Osječka je bolnica u Domovinskom ratu za obranu Hrvatske, baš kao i vukovarska, puno značila. Kako je bilo raditi u ratnim uvjetima, kako su se djelatnici organizirali i jesu li pomagali i ranjenim neprijateljima, u vrlo zanimljivoj emisiji Nova era ispričao je Željko Balkić, tadašnji tajnik ravnateljstva i član Kriznog stožera zdravstva za istočnu Hrvatsku:
Ubijanje pacijenata
“Kada je jednom prilikom oglašena opća opasnost, nama je spuštajući se niz stepenice poginulo četvero pacijenata s plućnog odjela i ta pogibija naših pacijenata je bio jedan od najtežih trenutaka za bolnicu. Poslije je od gelera granate poginula i jedna medicinska sestra sa ginekologije. Geler koji je proletio kroz staklo pogodio joj je abdomenu aortu. Dok smo stigli do kirurgije, bilo je kasno.”
Drugi težak segment je, kaže Balkić, bilo neprestano granatiranje, pa se na posao dolazilo između opasnosti. Zato su donijeli odluku da jedna smjena neprestano radi u bolnici, da tamo boravi i spava bez odlazaka kući, a onda ih zamijeni druga smjena koja također neprestano radi sedam dana. Na taj se način pokušalo izbjeći stradavanje djelatnika u vrijeme napada.
“Vojska je bila preko puta bolnice i pucala je po mladim prosvjednicima koji su tražili da puste vojne ročnike. Tada smo te ranjene primali kao pacijente. Zanimljivo je da su na neurologiji većinom radili Srbi, a upravo je sa tog odjela krenuo neprijateljski odnos prema ostalim kolegama. Postaje su određene sumnje da je dio njih navodio napade na bolnicu, a nerijetko su i unutar same bolnice odjekivali meci. Imali smo i takve djelatnike koji su navodili minobacače na objekte od vitalnog značaja kao napad na stroj koji proizvodi paru, a ako bi on nastradao – mi bi morali stati. Takvi su djelatnici noću neprijatelje navodili u metar.”
Na pitanje o dolascima prvih ranjenika sa bojišta, Balkić je kazao:
Pomagali su i ranjenim Arkanovcima
“Bilo je dosta naših civila koji su prethodno stradavali kod kuće, u svojim dvorištima. S obzirom da nismo imali mnogo prostora, postoperativno smo smjestili u dvorac u Donjem Miholjcu. Nažalost, i na taj je dvorac bačena krmača, pa smo ratnu bolnicu iselili iz Donjeg Miholjca u Pečuh.”
Bilo je, kaže, neprijateljskih civila i vojnika kao pacijenata:
“Morali smo paziti na njih nakon zbrinjavanjam, nismo željeli da im netko naudi. Jedna je žena na naše pokušala baciti bombu koja joj se aktivirala u ruci. Operirali smo joj šaku, ali su je čuvala dva policajca. JNA pripadnicima koji sz tada uglavnom bili ročnici također smo pružali pomoć, ali i ranjenim Arkanovcima. Pomagali smo svima bez iznimke.”
Hladnjača s tijelima masakriranih policajaca
Željko Balkić se posebno osvrnuo na jedan tragičan događaj:
“Jednoga petka dovezena je hladnjača sa našim pobijenim policajcima iz Borova Sela. Nakon što smo otvorili hladnjaču… Taj miris raspadnutih tijela i taj prizor… Da čovjek čovjeku izvadi srce pa mu stavi u ruku, da izvade spolni organ sa mošnjama i stave mu ga u usta… Ja sam tada doživio šok, morao sam dobiti injekciju za smirenje. Kao čovjek nisam nikako mogao prihvatiti tako bestijalan način skrnavljenja već mrtvog tijela. To nisam shvaćao tada, a ne shvaćam ni tada.”