Stigao nam je još jedan rođendan nikad zaboravljenog blaženog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (8.5.1898.-10.2.1969.), po kojem se nažalost u glavnom gradu još uvijek ne zove ni jedna ulica, trg ili kulturna ustanova, a nema ni svoga spomenika!…
Svojedobno je netko postavio pitanje: Stepinac: zločinac ili svetac?, iako je odgovor na to vrlo jednostavan – svetac! Ovog je velikog čovjeka i mučenika tadašnji javni tužitelj i komunistički zločinac Jakov Blažević, u vrijeme montiranog suđenja nakon II. svjetskog rata, klevetao, vrijeđao, ucjenjivao i progonio. Toga se uvijek trebamo sjećati i na to podsjećati. Lagao je o njemu koliko je dug i širok. Tražio je da ga osude na najtežu kaznu zatvora, a u tome mu se pridružio i drugi komunistički zločinac, na žalost, Hrvat, Josip Manolić. Blažević nikada nije odgovarao za svoja nedjela, niti se pokajao što je činio zlo hrvatskom narodu. No, ni danas nije kasno da ga se osudi, baš kao i niz drugih Oznaša i Udbaša, čija su mjesta i u mnogim državnim institucijama zauzela njihova djeca, unuci i ostala bliža i daljnja rodbina.
Hrvati kao da nisu ništa naučili od montiranog političkog sudskog procesa Alojziju Stepincu, koji, 1946., nije izveden pred sud i osuđen zbog suradnje sa hrvatskim ustaškim režimom, kako mu je prebacivala komunistička država i kako mu danas prebacuju Srbi, već zato što nije želio služiti politici komunističke vlasti. Blažević je kasnije izjavio da se Stepincu nije trebalo suditi da se ovaj pokazao elastičnijim prema komunističkoj državi. Ta izjava dovoljno govori sama za sebe.
Ali, kad se i sada razglaba i piše o tome kada će Stepinac biti proglašen svetim i kad nam u svezi toga Srbi pokušavaju vezati ruke i zatvoriti usta, trebamo se sjetiti i riječi samog blaženog kardinala Stepinca koje je izrekao pred „Vrhovnim sudom NR Hrvatske“ u Zagrebu, 3. listopada 1946., odnosno upitati se: zbog čega i mi nismo tako hrabri, kakav je u to vrijeme, kad mu se doslovce radilo o glavi, bio i ovaj hrvatski velikan?
Svoj govor tada je prvak Katoličke Crkve u Hrvata počeo riječima:
- „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti!“
Zatim je dodao i ovo:
- „Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tome ne ću opširnije govoriti, nego velim da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti zato što otežu s prijelazima. Činjenica je da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo.(…) Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju. Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovjedi“.
Blaženi Alojzije Stepinac je tada podsjetio komunističku bandu (toga će se vjerojatno sjetiti i Josip Manolić) da je 260-270 svećenika poubijano od narodno-oslobodilačkog pokreta te da se ni u jednoj civiliziranoj državi na svijetu to nije dogodilo.
Te i takve koji su ga sudili podsjetio je i na riječi jednog visokog komunističkog političara koji je rekao, a sa kojima, na određeni način, kao da sve više živimo i danas:
– „Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi!“
Mladen Pavković