolicima. Slabo čuje pa nosi slušni aparat. No to ga ne sprječava da bude angažiran u društvenom životu općine Lovas. Fotografira, snima, pomaže u svim aktivnostima koliko može.
Nedavno, kad su u Lovasu održavani Miholjski dani Đuro je, kao veli ljubitelj kamere, sve zabilježio. Živi sam, a u svakodnevnom aktivnostima pomažu mu žene zaposlene u projektu ZAŽELI koje pružaju podršku i pomoć u kući za ljude starije dobi te osobe s invaliditetom.
Knjiga koja govori o patnjama i progonima nevinih
Đuro Antolović je samo jedan od ljudi čije je svjedočanstvo zabilježeno u knjizi ‘Krvava istina (novome životu ususret)’ čija je promocija održana prije dva tjedna dana u Zagrebu, a nakon toga i u drugim hrvatskim gradovima.
Ta je spomen knjiga skupine autora nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 68 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu. Oni su 1998.iz masovne grobnice ekshumirani i dostojanstveno pokopani.
Knjiga svjedoči o stradanjima i patnjama Hrvata i nesrpskoga stanovništva iz dvaju sela, Lovasa i Opatovca
– Ova knjiga 27 godina poslije tragične 1991. govori glasovima 90 poginulih, ubijenih i nestalih civila i pripadnika Hrvatske vojske, govori iz mučeničke krvi iz koje je niknuo novi život, ne samo stanovnika Općine Lovas i ne samo za Zapadni Srijem već za cijelu domovinu. Okuplja i poziva svakoga pojedinačno, imenom i prezimenom, da svjedoče sobom i svojom žrtvom, da njom opominju i zahtijevaju doduše sporu, ali ipak dostižnu pravdu, za počinjene zločine na zemaljskim sudovima. Knjiga donosi svjedočanstva brojnih preživjelih, često do ruba smrti mučenih, zlostavljanih i ponižavanih,na koncu iz svojih domova protjeranih Lovaščana i Opatovčana. Njihove riječi dnevnički oblikuju mozaik zla koje izrasta u bezbrojne oblike i personificira se u imena i prezimena onih koji su počinili zvjerske zločine, a koje ruka pravde nije sustigla jer pravomoćna sudska presuda još uvijek nije donesena – kazao je Antun Ivanković iz Tovarnika, jedan od autora knjige.
Knjiga je tiskana u nakladi Općine Lovas, a na njezinim stranicama opisan je i tijek dosadašnjih suđenja za izvršene ratne zločine koji se vode na Županijskom sudu u Vukovaru od 2003. i Okružnom sudu u Beogradu od 2007. godine, donosi 24sata.hr.
T.H.